Ubistvo u učionici broj 12

Povezani članci

• Kraj neprirodne „ljubavi“
• Ratnik za 21. stoljeće
• Nema hrvatskog antifašizma i srpskog antifašizma
• Živela smrt!
• Adnan Žetica: Na rubu pameti
• Fra Drago Bojić: Kod nas se nisu dogodili procesi prosvjetiteljstva, sekularizacije i moderne

Obrazovni sistem u BiH je loš, i to je činjenica koju ne treba posebno naglašavati. Javna je tajna da je obrazovanje poligon za uhljebljenje podobnih stranačkih aparatčika i da škole postoje samo da institucionaliziraju segregaciju koja se predano usađuje u dječije mozgiće. U takvom sistemu čak niti fizička sigurnost djece nije važna. Svjedoči tome priča o jedanaestogodišnjem dječaku Harunu Mujkiću koji je ubijen u učionici ispred svoje školske klupe u septembru prošle godine. Sve je (kao i obično) zataškano da bi se sačuvali kojekakvi ugledi škole, sujete direktorčića i laži o lokalnoj zajednici koja vodi računa o svojim najmlađim članovima. Harun Mujkić, jedanaestogodišnji učenik OŠ “Musa Ćazim Ćatić” iz Zenice je, prema tvrdnjama roditelja i nalazu obdukcije, ubijen. Škola, Ministarstvo obrazovanja i Tužilaštvo ZDK smatraju da je riječ prosto o nesretnom slučaju, odnosno slučaju za koji ne važe odredbe krivičnog zakona.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

“Sam pao sam se ubio”

Azra Mujkić, Harunova majka, se za Tačno.net prisjeća dana kada je počela agonija njene obitelji:

“Dana 18.09.2014. zaprimila sam telefonski poziv od učiteljice negdje oko 10 sati. Rekla je da je ‘Harun pao i da je jako loše, treba neko hitno da dođe u školu’. Odmah sam nazvala supruga koji je došao iz noćne smjene i rekla mu šta se desilo. Potom sam ponovo zaprimila poziv od učiteljice koja je ponovila isto dodavši da je ‘jako loše i da treba neko da ide sa djetetom u bolnicu da nas hitna čeka.’ Ja sam već krenula s posla i stigla sam prije supruga u školu, nisam vidjela hitnu, otvorila sam vrata škole i kroz dugački hodnik vidjela skup pred učionicom moga sina. Tamo su bili učiteljica, direktor i još nepoznatih osoba i dva policajca, pa sam se zapitala šta oni rade tu i samo mi je odzvanjalo kroz glavu, kao da sam čula njegov glas koji govori: ‘Mama ubijen sam.’ Prišla sam nekih desetak metara do učionice i onda se izdvojila učiteljica, ja sam stala uza zid hodnika i držala se za radijator ona je stajala nasuprot mene i pitala sam je gdje je Harun? Gdje mi je dijete? Tiho je rekla da je tu, a ja sam upitala gdje tu? Rekla je da je u učionici i ja sam znala da moj Harun nije živ, učiteljica ništa nije govorila pa sam je ja morala pitati je li moj Harun živ. Onda su mi pritrčali još neki i direktor i rekli su mi da ‘su to bile sekunde koliko je njoj trebalo da pojede pola kifle’. Govorili su mi o nekom padu, o Harunovom pokušaju da sjedne pa je promašio stolicu, pa udario o sto i na kraju od pod i ostao mrtav.”

