Marinko Čulić: Svete krave

U velikom broju ne zna se da li buntovnijih ili smušenijih zahtjeva kojima ovih dana ratni invalidi i veterani gađaju vrh države, ima i jedan koji pripada klasičnoj komediji zabune. ‘Neka poštuju Deklaraciju o Domovinskom ratu’, rekao je nabrušeno u oko kamere jedan od njih, obučen u obaveznu vojnu uniformu. Kada to čovjek vidi i čuje, pomislio bi da su spomenutu Deklaraciju donijeli najprovjereniji domoljubi i državotvorci na čelu s HDZ-om, a da je sadašnja Kukuriku vlast bezočno i besramno krši. Ali to nije čak ni blizu istini. Deklaracija je donesena na inicijativu Račanove vlade, koja je uplašena sumnjičenjima za manjak rodoljublja donijela ovaj čudovišni dokument, koji sve do danas deformira politički život zemlje. I sada joj je ovom najnovijom invalidsko-veteranskom intifadom samo isporučio i posljednju tranšu gorkih, pregorkih kamata. Deklaracija je, naime, utvrdila kao jedinu, za državne institucije čak i obavezujuću istinu o Domovinskom ratu, da je on u cijelosti bio oslobodilački i čist. Nigdje se dakle ne spominje ni kao usputna napomena da je on imao elemenata unutrašnje agresije prema ovdašnjim Srbima i vanjske prema Bosni i Hercegovini. Njenim autorima još je manje padalo na pamet da priznaju kako se pritom obilno i ciljano koristio ideološki i promidžbeni instrumentarij preuzet od NDH. Naravno, kada su zatim počela suđenja u Haagu i pristupni pregovori Hrvatske s Bruxellesom, Račanova i druge vlade poslije nje morale su pristati na drukčiju istinu o ratnim devedesetim. A posebno su bile usmjeravane da ugrade ustavne i druge mehanizme kojima će se zaštititi malu i vitalno osakaćenu srpsku zajednicu preostalu nakon rata.

Ali tako je bilo samo do točno određene točke, poslije čega se sve pokušava okrenuti naglavce. Ta točka je prošlogodišnji primitak Hrvatske u Evropsku uniju, nakon čega nastupa postintegracijsko razdoblje u kojem ratni veterani na lajni HDZ-a traže da im se da pravo da rade što su radili devedesetih. Dakle da slobodno demoniziraju Srbe i ćirilicu, da ustašuju na javnim mjestima, da ostraciraju navodne jugoslavenske petokolonaše u zemlji, da opet bacaju pogled prema BiH… Ukratko, sve ono što im je spomenutom Deklaracijom bilo oprošteno i amenovano, i zato rezolutno i traže da se nju vrati u život.

Ovo nas malo složenijim putem vodi do odgovora tko stoji iza ovih hrvatskih replika islamističkih ‘čuvara revolucije’. U operativnom smislu, to je bez ikakve sumnje HDZ, jer naši katolički ‘pasardani’ ostaju kod kuće kada god je na vlasti ta stranka. A ako i izađu na ulicu, ne atakiraju na vrh države nego na druge (Haag), ili čak izlaze samo zato da tom vrhu iskažu podršku i učvrste ga, kao što je bilo s demonstracijama koncem devedesetih koje je režirao tadašnji ministar obrane Gojko Šušak. Uostalom, kada bi ove nazovi-revolucije bile autentične, valjda bi izbacile na scenu i svoje organizatore i animatore kao političke igrače na dulje staze. Ali toga jednostavno nema. Bio je Mirko Čondić i ubrzo negdje netragom nestao, bio je Marinko Liović i više ga nema, bio je Darko Beštek i ni za njega se više ne zna… Tako će sasvim sigurno biti i s Đurom Glogoškim, koji navodno predvodi ovu najnoviju veteransku pobunu.

