Svi su oni isti?

Autor/ica 24.10.2011. u 11:06

Povezani članci

Sve češće čujemo jednu, vjerojatno ne novu, ali dosta često upotrebljavanu sintagmu koja mi je ovaj put poslužila kao naslov i inspiracija, a jasno ukazuje kako smo zapravo svi isti. I premda smo duboko u sebi svjesni kako ništa na ovome svijetu nije isto, kad je u pitanju aktualno političko nadmetanje u osvit još jednih parlamentarnih izbora, vrlo često preko usta prevalimo ovu nespretnu i u konačnici neistinitu izjavu. Što više, neki su to u stanju napisati, a kako je jedan moj profesor vrlo često znao reći: verba volant, scripta manent (riječi lete, a ono što je napisano ostaje), tako će vjerojatno ostati, barem u nečijoj memoriji zapamćeno, da su svi isti. Vjerojatno s time računa i načelnik jedne dalmatinske općine koji je upravo ovih dana javnost „počastio“ jumbo plakatima na kojima rečena sintagma dobiva i svoj arhaični, prostački i pejorativni oblik: „Isto sranje – drugo pakovanje“, obilato valjda računajući, kad su eto svi isti, a on to svakako nije, onda je valjda on i jedini logičan izbor.

Njegovo, rekli bismo demokratsko, ali i logično pravo je da sebe postavlja naspram svih drugih. Njegovo je pravo da se posluži i diskvalifikacijom, pa bila ona, u najmanju ruku, nekulturna, ali ono što ne mogu nikako prihvatiti je neargumentirano i logici suprotno jednačenje svega i svačega, pa taman to bile i političke stranke. Stoga, da se vratim meritumu stvari i da pokušamo vidjeti koliko smo to zapravo svi mi isti, odnosno što nas to, osim što smo nedvojbeno pripadnici ljudske vrste, ipak po nečemu razlikuje.

Kad čovjek, suprotno svojim shvaćanjima i spoznajama, govori kako stvari oko njega nisu onakve kakve zapravo jesu, uvijek po srijedi stoji nekakav interes, frustracija, neprihvaćanje ili nezadovoljstvo, možda samo izostanak želje da, tko zna iz kojih razloga, baš taj put i u tom trenutku ne prihvati ono što je samo po sebi jasno i razumljivo. Kazati da su svi oni isti i pri tome ne biti svjesni da nismo baš isti kao naš brat, sestra, naš susjed, prijatelj…doista bi bilo negacija, u najmanju ruku, samoga sebe. Koliko smo se puta uhvatili u tvrdnjama u kojima upravo ističemo tu našu, vrlo osobnu i vrlo specifičnu različitost, koja nas odmiče od brata koji je bučan i neodgovoran, kolege na poslu koji nije dovoljno profesionalan, političara kojega je lako podmititi… Zapravo na taj način upravo potvrđujemo kako, barem kad govorimo o ljudima, nismo isti. Moguće da imamo vrlo slične sklonosti, dijelimo zajednička stajališta o nekim društvenim pitanjima, umjetnosti i tko zna o čemu još ne, ali isti svakako ne možemo biti, uostalom, ako baš hoćemo, u različitostima je draž življenja, zar ne?

Kako stojimo kad je u pitanju neki od oblika organiziranog ljudskog rada i djelovanja? Vrlo slično kao i na osobnim razinama. Koliko smo puta krenuli u nabavku nečega, i to nešto nismo kupili u prvoj trgovini? Rekao bih da ta naša potreba da „istražujemo“ tko, što i za koliku vrijednost nudi, proporcionalno raste s količinom novca kojeg smo spremni potrošiti. Recimo da nam pod hitno treba kilogram soli. Vjerojatno ćemo je uzeti u prvoj trgovini, ne pitajući se jesmo li za nešto manje novca to isto mogli kupiti u susjednoj. Međutim, kad kupujemo automobil, osim poznatih dilema: model, boja, oprema itd., sasvim sigurno će odlučujuća biti cijena, ali zbog toga ćemo zasigurno, prokrstariti na desetke auto-salona.

Međutim, kako je ipak politika u pitanju, vratimo se na taj vrlo sklizak teren i provjerimo kako stoje stvari s jednačenjem političkih opcija. Već na prvi pogled, malo bolji poznavatelji političke scene u Hrvata mogu vidjeti kako je pored parlamentarnih u Hrvatskoj registrirano preko stotinu izvaparlamentarnih stranaka, čemu treba dodati i političke udruge i koalicije. Rekli bismo lijepo političko bogatstvo i šarenilo za jednu zemlju koja broji tek 4,5 milijuna stanovnika. Bez obzira na tu relativno malu brojku u stanju su postizati, u svjetskim okvirima, zapažene rezultate, kako u znanosti, sportu, kulturi uopće, pa tako i u politici. Nisam siguran koliko političkih stranaka djeluje u Americi, ali kad je o njihovim izborima riječ uvijek je više-manje odluka na građanima, dati glas za demokrate ili republikance. Na svu sreću Hrvati imaju velik izbor, što će se pokazati još jednom i na sljedećim parlamentarnim izborima.

