Svjedočimo li reinkarnaciji ranih devedesetih?

tačno.net
Autor 29.8.2016. u 09:51

Svjedočimo li reinkarnaciji ranih devedesetih?

Hoće li, nakon Plenkovićeva posjeta Mostaru – tijekom kojega je osudio održavanje Dodikova referenduma jer je, osim što je neustavan, prijetnja suverenosti i cjelovitosti BiH, ali i miru i stabilnosti čitave regije, zbog čega je pozvao međunarodnu zajednicu da ga onemogući – Čović doživjeti prosvjetljenje ostaje da se vidi. Možda mu „stariji brati“ pomogne – iako se, zbog snage njegovih veza s banjalučkim prijateljem, to čini malo vjerojatnim.

Piše: Slavo Kukić

Ono što obilježava političku scenu tzv. daytonskog trokuta sve više asocira na duh početka devedesetih – koje, kao da doživljavaju neku vrstu reinkarnacije. U epicentru joj je, nažalost, ponovo BiH – pri čemu, kao i tada, operativci su ovdje, mozgovi operacije, pak, malo ovdje, malo više drugdje.

Što se domaćih operativaca tiče, ambicija razgradnje države im je, to odavna nije tajna, definitivno postala opsesija. I to, svaki na svoj način, neprekidno i pokazuju, jedni, otvoreno zboreći o njezinoj neodrživosti, drugi, opet, lamentirajući kakva bi ravnopravnost naroda morala izgledati da bi država mogla opstati, treći, na koncu, prodajući maglu o BiH kao državi njezinih građana – samo što ne dodaju, odavde do Istanbula. Poteze i jednih i drugih i trećih se, uostalom, svjedočiti može svaki u Boga dan.

Ono, recimo, što preko desetljeća dugo čini Dodik ni kod najglupljih više ne ostavlja prostor nadi da su u pitanju možda samo verbalne nespretnosti bahata političara. Čovjek ne priznaje BiH kao državu i točka – a državnost RS-a svakodnevno pokušava osvijestiti i kod domaćeg naroda i kod svijeta. Na krajnje uvjerljiv način to, uostalom, u dva navrata učini i ovih dana. Prvi put mu povod bijaše presuda Apelacijskog vijeća Suda BiH, kojom se RS obvezuje da nekretnine Ministarstva obrane u Han Pijesku uknjiži kao svojinu BiH. Za Dodika, presuda je akt nasilja i izraz „otomanskog imperijalizma“ – iz čega se, opet, dalo naslutiti kako je neće ni ispoštovati. Dan ili dva iza toga, međutim, na obilježavanju dvadesete obljetnice SNSD-a, on je u vezi s tim i eksplicitan – sporne nekretnine su, veli, vlasništvo RS-a i o njima Sud BiH ne može odlučivati.

Drugi put mu povod bijaše izjava načelnika Srebrenice da neće formirati općinsku komisiju za provođenje referenduma o 9. siječnju kao Danu RS-a – uz obrazloženje da ga je Ustavni sud proglasio neustavnim i da će se u Srebrenici, dok je on načelnik, poštovati i BiH i njezini zakoni. Predsjednik RS-a, onako meteorski, uzvrati na način koji ne ostavlja nimalo prostora sumnji. Referendum u Srebrenici će, veli, biti proveden, a Durakovićem i njemu sličnima će se baviti nakon toga. Jer, da ne bi bilo zabune, „više nikada nitko u RS-u neće biti u mogućnosti ne poštovati organe“ njezine vlasti jer će to, pojašnjava, „vjerojatno, u vremenu koje dolazi proglasiti kaznenim djelom“ – dakle, čak i ako su njihove odluke u suprotnosti s Ustavom BiH. A što to znači dodatno pojasni povodom apostrofirane obljetnice tražeći od svih koji na prostoru manjeg entiteta žive da „Republiku Srpsku slave kao državu“.

