ENG
Treći entitet – fikcija ili?
Autor/ica 👤Erich Rathfelder
Povezani članci
Dok je Bosna i Hercegovina, već i sa dva entiteta nefunkcionalna, hrvatski predstavnik Dragan Čović nastoji da ostvari još jedan, treći entitet. Projekat se temelji na kriminalnoj para državi „Herceg – Bosni“, koji je tokom rata u Bosni i Hercegovini sprovodio etničko čišćenje. Kao prvi korak, Čović pokušava da potkopa funkcionalnost Federacije u Bosni i Hercegovini putem reformi izbornog zakona.
Polako je utihnulo, na dan 03.10.2017. godine, u gotovo ispunjenoj maloj predavaonici u Hrvatskom domu Herceg Stjepana Kosače. Oko stotinu prisutnih napeto pogledavaju prema podijumu, gdje upravo Miroslav Tuđman, sin prvog predsjednika Republike Hrvatske zauzima mjesto, kako bi predstavio svoju novu knjigu, objavljenu 2017.godine u Zagrebu. Bivši šef Hrvatske obavještajne službe, po izgledu veoma nalik svom ocu Franji Tuđmanu, morao se ipak još malo strpiti. Jer, kao što je uobičajeno u ovom regionu, prethodni govornici hvale veličinu autora kao izuzetnog analitičara i velikog patriotu Republike Hrvatske.
Zaista, način razmišljanja Miroslava Tuđmana pruža uvid o položaju hrvatskog nacionalizma u Hrvatskoj i Bosni Hercegovini. Njegova knjiga „Druga strana rubikona – politička strategija Alije Izetbegovića“, ima za cilj obračunati se sa bivšim predsjednikom Bosne i Hercegovine, države koja je u proljeće 1992. godine postala nezavisna od Jugoslavije. Ali ne samo to: ona sadrži temeljno pozicioniranje hrvatskog nacionalizma i razotkriva pozadinu aktualne politike Hrvatske demokratske zajednice u Bosni i Hercegovini (HDZ BiH).
Činjenica da je Izetbegović već prije rata, zagovarao jedno slobodno građansko društvo zapadnoevropskog kroja, kao model za Bosnu i Hercegovinu, predstavlja za Tuđmana veliki izazov. Ali, on tu poziciju ne smatra fundamentalno evropskom, već u principu, izuzetno opasnom za interese naroda, Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini. Izetbegović je negirao interese konstutivnih naroda, naglašavao je on.
Kao lider muslimanske nacionalne stranke od 1990. godine, nije prihvatio zahtjeve hrvatskih i srpskih naroda o priznavanju „nacionalnih identiteta i suvereniteta“ i time negirao legitimne interese svog vlastitog naroda. Tuđman razmišlja na ovaj način, da je Izetbegović prije rata pristao na jednu „mirnu podjelu“ i da nije polemisao protiv teritorijalne podjele zemlje prema etničkim kriterijima, ne bi uopšte do rata ni došlo. Međutim, njegova ustrajnost na jednoj jedinstvenoj, demokratskoj i nedjeljivoj građanskoj državi je upropastio Cutilirrov plan[1] oko kojeg se i međunarodna zajednica složila.
Trodjelna podjela nasuprot građanske države
Teritorijalna podjela Bosne i Hercegovine među tri konstitutivne nacije bi bila pravi put za Tuđmana. Tuđman može definisati pojam konstitutivnost – još u socijalizmu ustanovljeno postojanje tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini – samo u svezi sa suverenitetom, što znači, nacije su slobodne, tek kad su tri konstitutivne nacije teritorijalno suverene. U tom konceptu individua se može posmatrati samo kao dio nacionalnog kolektiva, sloboda nacionalnog kolektiva ostvaruje se pak, samo ako se raspolaže teritorijalnim suverenitetom.
Tuđman misli, da bi rat mogao biti izjegnut, da je muslimanska stranka SDA bila spremna da napravi „deal“ o redefinisanju bosanskog ustava sa srpskim i hrvatskim strankama.[2] Njemu se ispriječila borba Izetbegovića za jedno multinacionalno društvo. „Umjesto da teži jednakopravnosti naroda“, Izetbegović se zalaže za jednu državu u evropskom smislu i time je reducirao nacionalni identitet na bosansko-hercegovačko državljanstvo, istakao je Miroslav Tuđman u svom predavanju u Mostaru.
Doima se neobično: Tu stoji jedan predstavnik HDZ-a, vladajuće stranke u Hrvatskoj, odnedavno članice Evropske zajednice i prebacuje sa potpunom ozbiljnošću jednom drugom političaru kako se zastupaju vrijednosti jedne građanske države. Čini se da desno krilo HDZ-a nije razumjelo šta su temelji, na čemu se zasniva Evropska zajednica zajedno sa svojom demokratskom orijentacijom.
Tuđman odbacuje da je Izetbegović u svojoj argumentaciji govorio iz srca širokih dijelova predratnog društva izvan nacionalnih granica, da je izražavao tada samu po sebi razumljivu multietničnost i da je isticao multinacionalnu tradiciju zemlje. Po Tuđmanu, do rata 1992. godine dovela je Izetbegovićeva „mantra“ o kontinuitetu višestoljetnog zajedničkog življenja i dugoj tradiciji državnosti Bosne i Hercegovine.[3] Tuđmanovo mišljenje je također, da Alija Izetbegović nosi krivicu za rat u Bosni i Hercegovini, jer se zalagao za jedno multinacionalno građansko društvo.
Za Tuđmana i njegove stranke HDZ, priznavanje nacionalnog samoodređenja do danas ostaje ključno pitanje u Bosni i Hercegovini. Budući da su Srbi njihove nacionalne interese u Daytonu ostvarili, logično, sada bi se Hrvati morali boriti za priznavanje njihovog nacionalnog samoodređenja u okviru Federacije Bosne i Hercegovine. Argumentacije Tuđmana u njegovoj knjizi, podupiru zahtjev hrvatskih nacionalista pod vodstvom Dragana Čovića (u odsustvu tog dana), predsjednika HDZ-a BiH i hrvatskog člana u Predsjedništvu BiH, za jednim „Trećim entitetom“ u Bosni i Hercegovini. Treći entitet je postojao već jednom u obliku para-države Herceg-Bosne još u toku rata.