Iz škole su, dakle, poručili roditeljima da je Harun sam pao i preminuo. No, prema onome što dalje pričaju Harunovi roditelji, njihova će agonija tek početi. Priča da je dječak pao sa stolice i udario glavom o školsku klupu, pa pod te potom preminuo je bila laž. To će kasnije priznati i nadležni koji su, prema onome što tvrde Harunovi roditelji, smislili novu laž kada su uvidjeli da je priča koju su prvotno ispričali majci nemoguća. Harunova majka dalje priča:

“Da sam mogla vrištati vrištala bih, da sam mogla umrijeti umrla bih, samo je bila tišina i njihova bezlična lica, čula sam glas svog supruga Harisa i vidjela ga kako trči i govori kroz hodnik Azra nemoj mi to govoriti, ja sam govorila ‘Harise, dijete je ubijeno’ jer sam znala da jeste, bilo je to i više nego očito. Oko dva sata pred učionicom, počeli su da dolaze prijatelji jer se vijest jako brzo širila da je dijete nastradalo nesretnim slučajem u školi, u tih nekih dva sata i direktor i učiteljica su se pojavljivali pa nestajali, pedagog te škole Aida Kurić je par puta prošla pored nas nije nam ni prišla dok smo mi čekali da kriminalistička služba iz policije završi uviđaj. Nastavnik te škole Safet koji predaje Tehnički odgoj je bio uz nas jer je i on izgubio dijete i rekao je da nas razumije i da zna kako nam je pa smo ga zamolili da ode po našu kćerku koja pohađa drugu školu da je dovede, nismo željeli da sazna od nekog drugog jer kako sam rekla vijest se jako brzo širila. Moja kćerka Iman je došla u pratnji svog razrednika i nastavnika Safeta i odmah je pitala ‘Gdje je Harun? Šta je to bilo?’ Ne znam odakle nam snaga da joj kažemo da ga nema više, da je mrtav, da nema brata njenog, držim nju, držim sebe moj Haris nas dvije, klečimo ispred njegove učionice čekamo da ga vidimo da vidimo taj strašni pad. Moj suprug i ja smo ušli u pratnji inspektora poslije uviđaja u njegovu učionicu da ga vidimo inspektor nam je naglasio da ne smijemo pomjerati tijelo zbog obdukcije. Tada sam vidjela da moj Harun leži ispred učiteljicinog stola zamotan, pogledala sam gdje je pao ocrtano njegovo malo tijelo na sred učionice pogledala sam njegovu klupu njegovu pernicu njegov rusak mjesto gdje je sjedio, i pomislila moj Allahu dragi gdje sam ja to dovela svoje dijete prije četri godine, gdje, koliko sam puta stajala zajedno sa njim na mjestu gdje moje dijete leži mrtvo i slušala ocjene njegove i jel bio dobar, jel slušao, a sada na tom istom mjestu moje dijete leži mrtvo. Inspektor ga je otkrio i izgledalo je da moj Harun spava, onako kako samo on zna duboko i fino, samo po usnicama koje su bile ljubičaste se znalo da je mrtav. Na djetetu nije bilo nikakvog traga padova kako su nam rekli, ništa, ni ogrebotine, ni masnice ništa jednostavno kao da spava. Moj posljednji oproštaj sa mojim djetetom na ovom dunjaluku je bila njegova učionica, mama ga poljubila, pomilovala po obrazima. Svom suprugu Harisu se divim na držanju taj dan i na snazi koju je pokazao. Mi smo obavijestili prva ja svoga brata da je moje dijete nesretno nastradalo i umrlo pa onda svima ostalima. Tijelo moga sina odvezeno je nedugo iza dvanaest sati na drugi izlaz škole i mi smo izašli na taj izlaz sa prijateljima koji su došli u školu.”

Harun Mujkić

Ubijen, ipak

Harunovi roditelji su tek kod kuće, i to iz govorkanja, čuli šta se zapravo desilo njihovom djetetu:

