ENG
Ukazanje nečastivog u hrvatskom glumištu
Autor/ica 👤Marijan Vogrinec
Izdvajamo
- A Tomislav Karamarko nije došao Oliveru Frljiću. Uplašio se boja? Braće i sestara? Sestara i sestara? Braće i braće? Ili svih zajedno? Ili se uopće nije ničeg i nikoga uplašio? Samo mu nije do SEX-a!? Nema veze, nacionalni će publikum ostati zadovoljan: Karamarko čvrsto stoji na braniku hrvatstva! U političkom i društvenom kokošinjcu RH nitko se, na njegovu bezgraničnu radost, neće ni sjetiti makar retoričkog pitanja: otkud Karamarku pravo razvrstavati ljude ili pojave po kriteriju tko/što (ni)je Hrvat/hrvatsko i tko bi normalan ikad poželio izmisliti takvu spravu za nakazno mjerenje? Srećom, pa ne postoji ni ta sprava niti onaj koji bi Karamarku ovjerio mjeriteljsku dopusnicu.
Povezani članci
Tomislav Karamarko nije došao Oliveru Frljiću. Uplašio se boja? Braće i sestara? Sestara i sestara? Braće i braće? Ili svih zajedno? Ili se uopće nije ničeg i nikoga uplašio? Samo mu nije do SEX-a!? Nema veze, nacionalni će publikum ostati zadovoljan: Karamarko čvrsto stoji na braniku hrvatstva! U političkom i društvenom kokošinjcu RH nitko se, na njegovu bezgraničnu radost, neće ni sjetiti makar retoričkog pitanja: otkud Karamarku pravo razvrstavati ljude ili pojave po kriteriju tko/što (ni)je Hrvat/hrvatsko?
Velika scena riječkog HNK Ivana pl. Zajca. Petak 16. listopada 2015. SEX, baletna premijera. Koreografa i izbor glazbe: Balazs Baranyai. Veličanstven umjetnički događaj i doživljaj, a – njega nema. Samozvani kazališni egzekutor, šef HDZ-a i tzv. domoljubne koalicije Tomislav Karamarko nije se odazvao Oliveru Frljiću, intendantu riječkog HNK Ivana pl. Zajca, na SEX. Nije čak ni ispričao nedolazak, što u kulturnom svijetu baš i nije običaj. A uljudno je, nadasve lijepo pozvan, čak velikim transparentom na kazališnom pročelju: „Karamarko, dođite na SEKS!“ Njegov počasni stolac ostao je prazan. Nad hramom muza tek zloslutan eho HDZ-ovog mobilizacijskog skupa u Rijeci: Karamarko je goropadno zaprijetio skidanjem ne samo Frljićeve glave s „nepoćudnim“ umjetničkim zamislima nego i „protuhrvatskog“ repertoara hrvatskog kazališta u „nedovoljno hrvatskom“, pače „crvenom, komunističkom“ najvećem lučkom gradu u RH.
Da ne prelistavamo baš povijest mentalne destrukcije od majmuna do Avnoja, prosječno će se obrazovan čovjek i sam sjetiti nekolicine psihičkih bolesnika, slučajno na državnom tronu, pogubnih za kulturu i društvo civiliziranog svijeta. Ubijali su, zatvarali i progonili umjetnike i slobodnomisleće pojedince/skupine, spaljivali knjige na javnim lomačama, macolama i TNT-om razarali spomenike, čistili galerije od „nečistih“ boja i oblika, zalijevali uši averzivnim voskom da se ne čuju neki tonovi… Stiskali pluralnu svijest i kreativnu slobodu u krvavim marijama i španjolskim čizmama… Hrvatsku se sada, predizborno, pod egidom povratka tuđmanovštini i ozdravljenja nacionalne države, opet želi utjerati u političko-ideološki tor jednoumlja. Čak i kulturocidom. Kakav je Otac Domovine (sic) Franjo Tuđman, na svoju i sramotu svog režima, prakticirao mračnih 1990-ih.
Tomislav je Karamarko na rečenom skupu u Rijeci žestoko tresnuo da HNK Ivana pl. Zajca „nažalost više nije ni hrvatsko ni narodno“ kazalište, da je „postalo prostor kulturne okupacije u kojem se izvrgava ruglu hrvatska kultura i hrvatski narod. I to ćemo promijeniti nakon 8. studenoga“. Poruka je nedvosmislena: odbrojani su dani intendantu Oliveru Frljiću i frljićima u riječkom, ali i, domino-logikom neohrvatskog čistunstva, u svim „nehrvatskim“ glumištima u RH. Čim Karamarko otare krmelje u ranu zoru 9. studenoga 2015. Naime, to će biti prvi poslijeizborni dan kada će on, kaže, preuzeti premijerske insignije.