Susret u Karađorđevu
Nije nesmotreno tvrditi, da ova teza, iako vrlo neobično djeluje, da je Izetbegović kriv za rat u Bosni i Hrecegovni, namjerava skrenuti pozornost na raspravu o hrvatskoj odgovornosti za rat u Bosni i Hercegovini. Štaviše, ova teza niti uzima u obzir na bilo koji način dinamiku srpske ratne politike, Vrlo je upitno, da li bi se Milošević i srpski radikali uopšte upustili u jednu „mirnu teritorijalnu podjelu“zemlje.
Rasprava o Karađorđevu pak, potresa temelje hrvatske nacionalističkog stajališta i mora se žestoko suzbiti, posebno u hrvatskoj javnosti. Protogonist teze u Hrvatskoj je Stjepan (Stipe Mesić), od 2000. godine nasljednik Franje Tuđmana, kao predsjednik zemlje. Bivši sljedbenik i suosnivač HDZ-a, je istupio iz stranke 1994. godine, a taj korak je uglavnom obrazlagao hrvatskom politikom u Bosni i Hercegovini. Mesić je stoga postao neprijatelj nacionalističke desnice u Hrvatskoj. Hrvatskoj javnosti je teško prihvatljivo, da se sa jedne strane vodio domovinski rat protiv „srpskog agresora“, a sa druge strane se snjim sarađivalo.
Mesić tvrdi da je Franjo Tuđman već prije proglašenja nezavisnosti u ljeto 1991. godine pregovarao sa predsjednikom Srbije, Slobodanom Miloševićem o teritorijalnoj podjeli Bosne i Hercegovine između dviju države. Dana 25. marta 1991. godine, dvojica predsjednika su se susreli u Karađorđevu i u privatnom razgovoru (u četiri oka) ustanovili osnovne smjernice ove politike.
Stipe Mesić, koji je u to vrijeme bio presjednik Presjedništva Jugoslavije, i prema tome, posljedni predsjednik Jugoslavije, je bio lično prisutan u Karađorđevu. On mora, doduše kao i tadašnji premijer Jugoslavije Ante Marković, priznati da u tim razgovorima nije lično sudjelovao.[4] Tuđman mu je poslije razgovora sa Miloševićem rekao: „Hrvatska će biti uskoro velika kao nikad do sada u njenoj povijesti.“
Slobodan Milošević, tokom suđenju u Den Haagu, se navodno nije mogao sjetiti tih dogovora u Karađorđevu. Ipak mnoge publikacije – također biografije bivših generala i političara – u Srbiji podupiru tezu, da je u Karađorđevu utrt put teritorijalnoj podjeli Bosne i Hercegovine. Čak i prije, nego su oba protivnika u Hrvatskoj zaratili, može se zaključiti, da su se srpski i hrvatski nacionalisti „u principu“ već bili dogovorili oko budućnosti Bosne i Hercegovine. Za Stipu Mesića je ova teza bila dokazana naknadnom ratnom politikom obje strane. „Mora se jednostavno razmotriti, šta se zapravo dogodilo.“
Saradnja Bošnjaka i Hrvata
Na početku demokratizacije u Bosni i Hercegovini, nacionalni sukobi su odigrali jednu manju ulogu. Na izborima 1990. godine formirale su se nacionalne stranke: Srpska demokratska stranka (SDS), Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) i muslimanska, Stranka za demokratsku akciju (SDA), koje su se udružile protiv lijevog i liberalnog spektra, stranaka proizišlih iz Saveza komunista: Socijalna demokratska partija (SDP) i Reformska partija Ante Markovića. U različitim gradovima formirali su koalicije protiv tih eksplicitno nenacionalističkih ljevičarsko-liberalno orijentisanih stranaka. Značajna je fotografija iz 1990. godine na kojoj Radovan Karadžić, Alija Izetbegović i Stjepan Kljujić demonstriraju dobru međusobnu saradnju.
Stanovništvo u Bosni i Hercegovini je u velikoj većini vjerovalo – čak i kad je počeo rat u Hrvatskoj u junu 1991. godine – da nikada ne bi moglo doći do rata u Bosni. Narodi su bili u tolikoj mjeri pomiješani, jedva da je bilo područja, u kojima je jedna grupa raspolagala apsolutnom većinom. Ko je htio rastrgnuti leopardovu kožu, što znači, koje stremio „teritorijalnom suverenitetu jednog naroda“ neizbježno je morao primjeniti zločine etničkog čišćenja. Drugim riječima, da bi se postigli nacionalistički ciljevi, da bi se uspostavila vlast nad jednom teritorijem, moralo se od samog početka pristupiti sa propagandom, sa (vojnim) uspjesima, ali i sa represijom naspram „drugoga“ i „vlastitog naroda“ – onaj ko se nije pridružio, bio je obilježen i optužen kao „narodna izdajica“.
Miloševiću i srpskim ekstremistima je uspjelo da ponude „ projekat Velike Srbije“, model koji je bio atraktivan velikom dijelu srpskog stanovništvu. Sa brzim vojnim uspjesima je zadobijena lojalnost, jer su Srbi u vrlo kratkom periodu 1992. godine osvojili skoro 70 posto zemlje, izvještaji o preko desetinama hiljada ubijenih i dva miliona ljudi protjeranih iz njihove domovine su prikazivani kao laži u srpskoj javnosti.
Hrvatski nacionalisti su bili u daleko težem položaju. U prvim mjesecima rata Hrvati su se još borili zajedno sa Muslimanima protiv srpske agresije, uglavnom, na hrvatskim teritorijima zapadne Hercegovine, centralne Bosne (Travnik, Jajce), ali također i u Mostaru, kako bi vojno osigurali područja naseljena Hrvatima. U Mostaru je tako uspjelo zajedničkim udruženim saveznicima, da izbace srpsko – jugoslovenske snage iz grada. Uostalom, u zimu 1992/93. godine odbrambene pozicije HVO (Hrvatskog vijeća obrane) i Bosanske Armije (Armija BiH) su se mogle konsolidovati u ovim područjima.