“Kod kuće su počeli dolaziti familija, komšije i prijatelji. Mi smo svima govorili da je naš sin Harun nesretno nastradao, čak nam je došla i učiteljica, sa nastavnikom vjeronauke Muamerom u pratnji nastavnika Rame koji je znao gdje stanujemo pa ih je doveo, u našoj kući su ostali onoliko dugo koliko je nastavniku Muameru trebalo da prouči Jasin, sa učiteljicom nisam uspjela ništa porazgovarati da je pitam konkretnije šta je bilo. Međutim moja kćerka, koju je komšinica izvela iz kuće oko šest sati naveče tog istog dana pred zgradu, se vratila nakon petnestak minuta uletila mi u sobu i zavrištala: ‘Mama, Haruna nije ubio pod, ni klupa ni stolica. Našeg haruna je ubio K.Č., tukao ga je po glavi sve dok nije pao. Zadnje što je moj brat rekao je da mu nije dobro. Mama, Harun je ubijen.’ Iako mi je intuicija od početka govorila da je tako, pitala sam svoju kćerku i ona mi je rekla da to govore sva djeca pred školom. Čak je rekla da su ta djeca davala prvu pomoć, iako je nama rečeno da je pao, kako sam vam već rekla. U petak 19.09.2014. došao mi je direktor oko pola jedanest ujutro sa nastavnikom bosanskog jezika iz područne škole u Blatuši i nastavnikom Ramom. Rekla sam mu da se upravo radi obdukcija moga sina i da želim čuti istinu, a ja ću svakako istinu saznati. Rekao je da je sukob nastao oko zamjenskih sokova kada je došla užina, pa je moj Harun tog dječaka odgurnuo i udario po ramenu pa je ovaj uzvratio, udario ga i onda je moj Harun tako pao i udario od pod. Dakle, promijenio je priču koju je prvo ispričao. Rekao je još i to da je taj dan njegova učiteljica bila dežurna i da je bila na svom mjestu određenom za dežuru. Nisu se puno zadržali, on je došao ispred škole i Ministarstva da mi kaže da je Ministarstvo voljno da nam plati dženazu, da im ostavimo račune pa će nam dati novac. Svaka čast, dijete vrijedi u ovoj državi jedne dženaze.”

Ubrzo su nalazi obdukcije pokazali da su sve verzije smrti koje su im predočili iz škole bile lažne. Obdukcija je, prema riječima Harunovih roditelja, pokazala da su djetetu sljepočnice bile pokidane zbog udaraca i da je zbog toga dobio izljev krvi u mozak od kog je preminuo a pad je samo ubrzao smrt. Inače, nije zgorega napomenuti da podaci o smrtnosti usljed izljeva krvi u mozak pokazuju da umre 60-90% pogođenih. I ovaj se, ionako visoki procenat, odnosi na one kojima se ovo desi “prirodno”. Bolnica Univerziteta John Hopkins, jedna od onih koja se najuspješnije bavi ovom problematikom, je izbacila statistiku prema kojoj 10 do 15 posto pogođenih ne preživi transport do bolnice. Više od 50% premine u roku od mjesec dana. (http://www.uhnj.org/stroke/stats.htm)