S druge strane, sve ovo ne bilo moguće da pobunjenici nemaju stratešku podršku lijevoliberalnog stranačkog bloka, koji i danas slovi kao čuvar pečata saborske Deklaracije o Domovinskom ratu i ne pokazuje nikakvu namjeru da u tome išta promijeni. Tek s tim pečatom hrvatski ratni veterani mogli su postati svete krave hrvatske nacionalističke ‘revolucije’, koje državni čelnici posjećuju u njihovom šatoru u Savskoj – kao simboličkom toponimu nove paralelne vlasti – praktički u istom dahu dok izjavljuju da mjesto susreta mogu biti samo legalne državne institucije. Na ovaj su način Ivo Josipović i Josip Leko sami izvukli prvu ciglu iz institucija koje predstavljaju, a ovaj prvi se usto narugao svome izumu ‘Druge Republike’ s kojim izlazi na predsjedničke izbore. Nema, naime, baš nikakvih jamstava da bi novi ustav koji Josipović zagovara doveo do neke drukčije, modernije države, ali mu zato veterani pred očima crtaju svoju verziju drukčije Hrvatske koja je već na djelu. Ta veteranska ‘Druga Republika’ već je na prvi pogled nešto toliko zbrkano i nekonzistentno da graniči sa samodestrukcijom. Tvrdi se, naime, da se Domovinski rat sustavno podcjenjuje, a zapravo oni to najviše čine kada tvrde da su danas na vlasti ‘Jugoslaveni’, još gore ‘četnici’, jer ispada da oni rat uopće nisu dobili. Zbog toga bi im čak trebalo oduzeti časti i masti koje im kao pobjednicima pripadaju. Ali jasno, oni takvu logiku ne priznaju. Ako rat protiv srpske agresije nije u potpunosti dobiven, treba ga ponoviti, s tim da se zasluge unaprijed naplaćuju, a kako će to ponavljanje izgledati već je dano na znanje u Vukovaru, gdje će se ova ratnička procesija već za nekoliko dana nastaviti.

Odande je, naime, još prošle godine stigla poruka da treba provesti ‘drugu Oluju’. To je jasna aluzija da bi se u ovom ponovljenom domovinskom ratu imalo provesti protjerivanje još nekoliko desetaka tisuća Srba iz Podunavlja, a vjerojatno i šire, uz pripadajući broj likvidiranih te, što je već napola apsolvirano, zabranu ćirilice, prekidanje školskih veza sa Srbijom itd. A na sve to došlo bi, što gledamo u slučaju Bojana Glavaševića nakon što je doveo u pitanje broj oboljelih od PTSP-a među Hrvatima, ono najvažnije. Ovi uniformirani građani, koji održavaju neprijavljene skupove i osnivaju neprijavljene udruge, postali bi vrhovni i jedini arbitri ‘istine’ o Domovinskom ratu. Ukratko, svete krave ‘Druge Hrvatske’, koja još drži oružje u špajzama, podrumima i dvorišnim ostavama, ali nije isključeno da i njega uskoro pokaže.

U svemu ovome ima, međutim, nešto za što bi veterane iz Savske trebalo gotovo pa pohvaliti. Inzistirajući na svojoj ‘istini’ o ratu, oni su i nehtijući pokazali kakav je taj rat stvarno bio. Bio je sve samo ne ono što je zapisano u Deklaraciji o Domovinskom ratu. Jer ako veterani danas u miru ovako prekrajaju etničku mapu zemlje, sotoniziraju nepoćudne, ustašuju…, jasno je kao dan da je u ratu 1991. – 1995. moglo biti samo puno gore. I bilo je. Ali o tom gorem progovara već dva desetljeća uvijek ista šačica novinara i humanitarnih aktivista. I zato je ova zemlja postala talac falsifikata o Domovinskom ratu, koji joj ne da naprijed (na veterane se troši tek četvrtinu manje nego na vojsku i poljoprivredu zajedno), a možda ugrozi i njen opstanak.