Pogledajte, potom, na razini etnolidera dogovoreni sistem koordinacije – kojeg Bosni i Hercegovini, želi li se priključiti društvu evropskih naroda, izdiktiraše kao domaću zadaću. Suština dobivenog zadatka je, ukratko, zahtjev da se o pristupanju BiH zajednici evropskih naroda komunicira s državom kao subjektom međunarodnog prava. A što je učinjeno dogovorenim sistemom koordinacije? Da se ne lažemo, državni udar jer je derogiran Ustav BiH – taman da je i najgori na svijetu. Zašto? Zato što su državi uzete ingerencije predstavljanja i dane nižim razinama vlasti – i to ne entitetima kao prvim nižim oblicima organizacije nego, naprotiv, Republici Srpskoj, Distriktu Brčko i svakom od deset kantona u Federaciji. Drugim riječima, BiH prestaje postojati kao zemlja sastavljena od dva entiteta i Distrikta Brčko kao njezinih administrativnih cjelina, a započinje život kao zajednica dvanaest novih, i to konfederalnih jedinica.

Pogledajte, na koncu, način na koji komuniciraju članovi kolektivnog šefa države. Ivanić, kao, uostalom, i kompletna srpska opozicija Dodiku, i sam upada u zamku novog srpskog „vožda“ – i to je, da se na tome detaljnije ne zadržavam, evidentno iz njegove svakodnevne komunikacije s javnošću.

U istu su klopku, potom, uhvaćena i druga dvojica. Može, recimo, Izetbegović pričati što mu drago, ali onim što čini samo dodatno tjera vodu na mlin lideru SNSD-a – pa i priči o BiH kao nemogućoj državi. Je li toga i sam svjestan? Ne znam, ali ne isključujem ni mogućnost kako to čini pri punoj pameti – i ciljano dakako.  Ako mu, recimo, za istanbulsko ljubljenje ruku Erdoganu povod može biti čak i puštanje u promet novosagrađena mosta, po čemu bi se on razlikovao od Dodikova svakotjednog putešestvija na Dedinje – za što mu povod može biti otvaranje i najobičnijeg javnog WC-a u glavnom gradu istočnih susjeda.

Iako, na koncu, svoju službu prijatelju najčešće prikazuje drugačije, nedavno pismo visokom predstavniku i članovima Vijeća za implementaciju mira u BiH člana Predsjedništva iz reda Hrvata na krajnje uvjerljiv način demaskira kao najobičnijeg piona u službi političkih ciljeva Milorada Dodika. Uostalom, evo – pa neka čitatelji sami procijene.

U pismu, koje ni po čemu ne zavrjeđuje da ga se pamti – jer, u njemu se reciklira ono što se kao dokaz neravnopravnosti Hrvata koristi već petnaestak godina, i za što je odgovoran HDZ kao stranka koja je najveći dio tog vremena i sama dio vlasti – jedan dio tjera na razmišljanje. Lider HDZ, naime, poučava i visokog predstavnika i članove Vijeća za implementaciju mira kako je jednakopravnost Hrvata moguće ostvariti. Jedan od modela je, pojašnjava on – a taj mu je, da li i slučajno, prvi među ponuđenima – „unutarnja teritorijalna reorganizacija Federacije BiH“. Čovića bi, dakle, zadovoljila čak i reorganizacija samo Federacije pa da njegovi Hrvati – valjda oni od Stoca do Livna, tuzlanski, travnički, sarajevski sigurno ne – budu zadovoljeni. Ponavljam, njegovi Hrvati, jer odustajanjem od reorganizacije čitave BiH iz vidokruga političkog interesa u startu se u potpunosti briše gotovo trećinu predratnih Hrvata – onih koji su živjeli na prostoru današnje RS-a. Što je to nego „skidanje gaća“ pred Miloradom Dodikom – i najzornije pokazivanje svijetu da si instrument na putu ostvarivanja njegovih političkih ciljeva, nikako i interesa naroda kojeg, k’o eto, zastupaš.