Harunova majka tvrdi da je dijete preminulo upravo od kobnog izljeva krvi u mozak: “Suprug me je nazvao oko 11 sati i deset minuta i rekao da je jasno, nakon obdukcije, da je moj sin ubijen. Sljepočnice moga sina su pokidane i moje dijete je umrlo od izljeva krvi u mozak, pad je samo ubrzao smrt i ništa više jer je dijete polumrtvo palo svom svojom snagom i težinom. Učiteljica me je nazvala oko pola dvanest i rekla kako su roditelji K.Č. izrazili želju da dođu ja sam joj odgovorila da mi Haris nije tu i da je završena obdukcija koja je pokazala da je moj Harun ubijen i pošto Haris nije tu da ih trenutno ne mogu primiti. Zamolila sam je da mi donese stvari moga djeteta. Došla je za nekih 10 minuta i donijela mi ruksak a nije bila sigurna koja je njegova jakna pošto su sve stvari od djece još uvijek u učionici. Jedna od najgorih stvari je činjenica da je roditeljski sastanak u školi održan 23.09.2014.godine. Naravno mi nismo bili pozvani jer mi nismo više roditelji te škole pošto nemamo više dijete u toj školi. Nama je time jasno stavljeno do znanja da su sva naša prava kao roditelja za njih završena 18.09.2014.godine. Roditeljskom sastanku su prisustvovali roditelji, pedagog, učiteljica, direktor i navodno psiholozi odnosno tim koji je radio sa djecom. Na tom sastanku je bio i otac dječaka koji je učinio to mom Harunu. Otac mu je cijelo vrijeme plakao i govorio kako mi imamo puno pravo na sve i kako on zna šta je njegov sin učinio i kako će on sve učiniti da nam pomogne i preuzeti odgovornost. Na tom sastanku znam da je još odlučeno da se dijete koje je počinilo taj akt vrati u normalan nastavni proces na insistiranje uprave škole i roditeljima se to predočilo kao nesretan slučaj, jer kao nije bilo namjere slučajno je sve bilo i ono što su djeca vidjela je slučajnost a ne ubistvo. Da stvar bude gora, u školi je odlučeno da se postave slike moga sina i to dvije i da se to zove ‘Harunov kutak’, a to su učinili bez našeg znanja i odobrenja i saglasnosti jer mi više nismo roditelji te škole a izgleda da škola polaže sve i jedno pravo na moje dijete. Dana 26.09.2014.godine naš advokat je nazvao školu i pitao ga o slučaju. Direktor mu je rekao isto što i nama i na kraju vrlo drsko i bezobrazno dodao kako nam dijete nije bilo osigurano i tu nam ne može pomoći. Ni druga djeca nisu bila osigurana. Istog dana učiteljica je poslala meni poruku kako im je teško i kako im Harun nedostaje, a jaknu i duksericu mog sina je poslala mislim u srijedu po njegovom najboljem drugu u razredu. Nije se udostojila čak niti da lično donese stvari moga sina meni kao njegovoj majci, kao da ga nije učila četiri godine i bila, kako kaže, fascinirana njim u pozitivnom smislu kako je dobar i pametan i samostalan i odgovoran kako odudara od ostale djece.”

Kazna za ubistvo – smanjeno vladanje

No, nije samo škola zataškala stvar. Tužilaštvo je donijelo jednu, u najmanju ruku kontroverznu odluku. Osim toga, ova se institucija kako će se vidjeti iz priče Harunovih roditelja ali i greške koju su nam priznali u svom dopisu, ponijela krajnje aljkavo prema slučaju djeteta koje je ubijeno. Azra Mujkić, Harunova majka nastavlja svoju strašnu ispovijest:

