U SPLITU SAMO GLUPANI MOGU BITI GLADNI

Ivo Anić
Autor 18.6.2017. u 17:14

U SPLITU SAMO GLUPANI MOGU BITI GLADNI

U Splitu samo glup čovjek može biti gladan, uz samozadovoljan osmjeh ustvrdio je naš sugrađanin, uglađen, fin i poštovan, jedan od najboljih u ovom gradu, čovjek koji je proslavio Split, stavio ga na kartu svijeta, ali i svemira.

Naime, Juroslav Buljubašić, nakon što je svoju uspješnu poslovnu karijeru u Splitu, a pizdarija je u Splitu imati uspješnu poslovnu karijeru, od dividendi, uštede, pitaj boga čega, uplatio ekskluzivni put u svemir, i formalno je postao najbolji od nas, prvi Splićanin koji će kročiti „Boldly ehere no man has gone before!“

Naš Spock tako će uskoro u stratosferu, jer pogađate, samo neizrecivi glupani ne mogu u Splitu pokupiti pare naivnim turistima lopatom, pa usput sagraditi poslovni imperij, i usput od ekstra – turbo – uspješne firme, od dividendi, kamate, siće, uplatiti sebi putovanje Enterpriseom u nepoznato. Kurac je Bill Gates, eh da je njemu živjeti u Splitu, zakurac Stevenu Spielbergu Jurski parkovi i Indiana Jones, sve je to bijeda i sirotinja koja može sa svojom jahtom najdalje do Hvara i tamo brojiti sitno kupujući u lokalnom supermarketu vodu na akciji.  Kukavelj je to, jad i nevolja, zaludu godine Harvarda, zakurac desetljeća Sorbone, svi Ipadi, Samsunzi, Iphonei ovoga svijeta, sve je to zakurac.

Žali Bože godina truda, muke, odricanja, stjecanja znanja i inovativnosti.

 Da su se rodili u Splitu, trebali bi samo pokupiti eure s poda, jebo mobitele, jebo aplikacije, jebo Hollywood, sve je to mukotrpan trud, a za šta? Da se kurčiš sa svojom jahtom pred Splitom i čekaš kao zadnja pizda vez na Zapadnoj obali. A naš Spock sa kubankom u restoranu na Zapadnoj  i uživa.

Nico Rosberg na provi dvjestotrideset metarske jahte gleda na obalu kao mali Mujo da mu se Splićani smiluju i dobace „cimu“. Beyonce viče na svog zlatom optočenog muža da je obični seronja jer mora čekati u splitskoj luci da se netko udostoji natočiti mu gorivo. Stephen Hawking zove Ivicu Puljka da mu sredi vez na Matejušci, zakurac sve, ponavljam, jer naš Spock pušeći svoju kubanku i pijuckajući Dom Perignon, uzdignutih nogu na kolonu od rive gleda sve to i smije se. Nemate vi tih para koje nas mogu impresionirati.

U Splitu samo glup čovjek može biti gladan.

Istina je to velika, a naš narod je star i mudar, pa se domislio na ognjištu  svakojakih poslovica i mudrolija, a jedna od njih, ona najviše uvriježena u puku kaže otprilike ovako: „ Sit gladnom ne vjeruje“, pa gleda naš Spock taj svijet što se natiskao sa skupim brodovima u splitsku luku i kome će, nego novinaru najveće novine u ovom dijelu galaksije  što čeka Gazdu da mu plati pivo, sav onako sretan što mu grad prosperira u diktafon poručiti: „ Samo glup čovjek u Splitu može bit gladan“, na što će zahvalni novinar  u kamen uklesati tu zapovijed i prenijeti je razdraganim Splićanima koji jedva čekaju da čuju koju novu besjedu svog Mojsija. A nema tome ni zima da je prošla kada je istom tom novinaru plakao naš Mojsije kako ga je odluka HNB-a apsolutno iznenadila jer za nju nije bilo ikakve osnove.

Suze je ronio naš novinar nad hudom sudbom našeg svemirca, kada dugotrajni razgovori sa strateškim partnerima nisu urodili plodom, mater im jebem, a dokapitalizacija banke prdnula u čabar sa svim dopuštenim sredstvima. Pa se na sudu pokušalo osporiti odluku da bi banka nastavila sa poslovanjem, pa je novinar na koljenima molio Guvernera HNB-a Borisa Vujčića da shvati, kako u Splitu ima glupana umirovljenika štediša „Banke splitsko – dalmatinske“ čija je štednja prdnula u potočić, sića od 454,9. milijuna kuna, te kako su ti ljudi previše stari da se sagnu po eure koje prosipaju po Splitu mlađahni Norvežani, te samim tim spadaju u red neizrecivih glupana kojima ionako pare ne trebaju.