Hrvatski Turnaround
Međutim, u jesen 1992. godine su se javili prvi znaci tenzija u odnosima između Hrvata i muslimanskog stanovništva. U Prozoru je došlo do prvih borbi, a sa predajom Jajca od strane HVO-a (Hrvatsko vijeće obrane) u novembru 1992. godine, srednjobosanski region je došao u veliku opasnost da ga Srbi osvoje. Na dan 09. avgusta 1992. godine, kada je ubijen Blaž Kraljević, komandant HOS-a (Hrvatske obrambene snage), oružana snage koja je bila konkurentna HVO-u, promjena strategije je postala jasna. Kraljević se zalagao za zajedničku borbu Hrvata i Muslimana protiv srpskog agresora i podredio se zapovjednoj komandi Armije BiH pod vodstvom predsjednika Izetbegovića.
Početkom septembra 1992. godine proglašena je „Hrvatska zajednica Herceg – Bosna“, početkom oktobra je opozvan Stjepan Kljujić, predsjednik HDZ-a koji je sarađivao sa bosanskom vladom i zamijenjen radikalnim nacionalistom Mate Bobanom. Raspuštanje HOS-a, Bobanovo preuzimanje vlasti, odvajanje HVO-a od vrhovne komande Armije BiH-e su bili prvi znaci, onoga što se trebalo dogoditi u maju/junu 1993. godine: hrvatske snage su napale njihove saveznike, bosanske trupe i muslimansko stanovništvo u središnjoj Bosni i Hercegovini. Artiljerijski napadi na Mostar simbolizuju zahtjev vodstva predvođenim Mate Bobanom da Mostar učine glavnim gradom trodijelne Bosne i Hercegovine (Sarajevo za Muslimane, Banja Luka za Srbe i Mostar za Hrvate).
Na dan 20. avgusta 1993. godine, Mate Boban je proglasio hrvatsku „Republiku Herceg – Bosnu“ i tom prilikom je eksplicitno izjavio, da je cilj njegove politike ujedinjenje Herceg – Bosne sa Hrvatskom. Područja pod hrvatskom kontrolom su „etnički očišćeni“, uključujući oblast oko Stoca, grad Čapljina, dok su se logori Heliodrom, Dretelj i Gabela punili sa bivšim muslimanskim vojnicima HVO-a, i muslimanskim i srpskim civilima. Uništavanje i ubijanje muslimanskih stanovnika sela Ahmići kod Viteza i prepad na selo Stupni Dol kod Vareša je veliki ratni zločin Hrvata koji simbolizuje volju nacionalista da silom sprovedu etničke podjele, kako u oblastima pod hrvatskom kontrolom, tako i u srednjoj Bosni.
Konture Karađorđeva su postale vidljive ovih mjeseci. Mate Boban se već sreo sa Radovanom Karadžićem, 05. maja 1992. godine u austrijskom gradu Grazu. Šta su se njih dvojica konkretno dogovorili, nikada nije objavljeno. Ako ništa drugo, barem su hrvatski zahtjevi postali poznati. Linija između dviju strana trebala je biti tzv. banovinska granica, koju je Hrvatska dobila 1939. godine u Kraljevini Jugoslaviji, kojom su dominirali Srbi. Radi se o liniji Jajce-Sarajevo, koja bi se protezala uzduž uzvisina dolina rijeka Lašve i Bosne, pri čemu bi sva područja zapadno od te linije pa sve do Jadranske obale obuhvatile hrvatsko područje .[5] U skladu sa tim, ostatak Bosne i Hercegovine bi pripao srpskim oblastima, uključujući i dijelove pretežno naseljenim Hrvatima i Muslimanima, kao što je područje uz rijeku Savu-Posavina, što mnogi Hrvati iz tog regiona nisu nikada oprostili. Od jeseni 1992. godine, prema toku odvijanja rata moglo se očitati, da su obje strane izbjegavale dalje sukobe u Bosni i Hercegovini. Događaji u Jajcu i izravna saradnja u srednjobosanskoj općini Zavidovići izmedju HVO-a i srpskih jedinica upućuju čak na direktnu vojnu saradnju. Plan trodjelne podjele Bosne (ili podjele na dva dijela, eliminiranjem muslimana) mogao je uspjeti, da nije došlo do iznenadjujućih obrata.
Novi preokret u ratu
Kao prvo, bosanskim trupama je uspjelo u jesen 1993. godine, jednu trećinu područja koje su kontrolisali Hrvati – dakle Herceg–Bosna, oblasti između doline Lašve i glavnog uporišta zapadne Hercegovine – vojno povratiti; Busovača i Vitez bili okruženi Armijom BiH. HVO je pretrpio teške udarce. Armija BiH je slavila i vojne uspjehe protiv Srba 1993/1994. godine. Bosanske jedinice su zauzele, kako planinu Vlašić pored Travnika tako i prevoj na Kupresu, što je znatno poboljšalo njihovu stratešku poziciju.
Kao drugo, SAD kao i Njemačka su pokušale utjecati na Hrvatsku, da pogođeni dogovor u Karađorđevu i njegovu sprovedbu okončaju. Već u jesen 1993. godine, počeli su prvi razgovori o okončanju borbi. Mate Boban je u decembru pod pritiskom Zagreba uklonjen i iščezao bez traga. „Rat u ratu“ između HVO-a i Armije BiH je u martu 1994. godine zvanično skončan i region je, prema „Wašingtonskom sporazumu“ reorganizovan. Wašingtonskim sporazumom, Herceg–Bosna je u martu 1994. godine likvidirana i priključena oblastima koje je kontrolisala vlada Federaciji Bosne i Hercegovine. Federacija je podijeljena na 10 kantona. Nakon toga, Hrvatima je ostalo još tri kantona sa evidentnom hrvatskom većinom. Vlastitu državu više nisu imali. HVO i Armija BiH su bili pozvani da ponovo sarađuju.
