U Kini pucaju lubenice, zar ne?

Autor/ica 18.5.2011. u 11:44

U Kini pucaju lubenice, zar ne?

U Kini lubenice pucaju i “eksplodiraju” poput nagaznih mina. Nadajući se dobrim prihodima, seljaci su koristili previše hemikalija što je izazvalo ovu neuobičajenu reakciju, i time upropastili ovogodišnji rod.
Lubenice na površini od 45 hektara postale prave “nagazne mine”, tvrde
poljoprivredni stručnjaci jer su poljoprivrednici na istoku Kine koristili hemikaliju koja ubrzava rast na neadekvatan način i u prekomernim dozama. (S media)

 

Vidite šta biva kada se neplanski i nekontrolisano koriste hemikalije – kineski ’sindrom’ je vrlo poučan za sve one koji bi možda pokušali da na sličan način poboljšaju prinose lubenica. No, ja nemam nameru da pišem o lubenicama, pa čak ni onim eksplozivnim; mene više interesuju tikve, a osobito fenomen ’pucanja tikvi’. Kada dođe do nekog presudnog događaja obično se kaže – pukla tikva! E sad, kome je i kako došlo do ’pucanja’, to je već druga i duža priča. Trenutni nosilac ’tikvopucanija’ je srpski ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić koji je za prištinski list ’Zeri’ dao sledeću izjavu:  ”Ne znam da li bi se s tim složili Beograd i Priština, ali, po mom mišljenju, najrealnije je da teritorija na kojoj žive Srbi ostane u sastavu Srbije, a da se, s druge strane, Srbija složi da deo gde žive Albanci ostane u sastavu Kosova. Ja sam političar realista i ne vidim drugo rešenje ”. Da je, kojim slučajem, neko drugi iz vladajuće koalicije izjavio ovako nešto (a opoziciji i da ne pričamo) verovatno bi se vrlo loše proveo. Ministar spoljni, Vuk Jeremić, je odmah demantovao da Vlada Srbije stoji iza ovakve izjave i da je njen (Vladin) stav jasan po tom pitanju, to jest, da je Kosovo deo Srbije i da se kao takvo ne može podeliti i tako dalje i tome slično. I sam Dačić je uvideo da je ’preterao’ i pokušao je da ublaži svoju izjavu govoreći kako je on mislio na ’razgraničenje’, kako je pogrešno protumačen i sl., ali je činjenica da je izjavio to što je izjavio i da nema nazad. Ivica Dačić je bio vrlo eksplicitan kada je govorio o podeli Kosova i teško da se može izvaditi na čuveno ’čupanje iz konteksta’. Pitanje je da li je Dačić ovu izjavu samo ’bubnuo’ pred javnost ili je ona deo neke šire strategije? S vremena na vreme ova misao o podeli Kosova dobije na aktuelnosti, ali brzo je negiraju i zatrpaju zvaničnici različitih interesnih i političkih modela. U Srbiji je pomisao na podelu Kosova uvek bila ad acta i političari u Srbiji to odbacivanje vole da predstavljaju kao nacionalni konsenzus, ali i kao zvaničan stav Vlade. Šta bi onda Dačiću da iznese ’svoj’ stav i bukvalno Vladi gurne prst u oko? Šta je to ’prslo’ u Dačićevoj glavi pa je on izrekao ono što se inače ne govori?  Ne verujem da je Dačić bio toliko naivan ili pak isprovociran novinarskim pitanjima pa je podlegao trenutnom ’afektu’ i izlanuo ono što ne treba. Sve mi se čini da se nešto ’iza brda valja’ i da ćemo tek saznati dalekosežne posledice ove Dačićeve izjave.

