TITO – verse i kontraverze

Povezani članci

• Predstavnik OSCE-a za slobodu medija izrazio zabrinutost za sigurnost novinara u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nakon nedavne presude MKSJ za ratne zločine
• MONSTRUOZNO: KO JE OBJESIO PSA?
• Sarajevo prilagođeno
• Inzko: Hitno formirati Vijeća ministara BiH
• Živiće ovi narod!
• U Mostaru predstavljen roman ‘Nestali u stoljeću’ Ivana Lovrenovića

Hoćemo li vjerovati svojim očima ili povijesnim falsifikatima, do nas je. Njegovo djelo ne možemo promijeniti. Ni trg. Ni ulicu. Tim činom samo pričamo priču o nama samima. Neukima, polupismenima, mrzovoljnima. Iracionalnima. Koji ne poštuju nikoga i ništa. Okretačima ćurka. Prevrtačima kožuna.

Tito i njegovo djelo su opet u fokusu.

Ovaj put u igranom dokumentarnom filmu “Houston, We Have a Problem”, Žige Virca, u kojem, prema najavi, igraju: Josip Broz – Tito, Slavoj Žižek, John F. Kennedy, Richard Nixon, Bill Clinton i mnogi drugi. Radnja se odvija šezdesetih kada je Tito, prema filmu, prodao Amerima “svemirski program”, koji će im kasnije omogućiti slijetanje na Mjesec.

Film je uvršten u najznačajniju smotru nezavisnog filma u USA, Tribeca.

Na drugom kraju “svijeta”, u Pljevlju, tamošnji SDP želi “ispraviti nepravdu istorijski dokazanom antifašisti i čovjeku” i vratiti ime ulici Maršala Tita.

I Vučić, kao jedan od većih političkih transvestita u “regiji”, kaže, neki dan, za “La Republicu”, da je “Tito bio autoritaran, ali nam je ostavio industrijaliziranu zemlju, proizvođače aviona, automobila, a mi iz bivše Jugoslavije smo sve to uništili”.

Tehnički ministar hrvatske kulture je pak, u jeku izbora predsjednika njegove stranke, izjavio da “novi predsjednik treba biti netko tko će preimenovati Trg Maršala Tita u Zagrebu”.

Takvih inicijativa naslušali smo se i ranije. Kao i drugih objeda na Titov račun.

Samo spominjane imena Josipa Broza izaziva reakciju. Gotovo nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Kod nekih su poveznice Goli otok, Bleiburg, diktat. Kod drugih blagostanje, sigurnost, radničko samoupravljanje, sloboda, nostalgija.

U svakom ga slučaju ne treba gledati “pod lupom” ovog ili onog konteksta. Dovoljno je velik da se vidi “iz daleka”. Osim nekih rijetkih štiva koja šaraju crnilom sve što je povezano sa “soc” i “kom”, osvrti o njegovoj ulozi u “svijetu” su pretežno pozitivni. U Švedskoj, na primjer, svake godine na dan njegove smrti. možemo, u liberalnoj štampi, pročitati uglavnom riječi hvale.

Koju vizuru ćemo odabrati, do nas je. Onu “Šuškovu” (koji je, kako se priča, Titovo ime “tetovirao” na leđa neke životinje) i njegovih ljutih sljedbenika ili čitajući, već izblijedjele, fasade s imenima njegovih heroja, na tvornicama, institutima, brodogradilištima, rudnicima…

Hoćemo li vjerovati svojim očima ili povijesnim falsifikatima, do nas je.

Njegovo djelo ne možemo promijeniti. Ni trg. Ni ulicu. Tim činom samo pričamo priču o nama samima. Neukima, polupismenima, mrzovoljnima. Iracionalnima. Koji ne poštuju nikoga i ništa. Okretačima ćurka. Prevrtačima kožuna.

Koji smo, eto, na svoju žalost, našli krivca za sve nedaće i razočarenja. Pa kad nam god zatreba alibi izvlačimo Tita i “njegov sistem” iz ladice i upremo prst.

Jer nemamo muda suočiti se s činjenicom da je taj sistem za 25 godina poslije punog goreg rata izgradio infrastruktu, pravno i političko uređenje jedne, puno veće, zemlje. Sa pravima radnika, sa ravnopravnošću svih u zajednici i ugledom u svijetu.

A što smo to mi napravili za ovih 25 godina?

Još uvijek, što netko reče, krečimo ono što je ostalo poslije Tita. I nikako da okrečimo.