Svetislav Basara:Ratko je bio bolji

Povezani članci

• Laž je naša svetlost i naša tama
• Zlatko Lagumdžija daje ti krila – politički in memoriam sljedbeniku Boga i Tita
• Snježana Kordić: Pedeset godina od Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika
• Novi Tuđman
• INTERNET I DEMOKRATIJA MEĐU KONSTITUTIVNIM NARODIMA U BiH
• Bilježnica Robija K.: Oborita riba

Postoji neproverena priča da je znameniti američki reditelj, Nikolas Rej, svojevremeno video Tita. Poznato je da je najveći sin naših naroda i narodnosti voleo filmadžije (naročito glumice), pa u tom smislu priča nije sasvim neutemeljena, uprkos dugom jeziku, veoma nezgodnoj naravi i još nezgodnijim navikama kultnog režisera. Bilo kako bilo, Nikolas Rej se obreo u filmu Dinka Tucakovića „Doktor Rej i đavoli“. Tucakovićev filmski postupak je poprilično složen, krcat citatima, omažima i – ako tako mogu da kažem – proročanstvima unatrag, pa ću tu temu prepustiti karijernim filmskim kritičarima, a ja ću se pozabaviti drugim stvarima. Filmskom slikom SFRJota iz šezdesetih godina prošlog veka.

Elem, nakon što je ga savatao – po jednima u Teheranu, po Dinku u Parizu – Ratko Dražević, beogradski udbaš, legendarni švaler i siva eminencija YU filma – dovodi ustondiranog Reja u Beograd, daje mu „porše“, dusu para, sobu u „Moskvi“ i ćiriličnu pisaću mašinu, a zauzvrat traži samo scenario koji će socijalističkoj Jugoslaviji doneti – Oskara. Eto, cenjeni publikume, kako se u to doba visoko pucalo. Nikolas Rej kakav je, bog da mu dušu prosti, bio, dolazi na ideju da snimi mračan i nekomercijalan film po romanu Dilana Tomasa i nipošto ne želi da tu stvar zameni režiranjem spektakla Marko Polo, na čemu Oskara željni Ratko onoliko insistira. Rejova i Ratkova tikva, razumljivo, ubrzo puca. Čiča miča i gotova priča.

Ali u Tucakovićevom filmu ipak nije sve tako jednostavno, ali da bi se to primetilo potrebna je poprilična pažnja i solidno poznavanje istorije filma, kao i istorije SFRjota. Ispredajući priču o svom omiljenom autoru, Tucaković istovremeno priča i priču o nama od, takoreći prekjuče. I znate šta? Prekjuče je bilo mnogo bolje od danas. Jeste da su nesumnjivo značajni likovi kao Mihiz i Saša Petrović prikazani kao pomalo servilni saradnici Ratka Draževića (koga igra odlični Bjela), ali – stavite prst na čelo – Ratko je ipak pored sebe držao i Mihiza i Sašu Petrovića i još čitavu gomilu potonjih disidenata i demokrata, kako je to vispreno uočio Vlajčić. I ne samo da ih je držao, nego ih je pitao za mišljenje i to mišljenje je – ako je prethodne noći dobro karao i bio dobre volje – uvažavao.

Još jedna stvar, nije kao ovi današnji licemeri pravio pitanje oko malo heroina ako „belo“ može doprineti ostvarenju njegovog sna – statue Oskara u vitrini Josipa Broza Tita. Konačno, mehanizam pomoću koga je Ratko pravio filmove vrlo se malo razlikuje od mehanizma kojim današnji Draževići vladaju državom: štap, kanap, improvizacija i voluntarizam. Samo što ovi potonji nemaju ni Reja, kamoli scenario.

Danas