Trumpov trenutak istine

Izdvajamo

• Zato ovo i jest njegov trenutak istine, trenutak u kojemu će pokazati koliko je ozbiljno mislio kada je obećavao prestanak nametanja američkog načina života i suradnju s Rusijom, ili je već – nakon samo dva mjeseca – da bi preživio, u situaciji u kojoj zapadnoevropski analitičari gotovo na dnevnoj bazi spekuliraju o scenarijima njegovoga smjenjivanja, postao zarobljenik i talac istoga onoga sistema koji je od Baracka Obame, nositelja nade, napravio predsjednika – bombaša, onoga tko je politizirao obavještajne službe i do krajnosti zaoštrio pozicije prema tzv. zviždačima iz sfere tih službi, pretvarajući ih u “unutarnju prijetnju”. Da, ovo jest trenutak istine i neće trebati dugo čekati da se vidi kakav će biti.

Povezani članci

• Međunarodni mostovi književnosti i umjetnosti Zagreb, 24.-27. rujna 2019.
• Pametno: Plagiranje je užasan trend ove vlasti
• HDZ ispao iz igre, MOST i SDP pred dogovorom: Milanović više neće biti premijer
• Esad Bajtal: Koga to zastupaju etno-nacionalisti ako im nacije gladuju i preživljavaju kopajući po kontejnerima
• Seljaci prekinuli prosvjede; Vladu tuže Ustavnom sudu
• Jugoslavija u istorijskoj perspektivi

Zanemarimo činjenicu da je Asadov režim svojedobno, na rusku inicijativu, a da bi spriječio američko bombardiranje Sirije, predao na uništavanje upravo Amerikancima svoj arsenal kemijskog oružja, ali prisjetimo se da je u nekoliko navrata u Siriji i nakon toga takvo oružje korišteno, a da su međunarodni promatrači svaki puta uprli prst na džihadiste. Dakle, Asad kemijskog oružja nema, a i da ga ima, ne bi bio toliko lud da ga upotrijebi. No, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog “razgibavanja mozga” može se postaviti i drugo pitanje: tko bi bio na dobitku da kemijsko oružje bude upotrijebljeno i da Asad bude za to optužen i tko bi bio u stanju to učiniti? I tu je odgovor jasan, uz ogradu, da je riječ samo o razmatranju teoretske mogućnosti. Interes da sirijskog predsjednika “izvedu na optuženičku klupu” kao zločinca koji sarinom truje vlastiti narod imaju i džihadisti, ali i oni koji ih podupiru i koji nikako da se odreknu cilja njegova rušenja, nametanja režima i ekonomskog iskorištavanja zemalja u razvoju, cilja što ga Evropa plaća suočavanjem s izbjegličkim valom neslućenih razmjera

Mada se neki ozbiljni analitičari čude, ne bez razloga, kako se Donald Trump čak i puna dva mjeseca uspio održati na položaju američkog predsjednika, malo je bilo onih koji su očekivali da će, usred svakodnevnog posrtanja i teturanja njegove administracije, tako brzo doći trenutak istine za novog i za mnoge i dalje neželjenog stanovnika Bijele kuće. No – došao je, i to na pitanju Sirije. Manevrima obavještajnih službi koje ga otvoreno bojkotiraju i potkopavaju, ali i demokrata i ne malog broja republikanaca u Kongresu, uspijevalo je do sada spriječiti Trumpa u ostvarivanju njegovog najznačajnijeg i za svijet najvažnijeg predizbornog obećanja – ponovnog normaliziranja odnosa s Rusijom i stvaranja zajedničke fronte s Moskvom u borbi protiv džihadističkog terorizma (mada bombe pucaju po evropkim metropolama, a i u SAD). Prepušteno mu je da se iživljava u mijenjaju odnosa prema pobačaju, u praktičnom ukidanju financiranja programa prevencije klimatskih promjena, u uskraćivanju financiranja Ujedinjenih naroda i, naravno, u gradnji zida na granici s Meksikom.