Zauzvrat, Amerikanci su Hrvatima obećali ogromnu vojnu pomoć sa ciljem, kako bi omogućili Hrvatskoj vojsci (HV) da izbaci srpske snage iz Hrvatske. Nakon što je Hrvatska vojska početkom avgusta 1995. godine u ofanzivi koja je trajala 72 sata, srpske trupe razorno potukla i primorala na povlačenje iz Hrvatske (Operacija Oluja), počela je priprema za jednu zajedničku vojnu akciju u Bosni i Hercegovini. Vojnim saveznicima je uspjelo u septembru 1995. godine, da potuku srpske oružane snage u okviru ofanzive „Maestral“ u Bosni i Hercegovini i da povrate veliki dio zemlje. Međutim, taj brak nije bio iz ljubavi. Čak je došlo, kao pri ponovnom osvajanju Jajca u septembru 1995. godine, do pucnjave između Armije BiH i HVO-a.
Franjo Tuđman je, na užas hrvatskih ekstremista, prekrižio dotadašnju strategiju. Oni su, na kraju sa ogorčenjem, morali prihvatiti kompromis dogovoren između SAD i Hrvatske. Ali je već tada bilo jasno, da će svoju poziciju braniti svim mogućim sredstvima. I uspjelo im je kroz kontrolu medija i poticanja straha od „drugoga“, usaditi u svijest „svog“ stanovništva, da su HDZ i HVO spasili Hrvate u Bosni i Hercegovini od uništenja, koje im je prijetilo od Srba i Bošnjaka.
Još uvijek granice u Mostaru
Za razliku od postratnog perioda, kada je u vrijeme posjete Franje Tuđmana hiljade ljudi dolazilo, interes za predavanje Miroslava Tuđmana, početkom oktobra 2017. godine je bio nešto manji. Među nešto više od 100 slušatelja, nalazila se doduše krema hrvatskog nacionalizma, međutim sin „oca nacije“ nije mogao mobilizovati mase. Nacionalističke strasti su se, barem, naizgled utišale. Također, Hrvati iz Zapadnog Mostara imaju neke druge probleme nego da se neprestano okolo motaju sa zastavom Herceg–Bosne, obavljaju svoje svakodnevne poslove i potrebštine, i sreću se sa prijateljima u jednom od mnogobrojnih restorana i kafića.
Poslije obnove, Mostar je povratio svoju sliku lijepog grada. Ljudi su ljubazni prema strancima, mnoštvo turista iz čitavog svijeta posjećuju glavnu atrakciju, rekonstruisani Stari Most. Zdanje, koje je već u ono vrijeme stavljeno na listu Unesco – svjetske baštine, je hrvatski tenk ciljano razorio u novembru 1993. godine. Na inicijativu Hansa Koschnicka, bivšeg gradonačelnika Bremena, koji je 1994. godine po nalogu Brisela (Brüssel) postavljen za EU Administratora u Mostaru, most je vjerno prema originalu obnovljen, i 2004. godine svečano otvoren. U zraku se više ne osjeća užareno nacionalističko raspoloženje, koje je neposredno poslije rata postojalo. Ali, iza kulise još uvijek „kuha“. Tragove rata Bošnjaci doživljavaju još uvijek kao duboke rane. Bombardiranjem Hrvata 1993/94 godine je ubijeno oko 3000 ljudi, a Istočni, stari, historijski dio grada, je bio skoro u potpunosti uništen. Kada su se ljudi u proljeće 1994. godine usudili izaći iz podruma na lice zemlje, našli su se okruženi ruinama.
„Izdaja“, koju su ovdje doživjeli promjenom pozicije hrvatskih ekstremista pod vodstvom Mate Bobana, jaz je produbio više nego granate. S obzirom na obim počinjenih zločina tokom etničkog čišćenja u Srednjoj Bosni, Stocu, dolini Neretve u Ljubuškom i podizanjem koncentracionih logora oko Mostara, kod Bošnjaka je napad „kršćana“ 1993/94 godine doveo do izgradnje vlastitog nacionalno – vjerskog identiteta. Kratko rečeno, u Istočnom Mostaru je SDA, glavna i odgovorna.
Doduše, na snažan poticaj Visokog predstavnika Paddy Ashdowna grad je 2004. godine ponovo ujedinjen. Podijeljen je na 6 distrikta, ali do danas se nije moglo složiti oko zajedničke upravljačke strukture. Praktično u gradu Mostaru, od 2008. godine nema općinskih izbora, gradom privremeno upravlja Hrvat i član HDZ-a, gradonačelnik Ljubo Bešlić. Međutim, još uvijek nema jedne zajedničke upravne administracije koja bi se sastojala od demokratski izabranih predstavnika. To je jedinstven slučaj u Evropi.
Zato postoje dva univerziteta, dva nogometna kluba, dvije administarcije, dva školska sistema. U gradu egzistiraju dva paralelna svijeta, u kojem, doduše, tu i tamo ima preklapanja. Kako god, još ima par hiljada Bošnjaka koji su mogli povratiti njihov posjed i vratiti se u zapadni dio grada. Više nije tabu, posjetiti drugi dio grada, i kao što je uobičajeno kod novinara i profesora, čak ostvariti profesionalne kontakte. Ljudi se mogu ljubazno ophoditi jedni sa drugima, ali ipak, različit način mišljenja koji je u međuvremenu ukorijenjen, se ne mijenja.
Poslije nemira u proljeće 2014. godine, doduše, skupilo se nekih 100-njak ljudi sa obje strane da bi zajednički napali urede nacionalističkih stranaka, kako glavnog sjedišta muslimanske SDA, tako i hrvatskog HDZ-a. Ali, poslije slabljenja protestnih talasa protiv nacionalizma, koji su iz Tuzle i Sarajeva zapljusnule Mostar, pokret se opet raspada. Političari vladajućih stranaka, kao i uvijek, drže se grčevito njihovih udobnih fotelja i sreću se u skrivenim luksuznim restoranima izvan grada – što dalje od građanstva – da bi razgovarali uz morske specijalitete i čašu vina.
Model vladavine bez izbora
Jedan sistem vladavine je stvoren, koji preživljava i bez izbora. Autoriteti u Istočnom Mostaru su se prilagodili, pa tako prešutno podržavaju gradonačelnika Ljubu Bešlića. Kanali korupcije su poznati, svaki od vladajućih slojeva, iz oba dijela grada, dobijaju svoj dio kolača. Ako bi se ova gospoda pitala, izbori kao nesiguran faktor, ne bi više bio potreban. Faruk Kajtaz, poznati novinar i politički analitičar, koji upravlja internet portalom Starmo, kaže: „Mostarski model bi se, prema željama vlastodržaca, mogao proširiti, čak na cijelu Federaciju.“ Jer, na taj način, vlastodršci u ostvarivanju njihovih ciljeva, ne bi imali potrebu da na izborima, instrumentalizuju svaki „svoju“ masu sljedbenika.