“U ponedeljak, preko nastavnika Rame kojeg mi lično poznajemo, škola je izrazila želju da nam dođu njeni predstavnici. Ali, i ja i moj suprug smo bili stava da nam ne trebaju. Sramota je bilo da su se sjetili da dođu tek nakon što ih je naš advokat nazvao. Sa lažovima i licemjerima ne želim ni da sjedim a nekamoli da mi ulaze u kuću to je moj stav i stojim iza ovih svojih riječi. Do 17.10.2014. i moj suprug i ja slušali smo razne laži koje izlaze iz te škole, pošto je ovo mali grad a svi smo iz istog komšiluka pa čujete od onog roditelja od onog kako se održavaju roditeljski sastanci, pa se roditelji informišu o ovom nesretnom slučaju da opominju djecu na ponašanje. I Vijeću roditelja je prezentirana laž kako je ovo bio nesretan slučaj. Zašto je bitan datum 17.10.2014.godine? Taj dan smo imali zakazano u Tužilaštvu da damo izjave i pošto ih nismo dali, dočekala nas je glavna tužiteljica Vesna Kaknjo, Vesna Bjelošević i Jelena Bošnjak koja je vodila naš slučaj. Glavnu riječ je preuzela Vesna Kaknjo jer je ona glavna i mi smo rekli šta nam nije jasno. Potom je moj suprug rekao da nas je zvala Jelena jer nismo dali izjave na što je Jelena klimnula glavom i rekla tiho izjave su u pitanju. Potom je moj suprug pitao Vesnu dokle je predmet stigao ona je odgvorila da su 90% završili istragu i nisu našli nikakve propuste u školi tačnije da je citiram ‘taj dan je škola bila uredu’, a što se tiče dječaka-nasilnika, da ga tako nazovem, tu se ne može ništa učiniti jer on nema četrnaest godina i tu se ne može ništa. Moj suprug je ušao u malo žešću raspravu s njom i ona je počela pričati o predmetu moga ubijenog djeteta a nije znala kako se zove moj sin koji je ubijen nije znala ni kako se zove dijete koje je počinilo ubistvo. Za nju je to bila neka vrsta masovne tuče, strašno od nje. Glavna tužiteljica nije ni pogledala predmet a dala je sebi za pravo da priča o njemu, ja sam je samo pitala a šta ako se desi opet ubistvo slegla je ramenima pa opet je pitam ako se desi opet ubistvo ona je rekla da je to kod nas tako, takav je Krivični zakon, i počela je pričati o nekim kao našim pravima šta mi možemo uraditi. Ja sam je prekinula jer nisam željela da mi kaže kako mogu tužiti roditelje dječaka koji je počinio ovo ubistvo za materijalnu štetu i da je to sve što možemo dobiti, nisam željela da joj pružim i to zadovoljstvo, prekinula sam je i rekla da ću se, dok sam živa, boriti za svoje dijete i da će moj Harun biti presedan da stvari krenu na bolje na šta je ona skočila sa stolice i rekla znam li ja što je to. Poslije toga nas je ‘kulturno’ istjerala iz kancelarije. Iako je naš advokat bio na ulazu u Zenicu nisu ga htjele sačekati jer, navodno, su žurile pošto imaju gust raspored, tako da taj dan nismo dali izjave. Kada je došao advokat otišli smo s njim u školu gdje smo obavili razgovor sa pedagogom te škole Aidom Kurić. Advokat je upitao kako je saznala za taj događaj, a ona je izjavila da je bila u kancelariji i čula vrištanje kroz školu i tako saznala. Sada zamislite, veliki odmor a pedagogica u kancelariji. Kakva je to škola? Ta žena, samo da je sišla taj dan i ušla u razred moga sina, da je odvojila jednu minutu moje dijete bi sada bilo živo. Inače, na dan ubistva moga sina njegova je učiteljica bila dežurna. Pravila škole su da djeca ne smiju izaći iz učionice za vrijeme velikog odmora, mogu biti samo ispred vrata i to je sve. Nama se izvinila što nam nije prišla taj dan kao nije imala snage navodno, poslije smo otišli kod direktora i moj suprug i ja smo ga zamolili fino da ukloni slike našeg sina iz kabineta i pitali smo ga po čijem naređenju je postavio slike i pedagoga smo to isto pitali a njih dvoje nisu bili dosljedni u odgovoru govorili su kao tim psiholog, Centar za mentalno zdravlje, Pedagoški zavod, uglavnom redali su samo laži. Direktor je počeo priču o osiguranju rekavši kako je ponuda za moje dijete bila 1500 KM, pa onda 2250 KM, pa eto on se izborio na kraju za 3250 KM na čemu mu trebamo biti zahvalni pošto je ta škola za školsku 2013/2014 bila sa ASA osiguranjem. Direktor je dao našem advokatu ime žene koja radi škole, a mi smo mu odgovorili da nismo došli zbog novca i da moje dijete nije osigurano jer je to rekao našem advokatu. Na kraju je ispalo da je moj Harun, kao i sva djeca, osiguran fiktivno. A to je posebna muljaža, posebna tema jer su djeca osigurana tek od 01.11.2014 do 01.11.2015.godine puna 24 sata i to zahvaljujući mome sinu. A tako su trebala biti i osigurana i prije tog datuma, al eto sve što se može smutiti u ovoj državi je dobro. Rekli smo mu i to da prestane pričati laži i pokazali mu obdukcioni nalaz i tražili da počne govoriti istinu. Na okruglom stolu koji je održan 05.01.2015.godine taj isti direktor je izjavio kako je učiteljica bila ta koje je podijelila užinu i kako je bila u učionici i da je sve to bilo u sekundama, mene samo interesuje kako se naguravanje, svađa, verbalni sukob i na kraju ubistvo mogu desiti u sekundama koliko njoj treba da pojede pola kifle i gdje je ona u stvari bila da li ispred učionice ili kako je rekao ranije, u još jednoj od verzija, ispred mjesta određenog za dežuru kod WC takozvane male škole odakle je njena učionica teško vidljiva. Škola nam se nikada više nije obratila, a o Ministarstvu obrazovanja da i ne pričamo, kao i Pedagoškom zavodu. Nikada ništa, a i Pedagoški zavod smo pozvali 05.01.2015.godine na okrugli sto ali za njih moje dijete kao da nije ni postajalo. Inače, djeca ne smiju pričati o tome. Jedna djevojčica je K.Č. nazvala ubicom i završila je kod pedagoga i direktora na razgovoru i bili su joj pozvani roditelji. Moj Harun je tabu tema u školi. Ni Pravilnik škole nije promjenjen, a star je 9 godina za devet godina nikad nisu uradili izmjene i dopune pravilnika i ta škola je u redu, nastavnici obavljaju dežurstvo za vrijeme nastave. Niko se ne pita ko čuva hodnike i školu dok su oni na nastavi i naravno to je za tužiteljicu uredu, škola je uredu. Najgore od svega što je jedina sankcija koju je dobilo dijete koje je počinilo ubistvo – vladanje smanjeno na dobar.”

