Talibanska dijalektika

Izdvajamo

• Niti se talibani istinski bune protiv zapada koji greškom ubija njihovu djecu, niti se zapad bori protiv talibana koji, raznoseći stanice i pijace širom svijeta, ljudima u kosti utjeruju takozvani pravi put. Sve se svodi samo na činjenicu da je krv postala najbolja reklama za tržište oružjem i ratovima. Baš onako kako su mini-sise koščatih manekenki reklama za tekstilne divove koji počivaju na robovskom radu zemalja iz svijeta koji se zove trećim. Dok jedni bombama raznose nevine ljude da zarade bolji onaj svijet, drugi u robove pretvaraju djecu iz trećeg. I niko tu nikome nema namjeru stati u kraj. U moćnom međuodržanju zapadnog kapitalizma i talibanskog islamizma leži najozbiljniji kapital i istoka i zapada. Otuda se niti jedno žarište na svijetu ne gasi već se samo otvaraju nova.

Povezani članci

• Britva uz čelo
• Na margini jedne smrti
• Tomislav Jakić: Povijest pamti sve koje su iz nje pokušali izbrisati – pamtit će i Tita
• Miroslav Krleža: O ljudskoj gluposti – Na rubu pameti (1)
• MISTERIJ CIJENE NAFTE
• Karniše za željeznu zavjesu

Foto: Reuters

I otuda se dječijom krvlju natapaju zastave pod kojima čovječanstvo stoji i kune se u čovjekoljublje i dobrobit. Na tu se krv niko ne obazire. Zapravo, ona je (kad nije puki marketing) skrivena globalnim lažima poput demokratije, slobode, prava, šerijata, pravog puta, krivog puta, srednjeg puta, lijevog puta, desnog puta, dobrote, plemenitosti i svega onoga što moćnici uzmu u usta kako bi opravdali prolijevanje krvi. I šverc, dakako.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

U napadu talibana na  školu u Peševaru, na sjeverozapadu Pakistana, poginulo je više od 126 nastavnika i učenika, a veliki broj djece je povrijeđen. Među poginulima ima dječaka starih samo devet godina. Talibani, ubice djece su rekli da su napadi “osveta zbog toga što vojska napada njihove obitelji, te da su željeli da i oni osjete što je bol”.

Dokazana je stvar da talibani pretjerano ne vole školstvo. Djevojčica kojoj su zabranili školovanje i zbog njene upornosti je pokušali ubiti je Malala, koja je poslije dobila Nobleovu nagradu. No, ovakvi surovi napadi su i od talibana previše. Činjenica je međutim i to da djeca u Pakistanu i Afganistanu svakodnevno ginu, da se to često desi greškom NATO-vih bombardera zbog čega se poslije sazove pres konferencija, izrazi se žaljenje i mirna Bosna. Pardon, Pakistan. Dakle u Pakistanu i Afganistanu svakodnevno ginu razne “malale”. Za njima niko pretjerano ne žali već se od njih pravi unosan i perverzan marketing.

S terorizmom i njegovom ekspanzijom u Pakistanu i Afganistanu nema ko da se izbori. Tim zemljama vladaju marionetske vlade koje služe interesima velikih sila i najvećem interesu svjetskih mešetarsko-kapitalističkih lobija: da terorizam opstane. Zašto? Pa, odgovor je jednostavan, gotovo banalan kao što je i samo zlo najčešće banalno. Terorizam je isuviše dobra isprika za kontroliranje polja opijuma (ili dalje na Bliskom istoku nafte) da bi ga se tek tako ispustilo iz ruku. Da se ne lažemo, kada zapadne zemlje hoće da nekoga razbaštine oni to urade munjevito po receptima kakav je bio onaj kada je svgnut Sadam Husein ili pak u Libiji Muamer Gadafi (ili čak u Egiptu Muhamed Morsi s kojim se zapad malo preračunao). Neće biti baš da je nemoguće riješiti problem šačice pustinjskih lavova koji misle da put u raj vodi preko mrtvih tijela civila, mahom školske djece.

