SVJETSKO LUDILO

Povezani članci

• Bilježnica Robija K.: Uskršnji ručak
• Svetislav Basara:Sodoma i Beograd su gradovi pobratimi
• Vesna Pešić: Gužva pred odlazak u Brisel
• Plaćenici
• Svijet laži ili lažni svijet
• SYMPATHY FOR THE DEVIL: Balkanske paralele Trumpove Amerike

Među ljudima, koji su se uz našu glasačku pomoć ili bez nje uspeli do položaja na kojima kroje našu sudbinu, sve više je onih koji se ponašaju kao da su poludjeli. Kad govorimo da je svijet poludio, za što imamo svaki dan neki novi razlog, mislimo na njih i na rezultate njihovog djelovanja. Ali što se razlozi više gomilaju, moramo biti još više oprezni i selektivni kod upotrebe oznaka  o kakvom je ludilu riječ. U suprotnom ćemo početi sudjelovati u njemu.

Pogledajmo ovaj primjer. U mnogim američkim saveznim državama vide u islamu prijetnju. Spontani euroteroristički odgovor bi bio: naravno, islam je prijetnja „Zapadu“, „našoj civilizaciji“ i slično. Spontani liberalni ili ljevičarski odgovor bi glasio: taj mehanizam već poznajemo, radi se o traženju krivca, za naše probleme krivimo ljude koji ih nisu prouzrokovali. Zanimljiv primjer, koji dokazuje da refleksnim odazivima ne stižemo daleko u razumijevanju politike u današnjem svijetu, predstavlja pokret protiv šerijatskog prava u SAD. Kao što izgleda, pokret je postavio na noge neki njujorški židovski fundamentalist i za njega s vremenom pridobio podršku republikanskih ekstremista, čak i onih u vodećim redovima, koji su obično islamofobi. Organizacijski rad je urodio plodom. U prošloj godini su u više od dvadeset saveznih država raspravljali o usvajanju zakona koji bi ograničili pravo sudija da kod prosuđivanja konsultiraju šerijatsko pravo ili, uopćeno, strane i vjerske zakone. Takvi zakoni, kažu, naime mogu biti u suprotnosti sa pravima koje osigurava američki Ustav. U Oklahomi su prošle godine velikom većinom usvojili ustavnu dopunu koja zabranjuje upotrebu islamskih zakona u sudskoj dvorani.

Kritičari tvrde da je problem izmišljen, da se radi o uobičajenoj protivmuslimanskoj mobilizaciji i o još jednom pokušaju marginalizacije muslimana u SAD.  Ali činjenica, koju nije moguće negirati, je da američke sudije tu i tamo konsultiraju šerijatsko pravo, posebno kod postupaka razvoda, kod odlučivanju o skrbništvu nad djecom i kod poslovnih sporova. Zagovornici protivšerijatskog zakonodavstva se rado pozivaju na sudbinu sudije u New Jerseyu, koji je Marokanki, koju je muž tukao i silovao, uskratio zaštitu, sa objašnjenjem da počinitelj nije imao kriminalne namjere: vjerovao je da prema islamskom zakonu žena mora pristati na mužev zahtjev za spolnim odnosima.

Koliko su takvi primjeri validan argument kod usvajanja protivšerijatskog zakonodavstva – ne mogu prosuditi. Zanimljivo je da se protivšerijatski pokret poziva i na negativan europski primjer. U Europi  su se navodno pod utjecajem multikulturalnosti „previše prilagodili islamskim zakonima“. I o ovoj ocjeni bi se dalo raspravljati. Smatram da je načelo, kojeg postavlja američki protivšerijatski pokret, pravilno. S tim načelom se slažem i podržavam ga. To načelo je da na teritoriju jedne zemlje mora važiti jedan zakon, koji vrijedi jednako za sve. Ako bi naime važilo više od jednog zakona, zakon ne bi mogao vrijediti za sve jednako. Višezakonje zato nužno vodi u bezzakonje.