„…hvatam se za pištolj!“
Karamarko se već odavno smatra budućim premijerom. To uvjerenje temelji ne samo na istraživanjima Radija Mileve nego i na, neki dan, dvosmislenoj najavi HDZ-ove „žene iz naroda“ s predsjedničkim ovlastima o tome kome će povjeriti mandat za sastavljanje vlade. A nema ona tu što kemijati kad je Ustav RH u tom smislu kristalno jasan: mandat povjerava onom tko joj donese potpisane potpore najmanje 76 saborskih zastupnika. Za očekivati je da će to biti relativni pobjednik izbora, ali… Sve drugo su priče za malu djecu i, nedajbože, muljaža Kolinde Grabar-Kitarović koja ju može skupo stajati. Malo tupavo zvuči vikati „hop“ prije nego se skoči.
Budući da Karamarko ima diplomu koja bi trebala jamčiti da nešto zna o povijesti, možda mu se učinilo priličnim pred raspomamljenim stranačkim poslušnicima u Rijeci samo blaže parafrazirati nakaznu krilaticu: „Kad čujem riječ kultura, hvatam se za pištolj“ koju, nepotvrđeno, pripisuju Führerovom „velemajstoru“ nacističke propagande Paulu Josephu Göbbelsu. A budući da samozvani budući premijer nema pojma o kulturnoj povijesti, specijalnost: teatrologija, prije će biti da se u zaletu na gričko brdo slučajno spotaknuo o doktorsku disertaciju uvažene teatrologinje Snježane Banović o ustaškom kazalištu 1941.-1945. što su ga pod poglavnikovim skutima utemeljili ratni zločinac Mile Budak i Dušan Žanko.
Budak je bio najveći književni autoritet tzv. NDH, ustaški doglavnik, ministar bogoštovlja i nastave, pa ministar vanjskih poslova te kvislinške paradržave i navodno autor genocidne „Srbe na vrbe“. Parole koja se od 1990. opet mogla pročitati na fasadama širom RH, pa i usred Zagreba. Ocu Domovine (sic) to uopće nije smetalo, pa kako bi onda jednom Gojku Šušku doplutalom iz ustaške emigracije Tuđmanu za desnu ruku, zadrtom policijskom ministru Ivanu Vekiću i takvima. Mile Budak je doveo dugogodišnjeg intimusa i suradnika Dušana Žanka za intendanta zagrebačkog HNK (preimenovanog u Hrvatsko državno kazalište – HDK) s ciljem da ga vine do najviših visina nacionalne svijesti i identiteta. Žanko, ustaški fanatik, piše Banović, djelom je i mišlju propovijedao da kazalište „mora biti nositelj ‘žive hrvatske riječi, čistog hrvatskog osjećaja i novoga duha’.
Doslovno to isto trubi sva rigidna/šovinistička desnica za cjelokupan društveni život u zemlji, pa je to i Karamarku temeljna parola pod kojom kani osvojiti vlast u Hrvatskoj. Hrvati svi i svuda, uvijek i zauvijek, da parafraziramo čuvenog šovena srpskih krvnih zrnaca. Ako Karamarko dobije vlast na izborima 8. studenoga, pa uistinu krene ostvarivati riječku i druge prijetnje o repohrvaćivanju Hrvatske, dirnut će u zmijsko gnijezdo. Dvije trećine građana RH – izborna statistika je godinama neumoljiva: protivnici desnice + oni što ne izlaze na birališta, jer ju ne doživljavaju = oko 75 posto žitelja – neće mirno gledati i trpjeti reustašizaciju javnog života. Ni Karamarka kao političko-ideološku perjanicu.
Hoće li i Karamarko, kako je zaprijetio, tako srčano i „hrvatski“ osloboditi HNK Ivana pl. Zajca od nehrvatske okupacije i njegovog demokratski izabranog intendanta Frljića kao što su rečeni Budak i Žanko „oslobađali“ hrvatsko glumište od zdrave umjetničke pameti? I koji bi to paragrafi RH – jer zemlja ipak nema rasne zakone – dopustili možebitnom premijeru isto što je poglavnik tzv. NDH dopustio svojim kultur-jurišnicima? Tko zna, možda Karamarko ima i asa u rukavu za slučaj da mu se 8. studenoga posreće Banski dvori? Baš bi HNK Ivana pl. Zajca, nakon što najuri Frljića, za intendanta instalira, recimo, Božidara Alića i na repertoar vrati Sedlarovu kazališnu adaptaciju iz 1991. romana „Ognjišta“ Mile Budaka, bilo najpogodnije mjesto za upriličiti žankovsku feštu umjetničke prisege grobinšćinskoj „ženi iz naroda“. Nek’ se vidi kako umjetnost hrvatski diše.