Temeljno je, dakle, pitanje u zemljama poput Afganistana i Pakistana šta je prvo: kokoš ili jaje? Je li američki imperijalizam pokrenuo val terorizma ili je val terorizma izazvao reakcije zapadnih zemalja. U ovom slučaju je američka borba protiv sovjetskog bloka stvorila mudžahedine i talibane. Poslije su se američki ratni psi oteli kontroli i tu negdje prva saga i završava da bi otpočela druga. Saga masovnog terora nad civilima u ove dvije nesretne zemlje. A taj teror provodi niko drugi do li sami talibani koji u slobodno vrijeme vole da pozivaju na nebesku ljubav i slogu među ljudima naoružani do zuba. Oružjem koje im neko prodaje.

Šizofrenija ovakvog pristupa religiji je svoj vrhunac dostigla u zločinačkom IDIL-u prema kojemu talibani i njima srodni zločinci pokazuju neskrivene simpatije. A kako i ne bi: svi su u izvjesnom smislu produkt američke greške, svi su pokreti zločinački i ne prezaju od ubistava žena i djece i na kraju, zajednički nazivnik im je da se finansiraju kriminalnim aktivnostima. Drugim riječima, dok pokrivaju ženska lica kako bi se smanjila mogućnost bilo kakvog grijeha, svoju vladavinu finansiraju trgovinom opijumom i u slučaju IDIL-a – robljem. A sve to neko kupuje.

Suštinski, u zemljama Bliskog istoka i zemljama koje gravitiraju ovom područiju (Afganistan i Pakistan) vlada ono što se u savremenoj političkoj i bezbjednosnoj znanosti naziva “kontroliranim haosom”. U tom haosu profitiraju samo terorističke vođe koji su svoje organizacije i osmislili kao Terorizam d.d., ali i svjetski finansijski i lobiji namjenske industrije.

Tržišna razlika između terorizma i drugih oblika mešetarenja je u tome što terorizam transparentnije proljeva ljudsku krv (to zahtijeva i njegovo poslanje) i što nije prisutan na formalnim berzama (koje su itekako pod njegovim utjecajem iz sjene).

Pri svemu tome teroristi postoje dvoznačno na jedan čudnovat način. S jedne strane ne mogu biti legitimnim sudionicima pregovora jer su najobičnija banda s dobrom logistikom, a s druge strane s njima se ne obračunava na način na koji se obračunava s bandama. Komunikacija između terorista i zapadnih zemalja ide preko marionetskih vlada koje postoje kako bi svako tu pronašao svoj interes. Jer svijetom vlada kapitalizam, a on ne podrazumijeva samo surove uvjete tržišne privrede već i pretvaranje svega u kapital i tržište. Dojučerašnji borci protiv dijalektičkog materijalizma, omraženog kroz simplificiranje komunističkog naslijeđa, su stvorili jednu novu dijalektiku. A to je dijalektika u kojoj su teza i antiteza zapadne sile i talibani. Njezina je sinteza krv nevinih ljudi, posbno djece, koja se uvijek bez iznimke koristi u propagandne svrhe. Niti se talibani istinski bune protiv zapada koji greškom ubija njihovu djecu, niti se zapad bori protiv talibana koji, raznoseći stanice i pijace širom svijeta, ljudima u kosti utjeruju takozvani pravi put. Sve se svodi samo na činjenicu da je krv postala najbolja reklama za tržište oružjem i ratovima. Baš onako kako su mini-sise koščatih manekenki reklama za tekstilne divove koji počivaju na robovskom radu zemalja iz svijeta koji se zove trećim. Dok jedni bombama raznose nevine ljude da zarade bolji onaj svijet, drugi u robove pretvaraju djecu iz trećeg. I niko tu nikome nema namjeru stati u kraj. U moćnom međuodržanju zapadnog kapitalizma i talibanskog islamizma leži najozbiljniji kapital i istoka i zapada. Otuda se niti jedno žarište na svijetu ne gasi već se samo otvaraju nova.

I otuda se dječijom krvlju natapaju zastave pod kojima čovječanstvo stoji i kune se u čovjekoljublje i dobrobit. Na tu se krv niko ne obazire. Zapravo, ona je (kad nije puki marketing) skrivena globalnim lažima poput demokratije, slobode, prava, šerijata, pravog puta, krivog puta, srednjeg puta, lijevog puta, desnog puta, dobrote, plemenitosti i svega onoga što moćnici uzmu u usta kako bi opravdali prolijevanje krvi. I šverc, dakako.