Niko nije odgovoran za ubistvo

Iz Ministarstva obrazovanja ZDK, na naš upit o tvrdnjama roditelja da se radi o zataškavanju ubistva i da su u tome učestvovali direktor škole i uprava, tvrde da je Ministarstvo sve raspoložive podatke dostavilo Tužilaštvu. Osim toga, navode:

“Pri tome želimo naglasiti činjenicu da zbog smrtne posljedice za učenika škole, a koja je nastupila nakon nemilog događaja, kao organ uprave nemamo nikakve mogućnosti da utičemo na daljnje postupanje organa gonjenja, niti bilo kakvih drugih motiva da …‘štitimo izgrednike..’, ili ‘zataškavamo’ aktuelno stanje u školi, ili da na drugi način iznosimo, bilo čije vrijednosne sudove o nemilom događaju u navedenoj školi. Tim prije što je prvenstveno riječ o krivično-pravnoj proceduri koja se vodi od strane nadležnog tužilaštva, a ne samom pedagoškom postupanju koje je u našoj nadležnosti. S tim u vezi Vas i molimo da u ovom slučaju vodite dužnu pažnju o svim pratećim elementima relevantnim za ovaj nesretni događaj, i to na način da se ukaže na potrebu utvrđivanja krajnje objektivnog i istinitog činjeničnog stanja bez prejudiciranja bilo kakvih subjektivnih stajališta u pogledu konačne odgovornosti, a što je u našem zajedničkom interesu.”

No, u dopisu Ministarstva se vide propusti koji se jednoj ozbiljnoj instituciji ne bi smjeli desiti. Kako će se vidjeti dalje u tekstu, Tužilaštvo je zbog toga što je izvršilac K.Č. maloljetan obustavilo istragu. Samim tim je briga za K.Č. kako u smislu sankcioniranja, tako i mnogo širem smislu pala na nadležne obrazovne institucije čiji je Ministarstvo obrazovanja krovni organ. Barem bi s time Ministarstvo, koje novinarima čita bukvicu o pisanju priča i “vođenju dužne pažnje”, trebalo biti upoznato. Osim toga, da je Ministarstvo “vodilo dužnu pažnju” o svom osoblju ne bi se desilo da jedan od njihovih namještenika (direktor škole) pravi “muljaže” s osiguranjem kako tvrde Harunovi roditelji i tim istim roditeljima priča kako je dijete palo pa poginulo dok obdukcija tvrdi nešto sasvim suprotno. Iz Pedagoškog zavoda su nam kratko odgovorili da su oni organ Ministarstva obrazovanja te dodali kako se Ministarstvo već očitovalo po ovom slučaju.