Čak je novinar istaknuo da ti ljudi nisu glupi, nego im starost priječi da se sagnu po novce. Pa je isti taj novinar velebne novinarske kuće u ovom dijelu svemira zavapio kako je tvrtka „Blue Line SEM Marittime Company“ ( SMC) plovila kada nitko plovio nije, kada je Maslenički most bio srušen, a Dalmacija blokirana, kako je linija puno značila Hrvatima, kada su i Talijani odustali od nje jer ni „Jadrolinija“, oca joj jebem, tada nije vozila, a naš Spock jest, pa je novinar istaknuo kako su brojni hodočasnici tada, koji su molili za Međugorje, da nas Srbi ne unište, oca im jebem, išli „mukte“ istom kompanijom, ali zakurac, sve je prdnulo u čabar, ali ostalo je pogađate i ono što Billu Gatesu i Stevenu Spielbergu nije, euri koji ispadaju mladim Norvežanima iz guzice dok pijani vrludaju Dioklecijanovom palačom.

 Pa je novinar kleknuo pred  Vulkanca splitskih korijena čuvši najnoviju besjedu svog Mojsija – „ Glup je svako onaj tko je gladan danas u Splitu!“

Već pet godina, dok su Mojsije i onih pedeset posto mojih pametnih sugrađana gradili svoja apartmanska carstva i spa – wellnes- wine – bar pizdarije, ja se pravim pametan. Pišem, kao i nekolicina mojih pametnijih sugrađana koje neobično cijenim o pameti Spocka i ostalih, pameti kojoj žarulje škveru naplatiš deset puta skuplje za ugradnju u svemirski brod, pišem o postanku Imperija i njegovom urušavanju, upravo od puste pameti na kojoj taj galaksijski sustav počiva, robovlasništvu, sramotnom robovlasništvu koje je odvojilo „pametne“ od „neizrecivih glupana“ i sve to – zakurac!

Naše pisanje potaklo je samo malobrojne aktiviste, sudjelovali smo u mlakim demonstracijama na kojima bi se okuplio desetak naših glupih sugrađana. Pa smo gluparili gradom ukazujući na sramotu u koju nms e pretvara, pa smo protestirali na gradskim plažama koje će Spock i njegovi pametni uskoro zauzeti, ograditi žicom i pogađate, kao pravim glupanima pridružio nam se nije nitko. Kao ni na izborima.

Pa tko će pametan stajati uz neizrecive glupane?

Moja firma je nestala sa Mejaša, firma koja je čitavo jedno stoljeće odgajala i školovala mlade inženjere koji su sada ponos stranih tvrtki po svijetu, firma koja je gradila godišnje pet do sedam svemirskih brodova, osvjetljavala ih. Taj san propao je u dimu novog, velebnog trgovačkog centra. Pošto je ta tvrtka bila na Mejašima, osim par bakrenih kabela, mi u dimu i prašini nismo našli niti eura koji su ispali pijanim Norvežanima, jer takvi ne zalaze u rubne djelove grada, koji su mahom glasačka struktura megalitnih veličina moga grada kao što su Jean – Luc Picard i rečeni Spock.

 Iznenada, mi koje je socijalizam školovao da gradimo svoju zemlju, energetski je snabdjevamo i brinemo o njenoj visokonaponskoj infrastrukturi ostali smo kako ono reče Mojsije, kao zadnji glupani, dok su drugi gradili apartmane, betonirali obalu, potplaćivali sve i sva da dobiju još jedan suncobran, zvijezdu, komad „štekata“, još barem deset plastičnih ležaljki.

Naš aktivizam u godini koja je za nama naš je grad nagradio pedeset postotnim začepljenim nosem kod lokalnih izbora.

Mi, glupani, neizrecivi glupani, kojima euri stoje pod nogama, a mi ih ne vidimo, od zaslijepljenosti uzaludnom borbom za svoj grad, grad koji je postao tematski park, ostali smo glupa manjina. Priglupi, idiotski, retardirani majmuni, koji su svoje vrijeme, svoj život posvetli borbi protiv prirodnog prava da pokupiš eure sa poda koji ispadaju mladim Norvežanima dok oni pijani bauljaju kroz grad.