I to može fukcionisati, jer ne postoji istinska opozicija, ili jer je cjelokupna opozicija razbijena. Opozicione stranke, doduše postoje, ali one životare samo u sjeni. One ne mogu ponuditi svojim sljedbenicima nikakvu perspektivu. Tko se želi zaposliti, kako na hrvatskoj strani, tako i na bošnjačkoj strani mora se sa HDZ ili SDA dogovoriti. Kritični duh, koji potpuno zablješti u privatnim razgovorima, iznova se gasi u stvarnosti. „Ja bih morala na izborima glasati za HDZ, na državnom nivou i izborima za parlament Federaciji, inače bi moji roditelji izgubili posao“, objašnjava jedna studentica iz Zapadnog Mostara i time adresira problem koji je prisutan u svim dijelovima BiH.[6]
Teoretski, na temelju demokratije, ove okolnosti otvaraju neka pitanja za misiju EZ (Evropske zajednice) i za OHR (Ured visokog predstavnika u BiH), koji još uvijek institucionalno u zemlji funkcionišu. Kako se ova realnost usklađuje sa evropskim vrijednostima je pitanje upravljeno institucijama međunarodne zajednice. Na jednu konsistentnu politiku obiju institucija prema ovom problemu, većina ljudi desetljećima u ovoj zemlji uzaludno čeka.
Od katoličke crkve, također, se ne može očekivati neki civilizacijski ili demokratski poticaj. Nadbiskup u Mostaru, Ratko Perić, koji pripada najkonzervativnijem krilu hrvatskog katolicizma i krajnje desničarski hercegovački franjevci (za razliku od srednjobosanskih) odbili su se pojaviti 2004. godine na otvaranju obnovljenog Starog mosta. Jedan jasan znak, pred licem prisutne svjetske prominencije da katolička crkva i dalje želi zadržati uništene mostove između obje strane. Još je daleko teže, da još od 1945., unutar katoličke crkve nije došlo do samokritičnog suočavanja sa prošlošću. Mnogi svećenici i franjevci nisu ni jednom poricali, približavanja hercegovačkog klera ustaškom režimu u Drugom svjetskom ratu. Očigledno nije prouzročilo niti samokritičnu raspravu da su hercegovački franjevci u Drugom svjetskom ratu povremeno upravljali zloglasnim koncentracionim logorom Jasenovac, gdje je preko 80 000 ljudi ubijeno. Sa druge strane, poslije 1945. godine, smrtne presude partizana nad katoličkim svećenicima, koji su aktivno podupirali ustaški režim (NDH) su obilježene kao ratni zločini.
Opoziciona stranka HDZ-1990, se odvojila od njene matice HDZ početkom milenija i mogli su joj ravnopravno konkurisati samo djelimično. Najprije je, katolička crkva snažno podržavala tu stranku, jer su proizišli sukobi sa vodstvom HDZ-a. Poslije je uslijedio neprestani pad podrške biračkog tijela. Čini se da je današnji HDZ-1990 nešto nezavisniji od katoličke crkve. „Slijedeće godine na izborima u Bosni i Hercegovini imamo posljednju šansu da promijenimo kurs.“, kaže predsjednik stranke Ilija Cvitanović, umjerenjak, srednjih tridesetih godina, koji zahtjeva kompromise među narodima, da bi se još uvijek mogao uhvatiti voz koji vodi evropskim integracijama. „Mi trebamo temeljne promjene u Bosni i Hercegovini. Ali kako možemo sprovesti nužne reforme sa aktuelnim političarima kao što je Dragan Čović, koji već godinama čvrsto drže svoje pozicije?“
Međutim, da bi stranka zaista bila uspješna mora ljudima da ponudi perspektivu, odnosno zaposlenje. Tu ne može čak ni crkva pomoći. Neke druge novoosnovane stranke su propadale nakon početnih uspjeha. Hrvatska seljačka stranka ima još neke sljedbenike u hrvatskoj-srednjobosanskoj enklavi, socijaldemokrati poslije gubitka vlasti u Zagrebu jedva da imaju još neke šanse.
Stubovi moći HDZ-a
U posljednjih 20 godina, HDZ je uspješno pribavljao lojalitet i organizovao život Hrvata u Bosni i Hercegovini. Poslije poraza Herceg Bosne, izvukli su pouku, uprkos gubljenja državnih institucija, cilj je bio, biti prisutan u svim oblastima življenja, u općinama, školama, bolnicama, univerzitetima, u medijima, udruženjima, također u organizacijama veterana, i naravno, u kantonima. Preduzeća iz doba socijalizma su privatizovana, što znači, da je plijen razdijeljen među favoritima i vodstvom stranaka. Još u vrijeme kada je visoki predstavnik bio Wolfgang Petritsch, legalizovana je tripartitivnost telekom sistema koja strankama donosi značajne prihode.
Izgradnju ovog sistema podržavaju: zamašni priliv novca iz Hrvatske, subvencije za obrazovni sistem, za bolnice i ratne veterane HVO-a. Čak i kad je postalo poznato, da je mnogo novca završilo u džepovima političara, isti su mogli zadržati svoje pozicije. Uprkos povremenom pritisku na bankovni sistem (Hercegovačka banka – u vrijeme dok je visoki predstavnik bio Paddy Ashdown privremeno stavljena pod kontrolu međunarodne zajednice), stranci je ipak uspjevalo da preusmjeri prilive novca u svoje vlastite svrhe. Sa izborom Stipe Mesića za predsjednika Hrvatske i prezimanjem vlasti od strane SDP-a početkom milenija, finansijska podrška za Hercegovinu je reducirana, ali pobjedom HDZ-a u Hrvatskoj na izborima 2004. godine opet se nastavlja.