Za one koji ne znaju: nesretni ustaša Žanko je u HDK/HNK, tvrdi Snježana Banović, „odmah po dolasku organizirao kolektivno davanje prisege Poglavniku. Ista je obavljena strogo i kontrolirano, na pozornici iza željeznog zastora, pod paskom vojske i svećenstva, a po ideji doglavnika i ministra Mile Budaka“. Što Karamarko ne bi, postane li premijer RH, priredio istu počast ponosnoj Hrvatici Kolindi Grabar-Kitarović u zavičajnom joj hrvatskom glumištu? Tim više, jer joj ionako predsjedničku pobjedu ne priznaju svi građani (nema legitimite većine izašlih na izbore). Budak i Žanko su se debelo zajebali zamišlju o uvođenju „čiste hrvatske i etičke orijentacije hrvatskog kazališta i što se tiče osoblja i što se tiče repertoara“, pa bi i Karamarko morao biti oprezan na tom jako skliskom terenu.
Šef tzv. domoljubne koalicije drugi je, poslije ustaše Dušana Žanka i pune 74 godine, koji je javno objavio čistku nepoćudnih kazalištaraca. Kao što su 1942. godine istaknuti prvaci HNK u Zagrebu Vjekoslav Afrić i Joža Rutić – čak sa službenim propusnicama ustaškog režima – odveli skupinu glumaca u partizane, ravno maršalu Titu u Glavni štab Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije (NOV i POJ) i time zabili debelu kajlu ustaškoj paradržavi, Karamarko bi se također kompromitantno sudario s aktualnim afrićima i rutićima, kojih su prepuna i sva kazališta, i sva kulturno-umjetnička scena i cijelo društvo.
Kulturocidno bezumlje
Historia est magistra vitae, zborili su stari Latini, a mudar um i danas zna što to znači. Zna li Karamarko? Latinski je obvezatan predmet za studij povijesti, uči se i u nekim osnovnim i srednjim školama, ali latinska mudrost nije obavezna za one koji drže da su prepametni za učiti iz prošlosti. Slobodni su ponoviti pogreške i zablude, ali na čiju štetu? Rezultat će svaki put biti sve tragičniji. Egzaktno na to upućuju nacionalna „bespuća povijesne zbiljnosti“.
Kulturocidno bezumlje u RH, sramotna je činjenica, zatuklo je više od 3000 tzv. partizanskih spomenika. Iz javnim je knjižnica bačeno u kontejnere za reciklažu blizu milijun knjiga na ćirilici te odjednom nepoćudnih autora i izdavača. Miroslav Krleža je istjeran iz školske lektire i nastavnih programa zajedno s „Ježevom kućicom“ Branka Ćopića i „Jazavcem pred sudom“ Petra Kočića. Kultnom zagrebačkom Satiričnom kazalištu „Jazavac“ svestrane legende Fadila Hadžića brže-bolje je promijenjeno ime u „Kerempuh“ Duška Ljuštine. Djecu i mladež se počelo odgojno-obrazovno preparirati djelima „antologijskih“ autora iz tzv. NDH (Mile Budak), ustaške emigracije (Vinko Nikolić, Boris Maruna…), crkvenog naftalina (č.s. Marija Petković Propetoga), čak instant-generala (Ivan Tolj), itsl. Velikani monumentalne plastike svjetske recepcije Dušan Džamonja i Vojin Bakić gurnuti su u zaborav, zajedno s neprolaznim slikarom Edom Murtićem…
Genijalni kazališni i filmski redatelj Jakov Sedlar te će (i) kulturno mračne/jadne 1991. godine režirati u zagrebačkom HNK-u adaptaciju „Ognjišta“ Mile Budaka. Elem, uz Sedlarovog je kazališnog Budaka s Tuđmanovim blagoslovom – neki se akteri danas toga srame – pristao sami „cvijet“ tadašnjeg hrvatskog glumišta. Asistenciju režije potpisuje agilna Titova unuka Aleksandra (Saša) Broz (poslije i ravnateljica Opere riječkog HNK Ivana pl. Zajca). Scenograf je bio Zlatko Bourek. Glumili su Ivka Dabetić, Matko Raguž, Ranko Zidarić, Mia Begović, Ivan Jončić, Boris Miholjević, Tonko Lonza, Neva Rošić, Ena Begović i Božidar Orešković.