Nas deset neizrecivih glupana, pokušalo je ukazati na činjenicu da tim pijanim Norvežanima te eure koji su im ispali treba vratiti, da im se ljubazno i skromno treba zahvaliti što su nam došli, a ne ih opljačkati, jer to je jedini preduvjet da se ti pijani Norvežani vrate u naš grad, pa da onih pedeset posto mog grada i dalje samozadovoljno živi i pravi se pametno. No nas deset neizrecivih glupana nije u tome uspjelo. Ni na jednoj našoj akciji, ma koliko ona bila pozdravljena od samozadovoljnih Facebook pametnjakovića, ni na jednoj borbi za nš grad, za plaže, za koncesije, za to što nam grad postaje tematski park, ti se pametni nisu pojavili. Ostali smo sami mi glupani, neizrecivi glupani, koji od pijanih Norvežana nikakve koristi nemaju. Ni apartmana, ni dnevnica turističkih vodiča, ni konobarskih „manči“, ni plahti na kojima se valjaju, ni renta – boat – pizdarija, ni ikojeg kurca, jer smo smatrali da jedan grad mora imati i svoju kulturu, svoje pisce, ljude koji mu čine identitet, svoje glazbenike, redatelje, pa i gradske redikule – kojima smo postali.

No što kada pijani Norvežani odu, a kiše isperu zadnje tragove turizma, vikali smo mi neopisivi glupani i redikuli, splitski oriđinali sa kojima se pametan svijet zajebava i sprda, a oni su pijuckali pametni svoj macchiato i iz udobne hladovine pratili kako kasa radi, konobari lete, a pijanim Norvežanima ispadaju euri koje se nehajno, kao da kupe čik sa poda, podigne i samozadovoljno presavije u džep.

I tada su nam zatvorili knjižare.

Zatvorili su nam i zadnji krvotok. Plazmu. Nama, neizrecivim glupanima, koji nismo htjeli biti sluge, konobari, kuhari, sobari, liftboyi, svaki kurci koji se saginju pijanim Norvežanima i gledaju hoće li im ispasti koja stotica eura. Nama koji smo htjeli imati grad, grad i na jesen, grad i zimi, grad koji ima svoj Pričigin, svoj Mediteranski festival knjige, svoje Demontaže i Bookvice, svoje glupe – književnike.

U Splitu samo glup čovjek može biti gladan, uz samozadovoljan osmjeh ustvrdio je naš sugrađanin, rado viđen i poštovan, jedan od najboljih u ovom gradu, čovjek koji je proslavio Split, stavio ga na kartu svijeta, ali i svemira.

Naš će Spock uz Dom Perignon jednom posmatrati Split iz svemira.

 Moji pametni sugrađani koje kurac boli za nas neizrecive glupane jednom će zbrajati sve eure koji su pijanim Norvežanima ispali iz hlača. No jednom će doći i kišna ljeta. Jednom će nekakva ISIL- ovska budaletina aktivirati bombu zbog naših predsjedničko – ministarskih pušenja NATO – savezu i Americi, jednom će jednostavno svi ti Norvežani, a nema ih puno, shvatiti da mogu i u neku normalniju zemlju gdje im vrate novčanik kada su pijani, a tada će nastati plač u zemlji Egipatskoj.

Sedam debelih krava zamijenit će sedam onih mršavih. I tada će ruke onih pedeset posto mojih sugrađana biti okrenute prema nebu, i tada će svi ti mudrijaši zazivati svoga Mojsija kojeg će jednostavno boljeti neka bestežinska stvar u svemiru i za njih i za njihov grad koji je utonuo u tamu.

Jer pogađate, samo neizrecivi glupani mogu biti gladni u Splitu.

A mi gladni, doslovno gladni sve ove godine, nećemo se naslađivati. Nas će jednostavno boljeti neka bestežinska stvar. Mi smo davno, godine gospodnje 2017, skužili što nam se sprema, ostavili svoja pera i aktivizam i zaputili se u zemlju Irsku, u zemlju u kojoj neizrecivi glupani grade aparmane na kredit i idu u svemir, a pametni ljudi  – pišu.

Ivo Anić
Autor 18.6.2017. u 17:14