TROMBLON, SKEJO I ROZALIJA

Ivo Anić
Autor 9.1.2018. u 16:36

TROMBLON, SKEJO I ROZALIJA

„Ne zanimaju me umjetničke slobode, ne zanima me umjetnička vrijednost filma, ja ovdje govorim da je jedan ozbiljan društveni problem, jedne vrlo ranjive skupine, izvrgnut ruglu i na jedan vrlo neozbiljan način ekraniziran!“

Tim riječima Zorica Gregurić, predsjednica Udruge zagrebačkih dragovoljaca branitelja Vukovara ušla je u povijest HRT-a, tj. u još jednu epizodu posvemašnje blamaže, neprofesionalizma i sustavne medijske manipulacije te kuće koja je promptno zabranila emitiranje filma jebem te majko produkcijo, upravo od te iste, dakle Hrvatske televizije. Od trenutka kada je prepoznata apsurdnost postaje strast, najbolnija od svih, a apsurdnost je postala naša stvarnost, i više zapravo ništa hrvatsku javnost ne može iznenaditi, niti da građanin Tromblon daje ultimatume Vladi i planira invaziju na susjednu suverenu državu, članicu EU, kao ni da građanka Rozalija Bartolić uđe u ured šefa javne televizije i zabrani emitiranje filma „Ministarstvo ljubavi“, Pave Marinkovića, koji je od jedne bizarne priče napravio dobru zajebanciju.

Od trenutka kada je prepoznata bizarnost postaje strast, najbolnija od svih i mi živimo sa svojim strastima koje su postavljene kao svojevrsni društveni tabui, svete relikvije koje su se vremenom pretvorile u neumitnu stvarnost, zakon i svetost u koji se ne smije dirati. Od tog trenutka kada su apsurd i bizarnost postale strasti, mi smo dobili dogme, a jedna od njih, ako izuzmemo Tromblone, svakako su udovice poginulih branitelja Domovinskog rata. Crkva, mediji, kao i strukture vlasti, na nedodirljivi pijedestal postavile su upravo tu građansku skupinu, koja se nakon rata trebala skrušeno ukorotiti, svoj zemaljski život odrediti u svjetlu vetosti žrtve palog supruga i do kraj vog zemaljkog života oplakivati isti, dajući mu bezvremensko značenje u kreposti, odanosti i očuvanju memorabilija koje su neupitni društveni tabu, onaj u koji se ne zadire ili ga se propituje, a ako već, tada to postaje eksplozivna i opasna igra vatrom na koju se usudila umjetnost, ovaj put satira kroz komediju, što je potonjoj napomenimo reda radi i posao, osnovna dužnost.

Hladno promatrajući svu bizarnost i apsurd, ako na čas zanemarimo skandaloznu činjenicu da je za atak na umjetnost dovoljno da građanin Tromblon, ili građanin Skejo u slučaju Frljić, izraze svoje nezadovoljstvo, pa da se umjetnost ugasi, cenzurira ili bunkerira, možemo zaključiti kako je egistencija u Hrvatskoj naprosto – ponižavajuća. Ponižavajući jest zapravo strah koji ostaje kao kontaminirani nusprodukt iza ovakvih apsurdnih i bizarnih ekcesa i on je ono što ponižava, on je ono što izaziva tjeskobu, jer je svima postao apsurd, postala bizarnost, svakodnevna pojava  koju valja gromko prešutjeti. Strah i tjeskoba osjećaji su kojima danas najbolje možemo opisati kako se osjeća građanin RH koji nije Tromblon, Skejo ili Rozalija, tjeskoba kao stalno i permanentno stanje lucidnog čovjeka koji bi se recimo za 80 kuna mjesečno reketa, kojim ga ta javna kuća reketari, se htio nasmijati upravo apsurdu i bizarnosti, ali jebiga – ne može.

HRT drugim riječima, ništa ne može pružiti tjeskobnom građaninu osim da ga isključi od kategorije razmišljanja, i taj apsurd poprima suštinski značaj, jer nema suprostavljanja, a uz to mu tjeskobu izdašno mjesečno i naplati, uz stalnu prijetnju ovrhom, ako građanin ne uplati dovoljna sredstva da bi imao konstantan i izdašan izvor vlastite tjeskobe.

Postoji u ljudskom životu, a to je nekakvo opće mjesto koje upravo kultura propituje, istodobno i temeljna apsurdnost i nemjerljiva veličina. Apsurdnost je naravno kada žena nakon dvadeset i kusur godina zasnuje svoju obitelj, ponovo se uda i živi svoj život parazitskui uzimajući mirovinu od države za svoj prošli život, a nemjerljiva veličina jest kada se netko usudi tu apsurdnost izvrgnuti satiri, i u slučaju građana RH te dvije pojave javljaju se u svom smiješnom raskolu, egzistiraju paralelno i odjednom sve postane nakaradno kad se dotaknu, sruše se svi mitovi, a ostane licemjerje, i Kafkina svakodnevna tragedija koja jedina apsurd iz dana u dan – čini logičnim.

Ti tragični likovi u ovoj drami, zpravo tragediji i festivalu apsurda kojem su izloženi, upravo su građani koji se ne zovu Tromblon, Skejo ili Rozalija, i u svakom pogledu tragedija koju živimo obiluje poukama.

Ljudski razum  ima zamarajuću sklonost da proglasi sudbinom ono što ga čini tjeskobnim, ono što ga okuje strahom i ono u što se ne smije dirati. Tako funkcionira ljudski razum. Tim isključivanjem sreće i slobode, smijeha iz svog života, apsurdnost je došla do svog vrhunca predstavljajući nam se kao neizbježna.

To saučesništvo u apsurdu proces je koji uključuje egzistenciju u svojevrsnoj natprirodnoj stvarnosti.

Da bi se isključili iz tog teatra apsurda zapravo samo moramo učiniti jednu jednostavnu stvar.

Trebamo isključiti televizor!

Ivo Anić
Autor 9.1.2018. u 16:36