Iako većina stranka nose predznak Hrvatska i time nedvojbeno uklanjaju bilo kakvu sumnju da nisu na tragu vjekovnih državotvornih ideja, opet ne možemo reći da su sve iste. Jedne u svoj fokus stavljaju demokršćanske vrijednosti, druge socijaldemokratske, treći pak državotvorne, četvrti lokalne, pa onda neke grupne ili cehovske, i tako u nedogled. Naravno, koliko god se to nekome činilo suvišnim i pretjeranim, treba reći da je ova „ponuda“ stranačkih opcija rezultat nastojanja grupa i pojedinaca da u oslobođenom demokratskom prostoru ponude neku od opcija koja će pronaći svoje pristaše i na taj način zavladati političkim prostorom u zemlji u kojoj se još uvijek uči demokraciji i demokratskim procesima. Demokracija, naime, nije stolac na kojeg poskočite i ponosno kažete: „Evo tu sam!“ To je proces koji je neprestano u svojoj mijeni i nikad ne prestaje, već se dograđuje, unaprjeđuje i nema svoga kraja.

Tako se učimo i mi, i naravno da se još uvijek trebamo učiti, ponekad i osnovama parlamentarne demokracije. Neke od njenih vrijednosti trebalo bi biti pravo na govor i mišljenje, posebno kad je parlament u pitanju, uvažavanje i slušanje različitih mišljenja, kultura dijaloga i pregovaranja, odustajanje od etiketiranja i neprimjerenih diskvalifikacija koje nerijetko zadiru i u sferu privatnoga koja je također jedna od vrijednosti koju je iznjedrio slobodni svijet. Usprkos tome, znamo da nije tako. Svjedočimo tome, nažalost, svakodnevno. Za dogovaranje, kao i za svađu, uvijek je potrebno najmanje dvoje, tako je i u politici. Netko započne, drugi prihvati i nastavljaju dalje. Istina, možete takve i ignorirati, ali onda će to neki protumačiti kao slabost pa i inicijator svađe. Tada svađa postaje diskvalifikacija, vrijeđanje i podmetanje jer se ne pruža otpor. Ako i ne uspije u svom naumu da vas uvuče u svoje ralje, uvijek mu ostaje da tim raspoloživim arsenalom podmetne kako ste u najmanju ruku isti. Pa kad smo već isti čemu onda promjena, mogao bi se zapitati neovisni promatrač, a pretendent iz zakutka lakomisleno zaključiti: „Evo prilike i za mene kad već ne valjaju niti jedni niti drugi.“

Drugim riječima, nisu niti mogu biti svi isti u ovom šarenom i prebogatom političkom diskursu. Sintagma „svi su oni isti“ zapravo je jedna velika obmana sračunata da se odvuče pažnja javnosti s onoga što je bitno. Bitna je neoboriva i nepobitna činjenica da su neke političke stranke na vlasti, neke u opoziciji, a neke su opet samo izvanparlamentarne stranke. U ovoj izbornoj godini, jedino prirodno i normalno bi bilo da oni koju su na vlasti podnesu račun za učinjeno, a oni koji pretendiraju na osvajanje vlasti, ponude jasnu i nedvosmislenu alternativu, sve ostalo je sračunato samo na obmanu birača koje se vrlo često glorificira, a zapravo implicitno podcjenjuje, vrijeđa i manipulira samo zato jer im se ne nudi slika onakva kakva je, već kakvom bi je željeli vidjeti častohlapljivi i sami sebi dostatni odnarođeni „političari“, pri tome ih povremeno „zabavljajući“ primitivnim i nekulturnim porukama.

Neki govore, drugi slušaju, a treći pamte, i upravo ti koji slušaju i pamte odlučit će i na ovim izborima. Usprkos difamacijama, diskvalifikacijama, nekulturnim i provokativnim ispadima, pa čak i kršenjima svetinje kao što je Ustav, glasači, usprkos onima koji računaju na njihovo loše pamćenje, jako dobro pamte. Stoga, da bi njihova odluka bila pravedna, dopustimo im da jasno i glasno čuju, bez šumova, što se nudi i na koji način, kako bi upravo zbog toga i samo zbog toga odlučili kome ukazati povjerenje da u njihovo ime donose najbolje moguće odluke. Ako kojim slučajem izigraju njihovo povjerenje, neka budu kažnjeni na sljedećim izborima.