Kao veliki uspjeh, stranka si je pripisala, to što je OSZE 2003. godine podlegao njihovom pritisku i preoblikovao obrazovni sistem u Federaciji. Od tada su hrvatski učenici počeli učiti iz hrvatskih školskih udžbenika, u kantonima sa miješanim stanovništvom učenici su podijeljeni prema religiozno-nacionalističkim kriterijima, i kao posljedice su nastale tzv. „dvije škole ispod jednog krova“ (sa dva odvojena školska ulaza,) što znači, u istim školskim objektima učenici su sada slušali predavanja sa različitom kurikulumom. Svjedočanstva hrvatskih učenika su jedno vrijeme čak bila ukrašena sa amblemima zastave Herceg Bosne. Protesti protiv ove prakse su potisnuli lokalni političari HDZ-a. Djelotvorno, svako zna ko može dodijeliti posao u ovoj državi. Ko želi biti žigosan kao izdajnik, posebno u selima ili manjim gradovima?
Ovu osnovnu konstataciju nije promijenila niti pobuna pojedinih učenika u Jajcu, nekadašnjem kraljevskom, srednjovjekovnom gradu, mješovitog stanovništva. Učenici srednjih škola su početkom ljeta 2017. godine, zahtjevali da budu zajednički podučavani i da se ukinu tzv. „dvije škole ispod jednog krova“. Ova aktivnost je pobudila veliku pozornost, tim činom se vratilo, nešto kao svijest o tradicionalnom bosanskom suživotu, međutim, prema izjavama aktivista civilnog društva, roditelji ovih učenika su bili izloženi pritisku nacionalističkih stranaka.
Ovaj ishod je bio očekivan, jer je i muslimanska nacionalistička stranka SDA u posljednjih nekoliko godina, korak po korak, i sama usvojila koncept religiozno – nacionalističkog razdvajanja. Na samom početku novembra 2017. godine školske vlasti su u Sarajevu, po nalogu kantona pod vlašću SDA, dijelili anketne listove u kojima su učenici trebali odlučiti na kojima od ova tri jezika: srpski, bosanski ili hrvatski žele biti podučavani, što naravno podrazumijeva i drugačiji nastavni plan i program.
Ponavljanje historije kao farsa
Arhitekt i moćni čovjek bosanskih Hrvata je Dragan Čović, šezdesetjednogodišnji predsjednik stranke i hrvatski član Predsjedništva na nivou zajedničke države Bosne i Hercegovine. Titulu doktora mašinstva je dobio 1996. godine, od 1992. – 1998. godine si je osigurao mjesto direktora u bivšoj jugoslovenskoj firmi za proizvodnju aviona SOKO. Od 1998. do 2001. godine bio je zamjenik premijera i ministar finansija Federacije Bosne i Hercegovine. On je prvi put izabran 2002. godine kao predstavnik Hrvata u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.
Čak i tada nije mogao od sebe otkloniti glasine o korupciji i nepotizmu, tako da su se protiv njega vodili prekomjerni procesi. U maju 2005. godine bio je prinuđen (također po nalogu tadašnjeg visokog predstavnika Paddy Ashdowna) da podnese ostavku sa svog položaja. Ipak, on je iskoristio svoj položaj predsjednika HDZ-a, da učvrsti svoju poziciju u Mostaru i ponovo bude izabran 2014. godine za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
U njegovoj ličnosti je utjelovljen mentalitet hrvatskog nacionalizma u Bosni i Hercegovini. Kad je predsjednik Republike Srpske (RS) Milorad Dodik, izvajan po istom kalupu, poslije zadnjih izbora 2014. godine počeo prijetiti izdvajanjem „njegovog“ dijela zemlje od zajedničke države, Dragan Čović je uvidio da se ukazala prilika, od HDZ-a definisane „interese“ opet u igru uvesti.
Pozornost su pobudile njegove posjete Banja Luci i međusobna saradnja sa Dodikom u odbrani izmjena ustavnih amandmana, koji su nakon presude Sejdić/Finci zahtjevani od Evropskog sudu za ljudska prava u Strassburgu 2009. godine. Jačanje zajedničke države, što bi prema zahtjevu rezultiralo izborom jednog predsjednika, nastoje spriječiti obje strane sve do danas. Prema presudi, utvrđena diskriminacija građana ove zemlje koji ne pripadaju konstitutivnim narodima također za njih ne predstavlja problem.
Da bi spriječili zajedničku državu, oba nacionalizama su vodili rat. Nažalost, EU se odrekla zahtjeva od kojih bi zavisila evropska prespektiva, odnosno, udruživanje zemlje i otvaranje pregovora o statusu kandidata uslovljenim ispunjenjem presude u Strassburgu. Ova slabost evropske politike otvorila je „prostor za igru“ za obje strane.
Približavanje Čovića i Dodika podsjeća na dogovor u Karađorđevu i na susrete Karadžića i Bobana tokom rata. Kao rezultat toga, Dragan Čović je počeo opet stavljati – do sada teritorijalno nedefinisan – treći entitet u centru svoje politike, zahtjev od kojeg se nije nikada odustalo. U vezi stim, uz podršku iz Banja Luke je svjesno otvoren konflikt unutar Federacije Bosne i Hercegovine.
Novi izborni zakon i treći entitet
Presuda ustavnog suda Bosne i Hercegovine iz 2014. godine po predmetu Božo Ljubić je bila polazna tačka. Političar HDZ-1990 se žalio na nedostatak zastupljenosti Hrvata u Domu naroda u parlamentima. Prema tužbi, u nekim kantonima hrvatska manjina nije mogla usljed nedostatka stanovništva popuniti mjesta u svakom od Doma naroda, a u vezi stim niti ona mjesta u nadležnim parlamentima, koja su im u skladu sa njihovim ovlašćenjima dodijeljena. Sud je pozvao zakonodavace, prije svega, od parlamenta Federacije se zahtjevalo da pronađe rješenje za ovaj problem. Hrvati su htjeli da im se ona mjesta, koja zbog nedostatka predstavnika nisu mogli popuniti, kao npr. u Goraždu, barem na višem nivou Federacije pribroje.
