Svi smo mi opasnost

Povezani članci

• I otići treba znati
• Državni ignoranti na komemoraciji licemjerja
• SMIJE LI HRVATSKA IGNORIRATI DAN POBJEDE?
• Bad luck ili po naški, jebem li im sunce nesretno
• Nismo zaslužili bolje
• Unija studenata RS: Šta na velikosrpskom znači antifašizam?

Kristalna noć – ne zvuči li zvonko? Rasprskavanje stakla u riječi se čuje, od strasti sve pršti. Baš zbog zavodljivosti izraza, pridružujemo se nerijetkom zahtjevu da događaj zvan Kristalnom noći dobije drugo, i zvučno i značenjski primjerenije ime: Noć pogroma ili Studenački pogrom. U noći s 9. na 10. studenoga 1938. godine, nacisti su u Berlinu ubili 92 Židova, zapalili stotine sinagoga i razbili više od sedam tisuća židovskih trgovina. Početak holokausta nastavljen je institucionalnim terorom: Židovska zajednica u Njemačkoj morala je platiti milijardu maraka, a Židovima su oteta osobna osiguranja za naknadu štete koju su nacisti počinili imovini nežidova.

   Ma znamo, ali kakve to veze ima s nama, pita nestrpljivi čitatelj. Stotinjak ljudi, koji su u nedjelju u Zagrebu obilježili 73. obljetnicu Studenačkog pogroma, tvrde da ima. Stotinjak? Neuvjerljivo, zanemarivo, posprdno odmahuje čitatelj. Trči li ta stotinica uistinu za himerama? Remeti li neovlašteno nedjeljnu idilu pristojnome građaninu? Ovako će povjesničar: »Fašistički pokreti nikada se ne bi uspjeli razviti bez pomoći običnih ljudi, uobičajeno dobrih ljudi. Fašisti ne bi bili stekli snagu bez pristanka ili čak aktivne suglasnosti tradicionalnih elita – šefova država, stranačkih čelnika, visokih vladinih dužnosnika – od kojih su mnogi osjećali prezirnu odbojnost prema okrutnostima fašističkih militanata«.

   No dobro, govori u sebi sad već iznervirani čitatelj, ali što ja imam s tim? I što s fašizmom, ako baš hoćete, ima njemački nacizam? Nije li fašizam talijanski? Kakva je to uopće pojmovna zbrka: kristali, noć, fašizam, studeni, nacizam…?! Čemu sve to uopće, u Hrvatskoj 2014.? Ovako povjesničar, Amerikanac Robert Paxton s njujorške Columbije, u »Anatomiji fašizma«, objavljenoj 2012. kod zagrebačkog Tim pressa: »Fašizam ne zahtijeva spektakularan »marš« na prijestolnicu kako bi se počeo razvijati; dovoljno je da se dopusti naizgled neopasna odluka o toleriranju nezakonitog odnosa prema nacionalnim »neprijateljima«.«

   Nacionalnim neprijateljima?! Sad je čitatelj već ljutit. Takvih u Hrvatskoj nema! Mi smo otvoreno društvo, nacija gostoljubivih i dobrih ljudi. A to, što veterani vojuju protiv Jugoslavena i ćirilice – to je opravdano, rane su duboke, Srbi agresori, a Jugoslaveni… Ma znate već, tamnica naroda. I sve to mnogima zvuči razumljivo, opravdano, čak prihvatljivo – svakako »neopasno«.

   Iziritiran na kraju neutemeljenim tekstom, posljednji Paxtonov odlomak čitatelj možda propušta pročitati: »Za potpuno razumijevanje djelovanja fašističkog režima mora se uzeti u obzir značenje i ponašanje običnih ljudi te ispitati banalne odluke koje su napravili u svojoj svakodnevnoj životnoj rutini. Donošenje takvih odluka značilo je prihvaćanje naizgled manjeg zla ili odvraćanje pogleda od određenih pretjerivanja koja se kratkoročno nisu činila previše štetnima, čak su pojedinačno bila i prihvatljiva, ali zajedno su dovela do krajnjih monstruoznih učinaka«. Mučno je, ali istinito: svi smo mi opasnost.