U DEMOKRACIJI SABOR MOŽE BITI SAMO NARODNI, NIKAD DRŽAVNI, GOSPOĐO PREDSJEDNICE I GOSPODINE PREDSJEDNIČE!

Izdvajamo

• Žejni sred zvirnjaka naslov je pjesničke zbirke Željka Reinera, a upravo se tako – kao žedni usred ignorantskog zvjerinjaka hrvatskoga iliti kiklopskog Zoopolisa–ovih dana osjećaju oni koji su odavno naučili neke važne povijesne lekcije. Za razliku od naše Predsjednice i našega novopečenog predsjednika Sabora čije riječi satkane od neznanja i samodopadnosti kod mnogih bude strah i nevjericu.

Povezani članci

• Srbi ponovo protiv Srba
• Heni Erceg: Patriotske igre
• Boris Pavelić: Feral je više od novina – postao je stav, poruka, vrijednost
• Dosta je čekanja, vrijeme je za životno partnerstvo!
• Dva čudna čovjeka: Ratko i Siniša
• Film ”Srebrenica – grad koji se mogao žrtvovati” – neprofesionalan prikaz zločina u Srebrenici

Što je zapravo želio predložiti predsjednik Sabora na dan kad se po hrvatskim crkvama, a na dan njegove smrti, pjevaju mise u slavu Poglavnikovu, slušat ćemo vjerojatno još danima, a upravo po tome kako će njegova inicijativa proći moći ćemo odvagati količinu i snagu demokracije u Hrvatskoj.

Piše: Snježana Banović, kult-portal

Upitana što za nju znači inicijativa novoustoličenog predsjednika Sabora za njegovim preimenovanjeu Hrvatski državni sabor, Predsjednica je odgovorila da taj naziv ne znači povratak u prošlost te da se ona ne bi željela opterećivati prošlošću: «Hrvatski državni sabor, zašto ne? Radimo za sadašnjost i budućnost.»

Jasno je iz te izjave da Predsjednica ne zna o kojoj je ovdje prošlosti riječ kao i to da «državnom» Saboru daje neke supranaturalne moći u odnosu na ovaj «obični», narodni Congregatio. Ona se i inače, poput mnogih naših političkih moćnika, prečesto laća mača povijesti u želji da puk skrene u nekome svojem željenom smjeru, a tim je putem nažalost krenuo i Željko Reiner, liječnik, akademik, a u slobodno vrijeme i pjesnik koji je svoje rime znao posvetiti i bivšem nam premijeru dr. Sanaderu.

Zakuhavši danas u Saboru, odmah iza podneva, novu demagošku kašu sličnu onima s kakvima smo prečesto u predizborno i postizborno vrijeme bili nutkani od sada vladajuće Domoljubne koalicije, u svome se nastupnom pledoajeu dotaknuo akademik Reiner upravo povijesti koje, eto, moramo biti svjesni i od nje učiti.

Nažalost, odmah je jasno ukazao iz kojeg će to odsječka te povijesti početi novi “nauk”, a i to da kao novi predsjednik parlamenta jedne države u sastavu Europske unije nije u pripremama za visoku dužnost naučio da Sabor u demokraciji ne može biti državni već samo narodni i da su slijedom toga oni državni tekovina totalitariz(a)ma. Jednostavno, a tako nedostižno za mnoge zvijezde hrvatskog političkog areopaga.

Pa da podsjetimo oboje visokih dužnosnika Res-publicae Croatorum kako je to bilo kad je Sabor bio nametnuti, tj. državni, a ne narodni.

Pisao se dakle, daleki siječanj 1942. godine kada je Uredbu o osnivanju Sabora, sve u svoju slavu, sastavio Poglavnik NDH, koji ga je već sljedeći mjesec sam samcat i «posložio» i sazvao. Njemu, to valjda znaju baš svi vrapci Gornjega grada i šire, izbori ni išta slično u smislu «narodne volje» nije padalo na pamet. I tako, sakupilo se tu, u toj istoj sabornici, stotinjak glava (isključivo muških, dakako), manjim dijelom bili su tu starine još iz doba Austrougarske Monarhije, a većim oni bliski njemu i ustaškom pokretu, razumije se.

Highlight u djelovanju toga tragikomičnog paratijela bila je –a to ni predsjednik Reiner ni predsjednica Grabar Kitarović očito ne znaju– «izglašavanje» Poglavnikove Naredbe o čistom hrvatskom jeziku. Tom je prigodom osobno On dodatno za govornicom objasnio da hrvatski jezik mora biti tako čist te ga „nitko nema prava više nagrđivati, kvariti i sramotiti“. Bi to i otisnuto u Poslanici koja je odmah objavljena uNarodnim novinama.

A zašto je Pavelić uopće sazivao Sabor kad je ionako o svemu sam odlučivao – pitat će se mnogi. Pa jednostavno zato da dobije pokriće za svoju politiku temeljenu isključivo na teroru. To bi jedan akademik morao znati. I jedna predsjednica. Usto možda i to da je toga kišnog dana, 23. veljače 1942.,cijeli Zagreb bio okićen zastavama „koje slobodno lepršaju na zimskom zraku pozdravljajući Onoga, koji je muškim djelom ostvario san pokoljenja i priveo brod hrvatske državnosti u njegovu luku“.

Dakako, razlika između današnjega svečanog ustoličenja saborskih zastupnika i ondašnjih, Poglavnikovih, ipak postoji: nakon službenog dijela, ustaški sabornici nisu pohrlili za svojim Poglavnikom na domjenak, već u HNK na predstavu Zrinjskog, u kazalište koje se, kao i sve javne institucije u toj «državi», već gotovo godinu dana zvalo državnim kazalištem. A kako drugačije? Slijedom te logike mogli bismo od npr. budućeg ministra unutrašnjih poslova čuti ideju da se MUP preimenuje u UNS pa da mi neki definitivno saznamo da je došlo vrijeme za  – ilegalu.

Što je zapravo želio predložiti predsjednik Sabora na dan kad se po hrvatskim crkvama, a na dan njegove smrti, pjevaju mise u slavu Poglavnikovu, slušat ćemo vjerojatno još danima, a upravo po tome kako će njegova inicijativa proći moći ćemo odvagati količinu i snagu demokracije u Hrvatskoj.

Žejni sred zvirnjaka naslov je pjesničke zbirke Željka Reinera, a upravo se tako – kao žedni usred ignorantskog zvjerinjaka hrvatskoga iliti kiklopskog Zoopolisa–ovih dana osjećaju oni koji su odavno naučili neke važne povijesne lekcije. Za razliku od naše Predsjednice i našega novopečenog predsjednika Sabora čije riječi satkane od neznanja i samodopadnosti kod mnogih bude strah i nevjericu.