Svetislav Basara: Iza atentata na Zorana Đinđića mora da stoji podosta ljudi
Povezani članci
Auh, cenjeni publikume, situacija se usložnjava. Prekjuče je gromoglasno odjeknula vest da je ubistvo Zorana Đinđića naručio Nebojša Čović, a da je za pripremu atentata znala i jedna grupa građana koju ja s pravom zovem usual suspects.Ne znam šta da kažem. Čović mi ne liči na čoveka koji bi se upustio u takozvani zločinački poduhvat. Ne vidim, štaviše, ni Čovićev motiv, ali sve se ovde stravično iskomplikovalo, previše je već stvari odgurnutih pod tepih, kosturi već preglasno udaraju o vrata srpskih ormara, tako da mogu garantovati samo za sebe, i to zahvaljujući činjenici da sam pre, za vreme i posle mučkog ubistva Zorana Đinđića bio daleko odavde. Što je, uzgred rečeno – to „daleko odavde“ – i najpametnije mesto na kome čovek može da bude. Ovde su, naime, svi pod sumnjom. I to s pravom.
Jedna stvar je, međutim, sigurna. Iza atentata na Zorana Đinđića mora da stoji podosta ljudi. Neće biti da se pokojni Đinđić zamerio nekom glavešini, a ovaj – kao da je Beograd Čikago – naručio smaknuće na svoju ruku. Jok, more! Nije to bilo ubistvo iz strasti, nego iz interesa. Zbog toga i mislim da je isturanje Čovića u prvi plan zapravo dimna zavesa koja treba da sakrije prave krivce. O tome svedoči i prisustvo Zorana Šamija na spisku osumnjičenih. Tek taj ne liči na teoretičara i praktikanta neke zavere. A opet, ko zna. Otrov se čuva u malim bočicama.
U javnom reformisanom tužibabstvu – muk. Valjda čekaju da se oglasi ona legendarna „politička volja“, pa da krenu u akciju. Koska je, međutim bačena, a sa druge strane tu je i tužba Zoranove porodice. Ne može se to tek tako prepustiti zubu vremena i na kraju staviti ad acta. I sve to u jeku večite predizborne kampanje. Maler, pa to ti je.
Lično sumnjam da ćemo ikada saznati pravu priču o pozadini ubistva Zorana Đinđića jer, znate šta dame i gospodo, sva ona ljuta zavađenost naših političara u medijima, uopšte ne znači da ponekad tesno ne sarađuju. Političko podzemlje je opasnije i nedodirljivije od kriminalnog. Svakako bi bilo dobro da se ta stvar istera na čistac. Mnoge bi stvari prekonoć postale jasnije, a mnogi bi se „patrioti“ pokazali u pravom svetlu.
Srpska istorija nas uči da se to neće dogoditi. Novija srpska istorija u stvari i nije ništa drugo nego nauka o tome kako se mračne muljavine nikada ne otkrivaju. Da se nikada ništa ne bi promenilo u jednom večnom, naopakom sistemu koji izuzetno pogoduje „rodoljubivim“ mediokritetima, parazitima, lopužama, lelemudima i mrsomudima.