Tajne diplomatske depeše

Autor/ica 9.9.2011. u 22:46

Tajne diplomatske depeše

Vikiliks je objavio depešu u kojoj se kaže da je Angela Merkel još 2009. rekla Borisu Tadiću da Srbija pre 2019. neće ući u EU. Kako to ocenjujete?

Sada je 2011. Ako pregovori počnu 2012, to je onda brzo, jer kad potpisujete ugovor sa EU, dok se sve ratifikuje treba godinu i po dana. Dakle, 2019. za punopravno članstvo je u redu. – ministar spoljnih poslova Slovenije Samuel Žbogar (Blic, 07.09.2011. – Mi ćemo se boriti za vaš datum pregovora sa EU)

Pa lepo, nije ni ta 2019. tako daleka… Ako Srbija stvarno uspe da za osam godina uđe u EU to bi doista bio uspeh. No, problema ima gomila a o tome svedoče i ove diplomatske depeše koje su ‘tajne’, ali su procurele preko Asanžovog Vikiliksa. Ali ja nisam želeo da se koristim tuđim istraživanjima i odlučio sam da se lično pozabavim tzv. istraživačkim novinarstvom i preko svojih ‘veza’ došao sam do zapanjujućih podataka i dokumenata. Koristim ljubaznost portala Tačno.net i ekskluzivno za njih objavljujem deo onoga što sam pronašao tragajući za tajnim diplomatskim depešama. Preneću vam najzanimljivije detalje kako vas ne bi davio diplomatskim jezikom i formalnostima. Vežite se, polećemo…

Gospodin Ivica Dačić je došao u našu ambasadu oko 11h. Naš sastanak je bio unapred dogovoren i ticao se problema oko transfera ‘našeg’ novca preko ********* banke. Sam Ministar me je lično uverio da neće biti nikakvih problema i da naš novac stiže na uobičajen način. Dogovorili smo novi sastanak na privatnoj adresi, to jeste u nekom stanu na Novom Beogradu. Po dogovoru sam stigao na naznačenu adresu u zakazano vreme – 14h. Ministar je već bio u stanu sa nekoliko ljudi koje je predstavio kao svoje ‘prijatelje’. Rekao je da nema puno vremena i predao mi crnu torbu sa novcem. No, situacija se poptuno izmenila nakon što je Ministar dobio poziv preko mobilnog telefona. Uhvatio me je pod ruku i rekao da moramo odmah krenuti. Bio sam zbunjen, ali sam ga poslušao. Kasnije sam čuo na vestima da je isti taj stan gde smo imali sastanak bio objekat policijske premetačine, ali su očigledno zakasnili. Mislim da je Ministra neko upozorio. Bilo kako bilo sve se dobro završilo, i ono što je najvažnije, novci su sigurni. (depeša upućena iz kanadske ambasade)

Jedna od čudnijih depeša je upućena iz ambasade Švedske i sadrži vrlo bizarne detalje.

Ovako nešto se može doživeti samo u Srbiji. Verovatno znate koliko se Srbi vole predstavljati kao dobri domaćini, a osobito politički funkcioneri žele sebe videti u ulozi savršenog domaćina. 22.06. smo bili gosti kod narodnog poslanika Velimira Ilića koga još zovu Velja. Pozvani smo na ručak u jedan restoran na Kalemegdanu  gde je domaćin bio upravo gospodin Velimir Ilić. Pre ručka je gospodin Ilić terao mene i moju ženu da pijemo ‘rakiju’ – najpozantije srpsko žestoko alkoholno piće. Posle nekoliko rakija stigao je ručak, to jeste pečenje u vidu ‘ispečenog psa na ražnju’ – kako se izrazila moja žena koja je počela nekontrolisano da vrišti kada je ‘pečenje’ posluženo. Objasnio sam joj da se radi o jagnjetu na ražnju i da nema potrebe da histeriše. Posle nekoliko neprijatnih minuta tišine i zbrke, ‘dosetljivi’ gospodin Ilić nam je sipao po još jednu rakiju. Već vidno pijan – verovatno je konzumirao rakiju i pre našeg dolaska – nutkao nas je jagnjetinom i stalno nešto besno govorio uplašenim konobarima. Uporno je grlio moju ženu, a mene masnim rukama ‘dobronamerno’ tapšao po leđima. U jednom trenutku moja žena je pocrvenela i naglo skočila od stola. Rekla mi je, tiho na uho, da moramo odmah krenuti. Zatečen brzinom njene reakcije krenuo sam zajedno sa mojom ženom napolje iz restorana. Gospodin Ilić nas je uporno pokušavao vratiti nazad, ali moja žena nije želela ni razgovarati sa njim. Izvinio sam se gospodinu Iliću i pozvao našeg vozača da doveze automobil. Gospodin Ilić je ‘nešto’ besno prošištao kroz zube, ne znajući da ja razumem srpski jezik. Rekao je: «ma idite u p…. materinu!» – što je jedna od najgorih srpskih psovki koju sam, nažalost, naučio. Kada sam seo u auto upitao sam moju ženu zašto je tako besno odreagovala i objasnio joj da ona mora biti svesna da je žena diplomate, a da ručak na koji smo pozvani nije bio samo kurtoazan čin već je imao i poslovni karakter. Žena mi nije ništa rekla već je samo pokazala na svoje levu nogu gde se preko haljine ocrtavali ‘nečiji’ masni prsti. Odlučio sam da sa gospodinom Ilićem prekinem svaku saradnju i zato vas obaveštavam da je on potpuno nepouzdan za buduću saradnju jer je njegovo ponašanje ne samo nekulturno nego i sasvim nepredvidljivo.