Čović je iskoristio presudu ustavnog suda, da bi otvorio još jedno „bojno polje“. Vodstvo HDZ-a, je izbore 2006. i 2010. godine za hrvatskog člana Predsjedništva, doživjelo kao udar. Socijaldemokrata, nenacionalističkog opredjeljenja, Željko Komšić, stanovnik Sarajeva, je bio izabran da predstavlja ne samo hrvatske, već interesa svih građana. Na temelju izbornog zakona u Federaciji, osvojio je i veliki broj bošnjačkih glasova. Od tada, Čović i HDZ pokušavaju da promijeniti izborni zakon, kako bi doveli „prave“ Hrvate na vlast.
Čović je želio osigurati, da na izborima za hrvatskog člana Predsjedništva budu izabrani nominirani kandidati, prije svega u područjima sa hrvatskom većinom. Izborne jedinice A, B i C bi se trebale podijeliti prema etničkim kriterijima. Izborna jedinica A se definiše na osnovu činjenice da ima preko 66 posto hrvatskog stanovništva u, B – izborna jedinica čini više od 66 procenata Bošnjaka i C-izborna jedinica je miješanog stanovništva. Prema njegovom modelu, kandidati, da bi bili izabrani, trebali bi ostvariti većinu u A izbornoj jedinici. De facto, u skladu sa datim uslovima, samo kandidati HDZ-a mogu biti izabrani. Eksperti misle da je ovaj model jedva kompatibilan sa evropskom temeljnom idejom – to bi dovelo do cementiranja moći HDZ-a.
Uostalom, takvo redefinisanje izbornih jedinica, oslikava ideju teritorijalne podjele Federacije i moglo bi možda predstavljati prethodno nedefinisane granice trećeg entiteta. Doduše, predsjednik HDZ-1990 Ilija Cvitanović se porugao da bi treći entitet vjerovatno uključivao samo Široki Brijeg, Grude i Ljubuški. Čovićeva retorika pak podsjeća na filozofiju Miroslava Tuđmana. Prema izbornom zakonu Hrvati će biti u nepovoljnom položaju i biće im uskraćen status jednog konstitutivnog naroda. Zaključak bi bio, sloboda Hrvata bi se mogla osigurati tek sa dobijanjem kontrole nad teritorijem, za koji misle da polažu pravo na njega. Međutim to stvara jedan novi i opasan konflikt sa Bošnjacima, naročito u mješovitim kantonima. Provociranje novog etničkog čišćenja, ionako neće biti moguće s obzirom na konstalaciju snaga međunarodne zajednice i prisustvo međunarodnih institucija.
Da li će se izborni zakon realizovati na način na koji to HDZ želi, također je manje vjerovatno. Prema informacijama iz diplomatskih krugova, rasprava o izbornom zakonu bi pak mogla da dovede do blokade izbora u Federaciji. To bi značilo, da strah Faruka Kajtaza nije u potpunosti nerealan, da bi se model Mostara mogao prenijeti na Federaciju. Ali totalna blokada politike jedva da bi odgovarala građanima BiH – već sada je stopa nezaposlenosti 50 posto, socijalna situacija u Bosni tjera stotine hiljada ljudi iz zemlje, kao što ni nacionalizam relevantnih političkih aktera, koji vlastite i interese vladajućih stranaka stavljaju iznad zajedničkog probitka, nikako da prestane.
Presuda UN tribunala za ratne zločine u den Haagu
Na dan 29.11.2017. godine, UN- Tribunal za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji je u višoj instanci donio odluku o kaznama za ratne zločine optuženih: bivšeg premijera Herceg-Bosne, Jadranka Prlića, Brunu Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Čorića i Berislava Pusića. Usred objave presude, jedan od optuženih, potpuno neometen od strane sigurnosnih i sudskih službenika, je izvukao iz džepa svoga sakoa jednu flašicu i povikao: „Slobodan Praljak nije ratni zločinac! Odbijam vašu presudu!“ i ispio flašicu u kojoj je bio otrov. Nekoliko sati poslije bio je mrtav.
Slobodan Praljak, nekadašnji pozorišni režiser i potom, vojni lider HVO (Hrvatskog vijeća obrane) trebao je računati sa 20 godina kazne, koju je već dobio u prvostepenom postupsku. Jer sve špekulacije hrvatske javnosti su se pokazale kao pogrešne, da će presude biti blaže nego što su izrečene u prvostepenom postupku. Jadranko Prlić, nekadašnji premijer Herceg-Bosne, okamenjenog izraza lica je morao prihvatiti, da mu je prvobitno dodijeljena presuda od 25 godina kazne također ostala nepromijenjena.
U Hrvatskoj i Mostaru uopšte nisu računali sa jednom takvom presudom. Prije sudske rasprave, većina hrvatskih eksperata, političara i veliki dio hrvatske javnosti obiju država su vjerovali da će optuženi biti oslobođeni. Prije svega su Hrvati morali prihvatiti da je sud okarakterisao optužene kao „joint criminal enterprise“ – udruženi zločinački poduhvat (UZP). Prema presudi, nije se radilo više samo o optuženom Jadranku Prliću, nego o cjelokupnom državnom vodstvu Hrvatske tokom rata. Visoko na listi su stajali redom svi preminuli, bivši predsjednik Franjo Tuđman i ministar odbrane Gojko Šušak i general Hrvatske vojske i glavnog stožera oružanih snaga Republike Hrvatske.
Prema mišljenu suda, cjelokupno hrvatsko i političko rukovodstvo Hrvatske je bilo duboko umiješano u zločin protiv nehrvatskog, prije svega bošnjačkog stanovništva u Bosni i Hercegovini. Sud je dokazao da su vojne strukture bile usko povezane, neki od optuženika su bili uključeni u vojne strukture kako u Zagrebu, tako i u Mostaru.
Na taj način, sud je ispunio očekivanja Serge Brammertsa i prije svega, očekivanja žrtava rata. U skladu stim, presudu su u Sarajevu dočekali sa olakšanjem. Međutim, hrvatska javnost u Hercegovini i Hrvatskoj se osjećala pogođenom. Još iste noći, u mnogim gradovima su organizovane manifestacije, koje su iskazivale solidarnost sa osudjenim ratnim zločincima. Zapaljene svijeće su gorjele u ime sjećanja na samoubistvo Slobodana Praljka.
