Tako ti je, Lijepa Naša, kad svrbi Bosanac

Povezani članci

• Sirenski zov Trumpizma
• Ozren Kebo: DRUŠTVO PROTIV NOVINARA: A mi smo bolje pisali no što smo bili mlaćeni
• Kome smeta Velež?
• AGNIESZKA SE PITA ŠTO KOLINDA PRIČA
• Zločin ženske samostalnosti
• Srbi i Hrvati – čemu mržnja i dokle!

– U kakvo si se to mudro štivo zadubio, trafikant?

  – U »Političku šahovnicu« Milana Jajčinovića u Večernjaku.

  – I šta kaže politički šahovničar?

  – Da Hrvatska ima veliki problem s Bosancima.

  – A gdje je on vidio taj veliki problem?

  – Na televiziji. Kaže: »Televizija je pokazala da, osim Miljenka Jergovića, postoji još jedan anacionalni Bosanac koji si je umislio da mu je osobna zadaća Hrvate upozoravati što bi im trebala biti estetska, etička i politička zadaća te dokud mogu sezati njihove granice.«

  – A kojeg mu je to anacionalnog Bosanca pokazala televizija?

  – Olivera Frljića u »Nedjeljom u 2«.

  – A u čemu je hrvatski problem s Bosancima poput Jergovića i Frljića?

   – Valjda u tome što dolaze iz Bosne.

   – A odakle bi Bosanci trebali dolazit? Iz Surinama?

  – Pitaj Jajčinovića. On u dolascima Bosanaca iz Bosne vidi kontinuirani belaj. Evo slušaj: »Kao što su nekada iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku dolazili predstavnici institucionalizirane partijske avangarde i dijelili ideološke lekcije o bratstvu i jedinstvu, slično je i s današnjim nekim Bosancima. Jedino što nam danas drže moralke o ljudskim pravima i toleranciji. Jergović se dohvatio novina, a Frljić kazališta.«

  – A čega bi se trebali dohvatit jedan novinar i pisac ili jedan kazališni redatelj? Možda bi tom Jajčinoviću bilo po volji da je Jergović otvorio automehaničarski servis, a Frljić buregdžinicu ili ćevabdžinicu?

  – I da su to, po mogućnosti, otvorili u Sarajevu ili Travniku, da svojim prisustvom, svojim gedorama i svojim jufkama ne nerviraju političke šahovničare u zemlji Hrvatskoj. A ni njihove mentalne parnjake u zemlji Srbiji koji Frljiću također ne mogu oprostit drskost što, eto, odnekud dolazi.

– A zamjera li nacionalni Hrvat Jajčinović anacionalnom Bosancu Frljiću još nešto osim toga što dolazi iz Bosne?

  – To što »u maniri balkanskoga barbarogenija, a u tradiciji nekadašnjih bosanskohercegovačkih titoista, svima u ‘regionu’, koji smatra svojim duhovnim zavičajem, dijeli lekcije, a zapravo, ne samo da nije shvatio uzrok rata, nego ni uzroke bosanskoga ‘hrkljuša’«.

  – Pa bi ga poslao natrag u Bosnu da shvati uzroke »hrkljuša«?

  – I da pokuša »kazališno riješiti kako se u njegovoj Bosni moglo dogoditi da se godinama pjeva: ‘Druže Tito, mi ti se kunemo’, a da se to vrlo brzo pretvori u tragičnu ojkalicu: ‘Druže Tito, mi ti se koljemo’«.

  – Dakle: Bosance u Bosnu!? Pa neka tamo tragično ojkaju! U Hrvatskoj, Bogu hvala, nikada nitko nije pjevao ni »Druže Tito, mi ti se kunemo« ni »Druže Tito, mi ti se koljemo«.

   – Ma nismo pojma imali da uopće postoje pjesme o Titu, dok nam po nalogu institucionalizirane partijske avangarde iz Bosne u Zagreb nije došao Zdravko Čolić, da ih snimi za Jugoton! Srećom smo imali Milana Jajčinovića koji je još ranih osamdesetih pisao za antikomunistički i antititoistički Vjesnik. I koji je u svakom tekstu razvaljivao Tita i titoizam, s naglaskom na bosanske titoiste koji su nama u Hrvatskoj dolazili prodavat svoju plitku pamet.

   – Sorry, ne znam o čemu govoriš, jer tih godina nisam čitao Vjesnik.

  – Je li zato što su te odbijali Jajčinovićevi tekstovi koji su bili crvena krpa za sve titoiste?

  – Ma nisam ni znao tko je taj, s oproštenjem, Jajčinović…

  – Teško da je i on znao. Ali važno da sada zna sve. I da bolje od Bosanaca zna šta se događalo u Bosni devedesetih. Stoga je i razumljivo što je uvrijeđen Frljićevim spominjanjem »stare floskule o podjeli Bosne«. Jer da Frljić nije anacionalni Bosanac nego nacionalni Hrvat, tada ne bi razmišljao svojom bosanskom glavom, nego u skladu s naputkom što ga je propisao Jajčinovićev imenjak i redakcijski guru Ivkošić: »Stajalište svakoga Hrvata u BiH treba biti jasno, to jest hrvatsko. Toliko hrvatsko da bi trebalo biti i iznad politike – hrvatstvo je sudbina. Kad se zauzme to stajalište, onda posve gube važnost nagađanja o tome jesu li Tuđman i Milošević dijelili Bosnu i Hercegovinu.«

  – Genijalno! Samo zauzmeš jasno hrvatsko stajalište i odmah ti je jasno da ti nema šta bit jasno.

   – I onda ti ni pamet ni obraz ne smetaju da si umišljaš kako su tvoju slobodarsku poziciju režimskoga ćate iz Vjesnika osamdesetih i tuđman-tuđenovskog Večernjaka devedesetih i otpravnika štajersko-katoličkih medijskih poslova u dvijehiljaditim ugrožavali i još uvijek ugrožavaju neki nametnuti Bosanci. I da hrvatsku većinu hrvatskih Hrvata uvjeravaš kako je ugrožena od dvojice brojčano nadmoćnijih Bosanaca i kako je »hrvatski problem što se nekoga poput Jergovića i Frljića nametnulo kao mjerilo svih stvari, kao kriterije što bi Hrvati u Hrvatskoj trebali misliti i činiti«!

   – A kako Jajčinović misli riješit taj hrvatski problem?

  – Možda se nada da hrvatske Hrvate neće trebat beskonačno dugo huškat na uljeze iz Bosne i da će njegovi čitatelji pronaći načina da Hrvatsku najzad pretvore u sretno ograničenu zemlju, u kojoj anacionalni Bosanac Jergović neće pisat i objavljivat niti će anacionalni Bosanac Frljić režirat.

Novi list