Načelo o tome da na određenom teritoriju, koji je pod jednom javnom vlašću, važi jedan zakon, kojeg usvaja suveren, nad kojim ne postoji nikakva druga vlast, konstitutivno je načelo moderne države. Uspostavljeno je na kraju krajeva protiv crkvenog miješanja u svjetovne poslove i sijanju pomutnji te specifično protiv toga da se na teritoriju suverene države važe (i) vjerski zakoni.

Izgleda da je pokret protiv šerijatskog prava u SAD usvojio načelo koje je u kontradikciji sa širim političkim pokretom, čiji je dio. Protiv tog načela su se već oglasile  židovske skupine i katolički biskupi. Upravo zato to načelo treba još odlučnije  zagovarati i braniti.

Biti protiv islamskih zakona na našem takozvanom Zapadu nije teško, za obranu od njih vojska se brzo skupi, a ako vojske još nema, žrtvuje se neki breivik. Ali ako se suprotstavljanje tome, da u našoj sudskoj praksi u našem dijelu svijeta važi šerijatsko pravo, ne bi trebalo biti samo jedno od lica islamofobije, moramo se jednako odlučno i beskompromisno suprotstaviti  važenju kanonskog prava u sudskoj praksi naših institucija i u našem svjetovnom životu. Načelne razlike između šerijatskog i kanonskog prava u tom pogledu nema. Najbolji branik od upada šerijatskog prava u naše živote je suprotstavljanje prodiranju kanonskog prava.

Svjež primjer je Papinsko raspolaganje hrvatskim teritorijem u Istri. Vatikanski vladar ne poseže samo u hrvatsku suverenost, nego krši međunarodne zakone koji su na snazi. Ako bi si nešto slično dozvolio neki imam, sva bi Europa bila na nogama i zveckala bi oružjem. Washington ne bi škrtario u potpori eurokratima, koji bi se međusobno takmičili ko će oštrije osuditi nedozvoljeno posezanje u suverenost zapadne demokratske države i flagrantno kršenje međunarodnog prava te odlučnije zahtijevao oštre mjere odmah. U datom slučaju su svi bili tiho. Hrvatska premijerka je prigodom izbijanja škandala najavila da će Papi „poslati pismo sa molbom da pomogne u rješavanju situacije“. Patetično. A zar ne bi bilo primjerenije da su pozvali na razgovor vatikanskog diplomatskog predstavnika u svojoj državi i dali mu lekciju iz moderne politike i međunarodnog prava? I, ako odgovor ne bi bilo zadovoljavajući, uskratili mu gostoprimstvo u Hrvatskoj? Kad je vatikanski nuncij u Irskoj tamošnjim crkvenim vladarima donio uputstvo iz Laterana, da ne surađuju sa državom u istraživanjima pedofilskih zločina irskog klera, morao je napustiti Irsku.

U datom hrvatskom primjeru su Vatikanci arogantno objasnili da su zemljišta na koja se to odnosi „vratili“ nekoj ustanovi u Italiji „isklučivo radi ponovnog uspostavljanja prava unutar Crkve“ – kao da upravo to nije bio problem : to, da se kanonsko pravo postavlja iznad hrvatskih zakona, da se prema kanonskom pravu rješavaju  odnosi vlasništva u Hrvatskoj. Onda je još neki hrvatski klerik objašnjavao da se pri tome radilo o „jednom unutarnjem crkvenom pravnom poslu“ koji ni u čemu ne krši civilne zakone“. Istina je da ih potkopava. Nipodaštava.  Ne samo u Hrvatskoj, nego u principu. To se tiče svih nas.

Jedan od izvora ludila u današnjoj svjetskoj politici je da si organizirane religije prisvajaju sve više riječi u javnim poslovima i da im politička klasa pri tome sekundira. Kad pri tome počnu primijenjivati svoje zakone ili na drugi način potkopavaju postojeće, stupamo na vrlo opasan teritorij.

 Dnevnik.si

Odabrala i sa slovenačkog prevela Nada Zdravič