U školi smo tražili stav direktora, no iako je u telefonskom pozivu obećao odgovoriti na naš upit nije to učinio. Usmeno je rekao kako je on uvijek sve radio po zakonu, a da tomu svjedoči činjenica da je stolariju u školi promijenio u skladu sa zakonom!

Bez istrage

26. decembra prošle godine Tužilaštvo ZDK je donijelo odluku o nepokretanju istrage protiv maloljetnog K.Č. zbog krivičnog djela nanošenje teških tjelesnih povreda jer postoje okolnosti “koje isključuju krivično gonjenje”. Nakon što su se Harunovi roditelji žalili, žalba im je odbijena i potvrđena je prvobitna odluka Tužilaštva. No, nemar u ovoj instituciji ide dotle da su se pozvali na dva različita člana Zakona. Naime, u prvobitnoj odluci su se pozvali na član 172. zakona, a u rješenju kojim se odbija žalba roditelja su se pozvali na član 173. Obratili smo se Tužilaštvu ZDK povodom ovog slučaja, upitavši ih o tome zašto su obustavili istragu iako nalazi obdukcije nedvosmisleno pokazuju da je dijete ubijeno, kao i o pozivanju na različite članove zakona, a dobili smo sljedeći odgovor:

“Dana 26.12.2014. godine postupajući kantonalni tužitelj je donio Naredbu o nepokretanju pripremnog postupka protiv mldb. Č.K., zbog krivičnog djela teška tjelesna ozljeda iz člana 172. stav 5. u vezi stava 3. KZ FBiH, počinjenog na štetu mldb. M.H., jer postoje okolnosti koje isključuju krivično gonjenje. Kako u obrazloženju tužiteljske odluke stoji, u konkretnom slučaju te okolnosti se odnose na odredbu člana 9. Krivičnog zakona FBiH kojom je apsolutno isključena primjena krivičnog zakonodavstva u FBiH prema djeci (dijete je osoba koja nije navršila četrnaest godina života). Ukoliko takva lica izvrše krivično djelo, bez obzira na njegovu prirodu ili težinu, prema njima se ne mogu izricati nikakve krivične sankcije. Dakle, u odnosu na djecu represivna vlast države je potpuno isključena, jer se prema njima ne primjenjuju nikakve sankcije krivičnog prava.
Predmetnoj odluci postupajućeg kantonalnog tužitelja u ovom krivičnom predmetu, a u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja, prethodilo je preduzimanje niza radnji po nalogu i nadzoru tužitelja, u okviru kojih je saslušan veliki broj svjedoka, naložena su i izvršena dva vještačenja, te su prikupljeni potrebni materijalni dokazi.
Po uloženoj pritužbi, a nakon što je na sjednici Ureda tužitelja održanoj dana 25.03.2015. godine, izvršena analiza utvrđenog činjeničnog stanja u predmetnom spisu, navoda iz pritužbe, pisanog Izvještaja postupajućeg tužitelja po navodima iz pritužbe, Glavni tužitelj je utvrdio da je činjenično stanje u ovom krivičnom predmetu pravilno i zakonito utvrđeno. Odluka postupajućeg tužitelja, u kojoj je isti dao jasne razloge za donošenje takve odluke, ostaje na snazi, uz napomenu da se krivično zakonodavstvo u Federaciji ne primjenjuje prema djetetu koje u vrijeme učinjenja krivičnog djela nije navršilo četrnaest godina života, a da Zakonom nije predviđena krivična odgovornost roditelja za krivična djela koja počine njihova djeca, kao i da nisu utvrđeni propusti u organizaciji nastave u osnovnoj školi ‘Musa Ćazim Ćatić’ iz Zenice, koji bi bili u uzročno-posljedičnoj vezi sa izvršenjem predmetnog krivičnog djela od strane mldb.Č.K. na štetu mldb. M.H.
Vezano za korištenje pravnog lijeka, oštećeni su podnošenjem pritužbe iscrpili svoja zakonska prava na instanci ovog Tužiteljstva, ali imaju mogućnost, ukoliko smatraju potrebnim, da traže preispitivanje donesene odluke od strane Glavnog federalnog tužitelja, u okviru njegovih ovlaštenja da vrši nadzor nad radom kantonalnih tužiteljstava u cilju garantovanja zakonitosti i efikasnosti postupaka, a u skladu sa članom 9. i članom 20. Zakona o federalnom tužiteljstvu FBiH.
Što se tiče pojašnjenja koje ste zatražili vezano za činjenicu da je Tužiteljstvo u Obavijesti navelo da se neće pokrenuti pripremni postupak protiv mldb. K.Č. zbog krivičnog djela teška tjelesna ozljeda iz člana 172. stav 5. u vezi stava 3. KZ FBiH, a u Odgovoru na pritužbu od 06.01.2015.godine navodi se da po obavijesti Kantonalnog tužitelja o nepokretanju pripremnog postupka protiv mldb. Č.K. zbog krivičnog djela teška tjelesna ozljeda iz člana 173. stav 5. u vezi stava 3. KZFBiH Glavni tužitelj je nakon održane sjednice Ureda tužitelja utvrdio da je utvrđeno činjenično stanje pravilno i zakonito, obavještavamo Vas da je u konkretnom došlo do greške u kucanju/pisanju. Naime, kako u Obavijesti postupajuće tužiteljice tako i u Odgovoru na pritužbu navodi se tačan naziv krivičnog djela tj. ‘krivično djelo teška tjelesna ozljeda’ dok je greškom u kucanju u Odgovoru na pritužbu upisan član (broj)  173. ‘Lahka tjelesna ozljeda’ umjesto član 172. ‘Teška tjelesna ozljeda’ Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine.”

