U čemu je tajna Hrvatskog uspjeha?

Gojko Berić
Autor/ica 5.7.2013. u 07:40

Foto: Tanjug

Za razliku od Bosne i Hercegovine, Hrvatska je praktično jednonacionalna država, sa jakim utjecajem Katoličke crkve. Ali, ako se izuzmu međuetničke tenzije, hrvatsko društvo boluje od istih bolesti kao i naše.

 

Piše: Gojko Berić

Hrvatska je prije tri dana ušla u Evropsku uniju, koja sada institucionalno okuplja dvadeset i osam zemalja. Gledajući televizijski prenos ponoćnog slavlja na Jelačićevom placu u Zagrebu, osjećao sam se prilično jadno. Otprilike kao neko čiji prvi, mnogo ugledniji, bogatiji i moćniji komšija, makar s njim i ne bio u velikoj ljubavi, definitivno odlazi. Ali, ne žališ ti toliko što ti prvi komšija odlazi, već zato što, metaforički rečeno, ostaješ sam ili, prevedeno na jezik realnosti, što ostaješ u državi koja se smatra propalom i u kojoj većina ljudi ima svoju “prokletu avliju”. Naravno, Hrvatska nikud ne odlazi, ali ona sada pripada jednom sasvim drugom svijetu. Hrvati će početi da žive po novim pravilima, vremenom će se na njih priviknuti, a mi ćemo nastaviti da egzistiramo po normama koje je nametnula krčma zvana “Balkanska tranzicija”. Niko nam za to nije kriv, osim nas samih. Ali, kako se ovdje svi porazi alkemičarski pretvaraju u pobjede, tako se i “razlaz” sa našim zapadnim susjedom, makar bio i privremen, počinje tumačiti kao velika prednost za Bosnu i Hercegovinu.

Tvrdi se, recimo, da je Evropska unija “došla do nas” i da joj, prema tome, nikada nismo bili bliže, jer nas s njom spaja čak hiljadu kilometara duga granica. Ova utjeha nam se upućuje sa raznih strana, a zapravo je riječ o običnoj tlapnji. Šta ako se ispostavi da smo mi, kako glase neke katastrofične prognoze, ostali s ove strane novog “Berlinskog zida”? Problemi i stanje duha u Evropskoj uniji su takvi da bi neki od najutjecajnijih ljudi u njenom glavnom štabu, kad bi to bilo moguće, Rumuniju i Bugarsku najradije vratili u nekadašnju istočnu zonu. Prošlost dugo traje, pa se tako na portalu beogradske Politike moglo pročitati kako ulazak Hrvatske u Evropsku uniju predstavlja ostvarenje Jalte. Kao što je poznato, na Jaltskoj konferenciji, održanoj početkom jula 1945, Staljin i Churchill su se dogovorili o podjeli Jugoslavije na fifti-fifti.

Međutim, danas svaka zemlja, bez obzira na kojoj se strani svijeta nalazi, sama odlučuje o svojoj sudbini. U osnovi svakog prosperiteta su demokratija, razvijena ekonomija i uređeno civilno društvo. U Bosni i Hercegovini ne postoji ništa od toga. Samoreklamerska zvonjava kojom smo međunarodnoj zajednici poručivali da smo mi “oduvijek u Evropi”, zaslugom Andrića i Meše Selimovića, Kusturice i Tanovića, Safeta Zeca i drugih umjetnika (a navodi se i činjenica da je Sarajevo u Carevini dobilo tramvaj prije Beča), nije imala nikakvog odjeka, jer sve to nema veze sa suštinom stvari. Možemo razglabati o tome koliko je prosječni Hrvat u civilizacijskom smislu “više” Evropljanin od prosječnog građanina Bosne i Hercegovine, ali bi rasprava o tome završila na jalovom terenu stereotipa, sujete i napaljenog patriotizma. Razumljivo je da su Hrvati uvjereni da je, što se toga tiče, njihova prednost velika. Kako tu stvari stoje, to ćemo vidjeti kad se naši susjedi suoče sa teškim i bolnim promjenama navika i običaja u javnom životu. Jedan tako banalan zahtjev Milanovićevog ministra finansija da se na tezgama svih gradskih tržnica uvedu fiskalne kase izazvao je ovih dana masovnu pobunu prodavača u gradovima širom Hrvatske. Oni su navikli da godinama potkradaju državu, a država hoće svoje pare.

Za razliku od Bosne i Hercegovine, Hrvatska je praktično jednonacionalna država, sa jakim utjecajem Katoličke crkve. Ali, ako se izuzmu međuetničke tenzije, hrvatsko društvo boluje od istih bolesti kao i naše. Hrvatska je u Evropsku uniju ušla sa 300 hiljada nezaposlenih i vanjskim dugom od oko 50 milijardi eura. Ako je do pljačke, ona je opljačkana temeljitije od svih balkanskih zemalja, ako je do korupcije, ne zna se ko je u većem blatu, ako je do pravosuđa, ono je tek sa aferom Sanader okrenulo list i postalo efikasnije od ovog našeg, ako je do desničarskog nacionalizma, njega je u jednom Splitu deset puta više nego u Sarajevu. Međunarodni pokrovitelji Bosne i Hercegovine rade na tome da svojim “budilnikom” konačno “probude” njene građane, kako bi mandat vlasti bio povjeren ljudima koji će ih povesti putem reformi i priključenja velikoj porodici evropskih zemalja. Ali većina građana nije više naročito motivisana za primjenu evropskih standarda. Njihov glavni problem je posao i kruh, problem gole egzistencije.

Nisu ni hrvatski birači listom glasali za put u Evropsku uniju. To je bio tek usputni mamac. Mandat je, u pravilu, povjeravan strankama koje su obećavale posao, pravdu za sve i bolji život, a vlast su gubile zbog neispunjenih obećanja. Pa, u čemu je onda tajna hrvatskog uspjeha? U onome što se zove država, a što se očituje od ulice do Vrhovnog suda. Iako je Hrvatska još daleko od moderne evropske države, dobila je prolaznu ocjenu. Važno je napomenuti da su u njenom vrhu – od Tuđmana i Mesića, pa Račana, Sanadera i Jadranke Kosor, do današnje vladajuće garniture – uvijek postojali ljudi koji su znali da je put prema Evropi jedini pravi put. Mi nismo imali takve ličnosti, a nismo ih ni mogli imati ako se ima u vidu da su, prema dejtonskom Ustavu, etničke zajednice mjera svih stvari, dok je svaka građanska individualnost praktično bezvrijedna, čak nepoželjna. Rezultat svega je naslov koji se ovih dana mogao pročitati u ovdašnjim dnevnim listovima, a glasi: “Propala država”.

Oslobođenje

Gojko Berić
Autor/ica 5.7.2013. u 07:40