Mišljenje većine profesora, političara i novinara u Zagrebu je da bosanski Hrvati nisu počinili ratne zločine, nego su samo branili hrvatska područja od srpske agresije u Bosni i Hercegovini. Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović je izjavila da „Hrvatska nije bila agresor, nego je sve učinila da Bosna i Hercegovina preživi kao država“. U jednoj zajedničkoj izjavi stranke su kritikovale presudu kao nepravednu i neprihvatljivu. Zanemaruju se „historijske činjenice i dokazi“. Samoubistvo Praljka je simbol nepravednosti presude.
Niti predsjednica, niti parlament nisu pokazali nijednu gestu žaljenja prema žrtvama hrvatske agresije u Bosni i Hercegovini. Socijaldemokratska opozicija je također jednim glasom izrazila svoje ogorčenje. Kritičari Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini smjesta su bili osuđeni kao odgovorni za presudu. Tako je objasnio Vladimir Šeks, ministar pravde tokom rata: Krivci za presudu u Den Haagu su Tuđamnov nasljednik na funkciji za predsjednika Hrvatske, Stipe Mesić i bivša ministrica vanjskih poslova države, Vesna Pusić.
Konzervativno-nacionalistički blok u Hrvatskoj je oduvijek imao teškoća sa – Verarbeitung[7] – sa psihološkom i političkom dimenzijom shvaćanja onoga što se u prošlosti dogadjalo i sa svjesnim javnim razjašnjenjem hrvatske historije koja uključuje odrednicu – priznavanje-. Do danas u okviru HDZ-a ima – najblaže rečeno – nejasnih stajališta naspram Ustaške države (NDH) u Drugom svjetskom ratu. Crkva se također jednoglasno pridružila nacionalnom ogorčenju. Napomenula je, da će sada hrvatski narod biti ugrožen u Bosni i Hercegovini.
(Napomena: Da bi se ova teza potkrijepila spominje se kontinuirano iseljavanje Hrvata iz BiH. Međutim, iseljavaju se također u jednakoj mjeri mladi ljudi iz drugih naroda.)
Franjevci iz srednje Bosne su se još prije mnogo godina žalili da „ratni zločinci sjede u prvim redovima u crkvama“, ali njihovi glasovi su izuzeci u katličkoj crkvi Hercegovine i Hrvatske. (Napomena: Iskaz fra Ante Markovića u: Erich Rathfelder „Schnittpunkt Sarajevo“, Berlin, 2006.)
Posljedice za Bosnu i Hercegovinu
Posljedice presude na razvoj događaja u Bosni i Hercegovini su nepredvidive. Sa presudom UN-Tribunala je svakako pozicija hrvatskih nacionalista oslabljena. Dragan Čović i vodeći političari HDZ-a su se našli nekoliko dana poslije presude u nekoj vrsti šoka. Zatim dolazi reakcija Čovića da ako se ostaje pri presudi, integracija BiH u Evropsku zajednicu će biti dovedena u pitanje. Ova se izjava prije svega sa bošnjačke strane doživljava kao prijetnja, budući da su bosanski Hrvati privilegovani i automatski zato što su Hrvati i katolici, imaju pravo podnijeti zahtjev za putovnicama u Republici Hrvatskoj i sa istima se mogu slobodno kretati unutar EZ.
Napomena: Čović je kazao: „Moramo naše ljude hrabriti i moramo im reći da smo i mi vlast i da naše zalaganje za evropski put ima svoju cijenu. Mi ćemo jasno kazati – ako treba da čeka evropski put, neka dugo čeka. Mi ćemo se prije izboriti za svakog časnog predstavnika HVO-a i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.“
U široj bosanskoj javnosti, prije svega u Sarajevu i Istočnom Mostaru se negodovalo da se u svjetskim medijima samoubistvu Praljka pridavalo veće značenje nego samoj presudi. Ipak se računa stim, da Praljkovo samoubistvo može samo privremeno uspjeti da odvrati pažnju od presude. Jer, se ta presuda ne može više promijeniti.
Bošnjačke reakcije su bile u cjelosti razumne. Prije svega, žrtve koncentracionih logora su u intervjuima u javnim medijima u Hrvatskoj i BiH, izražavali svoju nadu u jedan miroljubivi suživot svih naroda. Visoki predstavnik Valentin Inzko je izjavio, da presuda otvara mogućnost da se pristupi procesu pomirenja. Jednu produktivnu raspravu o nedavnoj prošlosti Hrvatske – ostaje nada – članica Evropske zajednice teško da može dugoročno spriječiti. S obzirom na sva iskustva u Bosni i Hercegovini bilo bi korisno kada bi Brüssel i Berlin u tome hrvatsku stranu potaknuo i pritom podržao.
[1] Primjedba autora: „Prvi medjunarodni plan podjele BiH iz februara 1992.godine, kasnije slijedi Vancov plan, zatim Vance-Owen plan do plana Kontakt grupe o podjeli iz 1995.godine, koji je dao konture Daytonskom mirovnom sporazumu.“
[2] Prim. Autora: „1993-će se u krugu SDA stranke raspravljalo o osnivanju jedne „Bošnjačke“(muslimanskog dijela države), medjutim Alija Izetbegović je bio strogo protiv te ideje.“
[3] Uporediti, knjiga Miroslava Tudjmana, str.45.
[4] Uputa, intervju sa Stipe Mesićem u: Bethke/Rathfelder: „Bosnien in Focus“, Berlin, 2010.
[5] O granicama Banovine se tada u hrvatskim medijima naširoko raspravljalo. To je razlog zašto je Zagreb podržao Vance-Owen plan koji je u sebi sadržavao granice Banovine. Mate Boban je više puta potvrdio ovo stajalište autoru ovog teksta u junu i septembru 1993. godine
[6] Da su birači, zaista birali kandidate vladajućih partija, mogu na taj način dokazati time što fotografišu popunjene izborne listiće svojim mobilnim telefonima i odgovarajućim autoritetima na njihov zahtjev pokažu.
[7] Pojam Verarbeitung je uveo prvi put Adorno u svojim tekstovima u Njemačkj. U angosaksonskim zemljama se prevodi sa dealing with past, ali je pojam mnogo komplesniji i obuhvatniji.
Autor/ica 👤Erich Rathfelder