Još je davne 1989. godine na Gazimestanu Slobodan Milošević poručio razdraganoj masi: ”Kosovo je naše!”.  To je bio slogan koji je do dana današnjeg ostao svetinja od kojeg se ne odstupa ni po koju cenu. Koliko je Srbiju koštao ovaj slogan i šta smo sve preživeli zbog istog svima je dobro poznato. Epilog Miloševićeve fanatične borbe za Kosovo je bilo bombardovanje Srbije 1999. godine od strane NATO pakta, a posledice trpimo i danas. No, bez obzira na ’monolitni’ stav o nedeljivosti Kosova, sporadično su se pojavljivale i ideje o mogućnosti podele na srpski i albanski entitet. Ali, kao što je već rečeno, te ideje su bile brzo negirane od strane političke nomenklature koja se predstavljala kao zaštitnik celovitosti Kosova. I danas je tako, ali ako jedan predstavnik Vlade najavi mogućnost podele, to se onda ne može tek tako izbrisati. Interesantno je da ideju o podeli iznosi političar koji je ministar unutrašnjih poslova, ali ujedno i predsednik stranke SPS koja je niz godina bila stožer ideje o neotuđivosti i  celovitosti Kosova. Možda je još jedino Koštuničin DSS ’vernije’ branio ovu ideju tražeći za nju i ustavnu garanciju. Bilo kako bilo, Srbija se danas suočava sa mogućnošću podele Kosova, a vesnik je ispao Ivica Dačić, predsednik partije koja je uveliko kumovala otcepljenju Kosova. Kakva istorijska ironija, ali ako je Dačić postao ministar unutrašnih poslova posle svega što je uradio devedesetih godina onda nije i nemoguće da bi on mogao postati i ’glasnik’ podele Kosova. Ko zna, možda sutra Dačić postane stožer ’racionalne’ politike Srbije prema Kosovu, a možda dobije i Nobelobu nagradu za mir. Sva su čuda moguća. Možda Dačić sutra uhapsi Ratka Mladića i lično ga isporuči Hagu. Ako se javno odrekao Miloševića zašto ne bi i uhvatio Mladića i postao heroj koji se ’žrtvovao’ radi ulaska Srbije u EU. Eto novog predsednika Srbije, čoveka zbog kojeg je ’pukla tikva’ a Srbija postala normalna evropska država.  O tempora, o mores…

A gde smo mi, naivni…? Šta smo to mi radili svih ovih godina? Za šta se borili? Nema odgovara, ni odjeka, samo ”18-karatnog razočaranja” – kako je to negde ispevao Džoni Štulić.

A sada malo futurističkog scenarija ili da se opet pozovem na Džonija: ”Kamo dalje rođače?”. Verovatno vam je poznato da su u toku pregovori između Srbije i Kosova, a pod budnim okom Međunarodne zajednice. Međutim, manje je poznato o čemo se tačno pregovara na Kosovu. Zvanično, Srbija i Kosovo pregovaraju oko ’tehničkih’ pitanja koja trebaju da olakšaju život građanima, kako Srbima tako i Albancima, a ta pitanja su: registracije automobila, struja, gas, telefon, dokumenti i sl. Ova pitanja su dobar i ohrabrajući početak neke buduće saradnje obe strane,  a verujem da će rezultati tehničkih pregovora biti više od koristi za ’obične’ građane. No, šta je sa ’krupnijim’ pitanjima tipa podele Kosova? EU ne želi još jedan Kipar u svojim redovima; Srbija neće ili ne može da se odrekne Kosova, a Kosovo pak neće odustati od svoje teritorijalne celovitosti jer bi to bio veliki šamar za tek formiranu državu Kosovo. Kakav kompromis je tu uopšte moguće naći? Pa, zato i postoje pregovori. Pregovara se o budućem modelu suživota na Kosovu jer tamo ljudi moraju da nastave da žive bez obzira na (ne)moguće podele. Ne želim više da ’pucaju tikve’ ikada ili bilo kome na ovim prostorima. Dosta smo proživeli da bismo konačno naučili da mirno i sabrano razmatramo probleme i bez obzira na neke ’usijane tikve’ verujem da će mir i normalan život postati naša svakodnevnica. Ako postignemo konsenzus o normalnom i mirnom suživotu onda će podele biti potpuno nevažne, a ljudi će se gledati u oči kao i pre. Zar je to nemoguće? Ljudi su ljudi, a tikve su tikve i kada to shvatimo lako ćemo podeliti našu budućnost.


 

Tagovi:
Autor/ica 18.5.2011. u 11:44