Ubedljivo najluđa je depeša upućena iz italijanske ambasade.

Dana 16.04. smo pozvani u lov od strane gospodina Mrkonjića – ministra za izgradnju.

Kako bi zadržali naš poslovni interes – jer su italijanske građevinske firme u pitanju koje i učestvuju u izgradnji mostova i puteva kako vam je već poznato – pristao sam  na poziv. Poziv se odnosio na celokupno osoblje naše ambasada, a pošto je među nama nekoliko strasnih lovaca onda vam je jasno da smo sa nestrpljenjum očekivali da krenemo u lov. Gospodin Mrkonjić nam je rekao da idemo u lov na fazane u blizini grada Zrenjanina (Banat-Vojvodina). Krenuli smo iz Beograda 20.04. kombijem koji je organizovan specijalno za nas. Smešteni smo bili u hotelu Vojvodina u Zrenjaninu, a u lov smo kretali rano ujutru sledećeg dana. U lovu smo proveli dva dana, a tog drugog dana, tačnije uveče, desio se jedan bizaran incident. Nakon lova gospodin Mrkonjić nas je poslužio sjajnim domaćim vinom, a u lokalnom restoranu su nam pripremali pečene fazane.

Posle nekoliko sati i više litara popijenog vina neko je od mojih kolega poželeo da lovi medvede. Svi smo se nasmejali jer na ovim prostorima medveda, naravno,  nema. No, gospodin Mrkonjić je rekao da može nabaviti jednog medveda za nas. Mislili smo da se šali i nastavili smo da pijemo vino očekujući večeru. Nakon možda dva-tri sata najedantput je neko uzviknuo: medved! Svi smo istrčali sa puškama iz restorana i zapanjeno konstatovali da se na nekih pedesetak metera od nas šeta medved, to jeste nešto njuška po ataru. Pošto je bila vedra noć i puna mesečina medved se sasvim lepo video… Zbunjeni nismo znali šta da radimo, ali je gospodin Mrkonjić povikao: «Šta čekate, pucajte, pa to je medved!» Svi smo krenuli da pucamo gotovo istovremeno, ali medved je uspeo da pobegne i da se sakrije iza restorana. Krenuli smo da ga tražimo kada se on-medved najedantput  pojavio ispred nas na biciklu, sumanuto okrećući pedale i glasno urlajući. Svi smo stajali kao skamenjeni! Mislim zamislite medveda koji vozi bicikl.

Dok smo se mi prenuli iz šoka i neverice medved je skočio sa bicikla i nestao u obližnjoj šumi. Sutradan smo saznali o čemu se radi. Dosetljivi gospodin Mrkonjić je ‘posudio’ medveda od lokalnog vlasnika restorana ‘Trofej’ koji je tu jadnu životinju držao u kavezu u blizini svog restorana. Medved je bio atrakcija i zaštitni znak tog restorana. Gospodin Mrkonjić mi je ispričao da je vlasnik restorana tog medveda otkupio od Roma koji su ga dresirali i naučili da igra uz muziku. Romi su išli od mesta do mesta i predstavljali medveda kao neviđenu atrakciju. Tako je i taj vlasnik restorana ‘Trofej’ naleteo na nesrećnu životinju… Izgleda da je između svih svojih veština koje je naučio, medved znao i da vozi bicikl. Inače, medved se sam vratio kući, to jeste u svoj kavez. Uspeli smo da zataškamo ovaj incident uz pomoć gospodina Mrkonjića koji je obećao da ove događaje iz lova neće nikome ispričati. Potpuno verujem u njegovu diskreciju.

Inače, junak-medved ove neverovatne priče je isti onaj medved koji je, pre samo nekoliko dana  napao ženu koja ga je hranila u kavezu. Policija ga je ustrelila kada je stigla na lice mesta. Medved se zvao Miša.

Nastavak u sledećem broju…


 

 

Autor/ica 9.9.2011. u 22:46