Uspješno je građena slika ultrakonzervativnog, neurotičnog i u politici koliko neiskusnog, toliko i grubo neuglađenog predsjednika (demonstrativno odbijanje rukovanja s kancelarkom Merkel pred uključenim kamerama); predsjednika kojemu nije mjesto tamo gdje jest, da bi mu sada bilo podmetnuto kukavičje jaje napada kemijskim oružjem na civile u Siriji. I, kao što se moglo i očekivati, ne samo da su odnijeli prevagu oni članovi njegove administracije koji (pre)često svojim istupanjima podsjećaju na svoje kolege iz Obaminog vremena, nego se i Trump dao navući na tanak led. Nekoliko dana nakon što je njegov ministar vanjskih poslova, Rex Tillerson, u drastičnom otklonu od dosadašnje američke politike, izjavio kako će o sudbini predsjednika Asada odlučivati sirijski narod (dakle nije više bilo onoga: Asad mora otići!), Trump je sada krajnje odlučno osudio Asada kao krivca za napad kemijskim oružjem (najvjerojatnije sarinom) u dijelu Sirije što ga kontroliraju pobunjenici, dodajući kako su time “prijeđene sve crte” (aluzija na svojedobnu Obaminu izjavu da je upotreba kemijskog oružja crvena crta čine se prelaženje neće tolerirati). Njegova je pak ambasadorica u Ujedinjenim narodima otvoreno u Vijeću sigurnosti zaprijetila unilateralnom akcijom, ako se svjetska organizacija pokaže nesposobnom djelovati. Nesposobnost u ovome slučaju, nepotrebno je i naglašavati, znači neslaganje s onime što želi Washington. Pa se tako Trump našao u poziciji da mora pokazati odlučnost, da mora dokazati spremnost da djeluje. I, treba se bojati, on bi takvu odluku mogao i donijeti.

Pri tome važno je znati sljedeće. Predstavnici Ujedinjenih naroda izjavili su kako u ovome trenutku nije moguće definirati način na koji je kemijsko oružje upotrijebljeno, niti su bilo koga definirali kao odgovornoga za smrt nekoliko desetaka civila. To, međutim, kao da se nikoga ne tiče. Jednako tako nikoga kao da se ne tiče ni činjenica da je informaciju o napadu sirijskih i ruskih zrakoplova kemijskim oružjem (u drugoj verziji iste vijesti Rusi su izostavljeni) u svijet lansirao famozni Sirijski opservatorij za ljudska prava kojega je prošloga tjedna čak i njemačko ministarstvo vanjskih poslova ocijenilo nevjerodostojnim izvorom informacija. Nijemci su pri tome rekli, a ni to nije nevažno znati, ono na što neki – na žalost rijekti – znalci Bliskoga istoka upozoravaju već godinama. Sirijski opservatorij za ljudska prava je – slovom i brojem – jedan, jedini čovjek, baziran u Velikoj Britaniji. Tvrdi se da je prije dosta godina stigao tamo kao pripadnik sirijske (dakle: režimske) tajne policije, da su ga Britanci razotkrili i privukli na svoju stranu, nekoliko ga godina “držali u pričuvi” i aktivirali s početkom sukoba u Siriji, da bi propagandno podupirao zajedničku akciju Zapada usmjerenu na rušenje predsjednika Asada (u sklopu šireg i u međuvremenu po rezultatima katastrofalno kompromitiranog tzv. Arapskog proljeća). To također valja znati, pa onda i neće čuditi izjava šefa upravo britanske diplomacije koji tvrdi kako “svi dokazi” (a ne navodi ni jedan!) upućuju na odgovornost Asadove armije.