Njegovu poziciju Dodikova instrumenta, ali i rušitelja BiH, međutim, pokazuje i javna potpora Dodikovu neustavnu referendumu. Hoće li, nakon Plenkovićeva posjeta Mostaru – tijekom kojega je osudio održavanje Dodikova referenduma jer je, osim što je neustavan, prijetnja suverenosti i cjelovitosti BiH, ali i miru i stabilnosti čitave regije, zbog čega je pozvao međunarodnu zajednicu da ga onemogući – Čović doživjeti prosvjetljenje ostaje da se vidi. Možda mu „stariji brati“ pomogne – iako se, zbog snage njegovih veza s banjalučkim prijateljem, to čini malo vjerojatnim.

Značajnog dijela odgovornosti za reinkarnaciju devedesetih, međutim, osloboditi se ne mogu ni bosanskohercegovački susjedi – i oni s istoka i oni sa zapada. Pristup Beograda i Zagreba je, da ne duljim, gotovo pa identičan onom Miloševića i Tuđmana prije četvrt stoljeća. Prisjetimo se, uostalom. Milošević je uporno prao ruke za ono što se u BiH događalo, iako je čitavu svijetu i tada bilo jasno da je glavne konce bosanskohercegovačke kalvarije povlačio baš on. Zar to isto danas ne radi i Aleksandar Vučić? Čovjek verbalno podržava teritorijalni integritet BiH i, tobože, ne želi se miješati u njezine unutarnje odnose – a i zadnjem je bedaku jasno da je baš on glavni izvor ohrabrivanja politike Milorada Dodika. Zar u prilog tome, među inim, ne govori i podatak da je ovih dana održana zajednička vježba policija Srbije i Republike Srpske – a ona je, zaludu verbalna akrobatika srbijanskog premijera, klasični primjer ignoriranja policijskih struktura BiH i priznavanja entitetskih policijskih struktura kao dijela suverene države.

No, prvi signali spremnosti da se u slučaju secesionističkih devrova Dodika i Vučića „adekvatno“ zaštiti Hrvate s ovu stranu državne međe javljaju se i iz Zagreba. Ili, jezikom prvog hrvatskog „socijaldemokrate“, ni na kraj im pameti nije da ih, u tom slučaju dakako, ostave na milost i nemilost Bošnjacima. Zar to nije vokabular kojeg se sjećamo i iz vremena Franje Tuđmana?

Na koncu, za potpuno reinkarnaciju devedesetih, dogodi li se ona, ruke neće moći prati ni svjetski centri moći – ono što se obično podrazumijeva pod sintagmom međunarodna zajednica. Uostalom, prošli tjedan je, ako me pamćenje dobro služi, zbog unutarnjeg neslaganja možda i prvi put tijekom svoga postojanja odgođeno zasjedanje Vijeća za implementaciju mira. To je na dosta zoran način, uostalom, potvrdio i visoki predstavnik izjavivši da su detaljne pripreme u tijeku, ali i da su „mišljenja u vezi s referendumom još uvijek podijeljena“. Koliko će, pak, takva mišljenja utjecati i na konačni stav PIC-a ostaje za vidjeti. Ne bi me, međutim, iznenadilo da on, sačekajmo uostalom, dan-dva, bude formuliran na način da se njime ne kaže baš ništa – na način, hoću reći, u podtekstu kojeg je poruka, radite što vam volja, mi vam probleme nećemo stvarati.

No, dogodi li se to, na slijedeći se referendum, čiju mogućnost Dodik ne isključuje ni danas, neće dugo čekati. A onda samo Svevišnji znade što će isti, održi li se, i izazvati. Iz ograničene ljudske perspektive, najiskrenije, može svašta – pa i ono što smo u prvoj polovici devedesetih svi zajedno već imali priliku proživjeti.

tačno.net
Autor 29.8.2016. u 09:51