Harunovi roditelji ističu da ne žele “glavu” djeteta koje je ubilo njihovog Haruna. Njihova je jedina želja da se nađu odgovorni kako se u budućnosti ne bi dešavali slični slučajevi. Drugim riječima kako bi škole bile sigurnija mjesta. Smatraju da je nemoguće da za ubistvo u školi niko nije odgovoran.

No, ovo nas vraća na početak priče. Naime, ako je Krivični zakon takav da se maloljetniku ne mogu izricati sankcije zbog ovako teških oblika nasilja i ubistva, sigurno je da postoje načini da se to dijete sankcionira ili čak ako je višestruki izgrednik resocijalizira. Zatvaranje očiju pred činjenicom da je maloljetnik počinio ubistvo neće pomoći nikome pa ni tome maloljetniku.

Osim toga, postoji jedna bitna činjenica koja se previđa u cijelom ovom slučaju. A to je da Tužilaštvo neprestano tvrdi kako se K.Č.ne može krivično goniti. No, jasno je navedeno da je K.Č. u vrijeme “počinjenja kaznenog djela” imao manje od 14. godina. Nigdje se ne kaže da djela nije bilo. Ako K.Č. ne može odgovarati jer je maloljetan, pitanje za pravosudne institucije je hoće li odgovarati škola ili možda Ministarstvo ili Pedagoški zavod? Ako ništa hoće li, budući da su roditeljima davali krive informacije (o čemu svjedoče roditelji, drugi učenici i nalazi obdukcije, a na kraju i samo Tužilaštvo) čime su ometali istragu, odgovarati nadležni u školi.

Pretpostaviti je da neće jer mnogo je lakše ubistvo u školi pretvoriti u Harunov kutak i dječaku koji je sudionik toga dati smanjeno vladanje kao da je pobjegao s par časova te cijeli slučaj zataškati nego stati oči u oči s pogubnom činjenicom da je zataškavanje Harunova ubistva vrhunac institucionalnog nasilja prema djeci. Kako prema ubijenom Harunu, tako i prema K.Č. koji je u školi mogao naučiti samo jedno. Ako ubiješ nekoga, tu je sistem da zataška.