Pokušajmo, uostalom, hladno i razumno (ukoliko je razum još nešto, što ima određenu ulogu u politici) potražiti odgovor na pitanje: što se najvjerojatnije (i zašto) dogodilo u Siriji? Da je kemijsko oružje upotrijebljeno, to je očito. No, kakav bi razlog Asad mogao imati, u vrijeme kada njegove trupe bilježe uspjehe na terenu, da naredi ili odobri upotrebu takvoga oružja, svjestan posljedica što ih time može izazvati? Odgovor je: takvoga razloga nema. Zanemarimo pri tome činjenicu da je Asadov režim svojedobno, na rusku inicijativu, a da bi spriječio američko bombardiranje Sirije, predao na uništavanje upravo Amerikancima svoj arsenal kemijskog oružja, ali prisjetimo se da je u nekoliko navrata u Siriji i nakon toga takvo oružje korišteno, a da su međunarodni promatrači svaki puta uprli prst na džihadiste. Dakle, Asad kemijskog oružja nema, a i da ga ima, ne bi bio toliko lud da ga upotrijebi. No, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog “razgibavanja mozga” može se postaviti i drugo pitanje: tko bi bio na dobitku da kemijsko oružje bude upotrijebljeno i da Asad bude za to optužen i tko bi bio u stanju to učiniti? I tu je odgovor jasan, uz ogradu, da je riječ samo o razmatranju teoretske mogućnosti. Interes da sirijskog predsjednika “izvedu na optuženičku klupu” kao zločinca koji sarinom truje vlastiti narod imaju i džihadisti, ali i oni koji ih podupiru i koji nikako da se odreknu cilja njegova rušenja, nametanja režima i ekonomskog iskorištavanja zemalja u razvoju, cilja što ga Evropa plaća suočavanjem s izbjegličkim valom neslućenih razmjera. Napokon, postoji i treća mogućnost na koju upućuje rusko ministarstvo obrane: sirijski su avioni bombardirali pobunjeničko skladište oružja u kojemu su bili i spremnici punjeni sarinom. Nemoguće? Nije, jer – ponovimo – u nekoliko je navrata, nakon inicijalnih optužbi na račun sirijskog režima, odgovornost za upotrebu kemijskog oružja pripisana pobunjenicima koji ili imaju kapacitete da ga proizvode (televizijski izvještaji ruske televizije koje na Zapadu nitko ne prikazuje govore u prilog tome), ili ga dobivaju od onih za čiji račun ratuju.

Bilo kako bilo, sigurno je jedno. Nikakvih sigurnih, čvrstih dokaza o tome da je sirijsko zrakoplovstvo kemijskim oružjem napalo područje pod nadzorom pobunjenika – nema. Naprosto – nema. Postoje, prvo, snimci ljudi, prema svemu sudeći, žrtava kemijskog oružja. Postoje, drugo,  tvrdnje – zasnovane na informaciji lansiranoj iz krajnje diskutabilnoga izvora – i postoji velika i krajnje opasna spremnost zapadnih zemalja (koje se ponašaju kao da u Washingtonu i dalje vladaju Barack Obama i Hillary Clinton), ali i nove američke administracije koja nikako da se stabilizira da – na osnovu samo tih nedokazanih tvrdnji – prozovu Asada kao krivca. I, kao treće, a što je još opasnije, postoje indicije da bi Washington mogao poduzeti otvorenu vojnu akciju (američke su trupe već ionako na terenu). Velika nepoznanica u svemu tome ostaje moguća reakcija Rusije. Moskva, doduše, predlaže rezoluciju Vijeća sigurnosti kojom se traži međunarodna i objektivna istraga, ali teško da će to proći. S druge strane rezolucija s osudom Asada past će na vetu Rusije, a vjerojatno i Kine. Doveden u poziciju da se pokaže kao snažni predsjednik, Trump će najvjerojatnje smatrati da to niti može, niti smije otrpjeti. Zato ovo i jest njegov trenutak istine, trenutak u kojemu će pokazati koliko je ozbiljno mislio kada je obećavao prestanak nametanja američkog načina života i suradnju s Rusijom, ili je već – nakon samo dva mjeseca – da bi preživio, u situaciji u kojoj zapadnoevropski analitičari gotovo na dnevnoj bazi spekuliraju o scenarijima njegovoga smjenjivanja, postao zarobljenik i talac istoga onoga sistema koji je od Baracka Obame, nositelja nade, napravio predsjednika – bombaša, onoga tko je politizirao obavještajne službe i do krajnosti zaoštrio pozicije prema tzv. zviždačima iz sfere tih službi, pretvarajući ih u “unutarnju prijetnju”. Da, ovo jest trenutak istine i neće trebati dugo čekati da se vidi kakav će biti.