Nikom od glumaca, pa ni Titovoj unuci, nije smetalo uzeti honorar za doprinos u predstavi redateljskog začinjavca i ispodprosječnog autora seoske, ognjištarske nostalgije. Mizerno je djelo ratnog zločinca, kojega se Hrvatska srami, bilo u funkciji kazališne i općedruštvene rehabilitacije i ustaštva i tzv. NDH. Uprizorenje je moglo biti samo malouman pokušaj revizije luzerskog dijela hrvatske prošlosti. Proseravanje s nedarovitim „književnikom“ Milom Budakom tih je 1990-ih godina zagadilo je i nazive škola, ulica, trgova… Budakova su „Ognjišta“ bila i najveći hit ustaškog glumišta Dušana Žanka za kratkotrajnog života tzv. NDH. Poslije Žanka opet Žanko, pardon Jakov Sedlar.
Kontroverzni intendant HNK Ivana pl. Zajca, Oliver Frljić, zamjerio se do neba ustašoidima i oponentima svih fela projektom „Hrvatsko glumište – u spomen na Hrvatskog Fausta Slobodana Šnajdera“. Njime je lani ustao „protiv kolektivnog zaborava“ radi „revitalizacije kazališta sjećanja, kazališta koje pamti i postavlja pitanja“. Takav HNK u Rijeci i takav Oliver Frljić – koji otvoreno ustaju protiv nacionalizma, šovinizma, povijesnog revizionizma, nacifašizma te zagađenja kulture i umjetnosti regidnim desničarskim zlom – nikako ne idu pod kapu ni šefu HDZ-ove tzv. domoljubne koalicije Tomislavu Karamarku niti izvjesnom ratnom veteranu Mili Biondiću.
Taj se Biondić, vođa lokalne malobrojne braniteljske udruge, već neko vrijeme uporno gura pred novinarske mikrofone i tv-kamere učestalim napadima „ljudi u crnom“ na Frljića i aktivnosti HNK Ivana pl. Zajca te skupnim ustašovanjem na Velebitu. Svake godine. Baš kada se kod Šaranove jame u bivšem ustaškom konc-logoru Jadovnom komemorira mučko klanje blizu 30.000 Srba i Židova već po samom proglašenju kvislinške Pavelićeve tvorbe i rasnih zakona. Biondićevi provociraju okupljene oko Šaranove jame i bučno odaju počast poginulom ustaši Stjepanu Devčiću kod spomenika tzv. velebitskom ili ličkom ustanku (1932.) u obližnjem zaseoku Krču.
Skupina ustaša je, među kojima i Mile Budak, napala noću jugoslavenske žandare u selu Brušanima, gdje je Devčić ubijen, a družina mu se nakon kraćeg puškaranja razbježala. Neuspješna avantura Pavelićevog stožera iz inozemstva stajala je teške osvete kraljevskog Beograda nad 250.000 Hrvata u Lici. Na toj se luzerskoj tradiciji i povijesnoj reviziji („Velebitski ustanak je prvi antifašistički otpor Hrvata“, tvrde desničarski povjesničari) želi utemeljiti nacionalnu svijest. Zatrti, preskačiti ili proglasiti zločinačkim cijelo pobjedničko razdoblje antinacifašističke, partizanske borbe 1941.-1945. i savezništvo na strani antihitlerovskih snaga.
Karamarko već tri i pol godine obećava: kada dođe na vlast provest će lustraciju društva koju Tuđman nije, očistit će udžbenike od povijesnih neistina i nehrvatskih sadržaja, onemogućit će protuhrvatstvo na svim razinama u zemlji, vratit će dostojanstvo hrvatskim braniteljima, onemogućit će srpsko-četničko-udbaško-jugoslavensko sabotiranje hrvatske države, osigurat će nacionalnu čistoću hrvatskog jezika i pisma, vratit će hrvatski ponos nacionalnom prošlošću i njezinim velikanima… I, da, zadnje: u hrvatskim će se kazalištima igrati isključivo hrvatske predstave, s velikim hrvatskim glumcima (kalibra Božidara Alića ili Anje Šovagović, navodno buduće HDZ-ove ministrice kulture, koja je već napisala stranački program za taj resor) i hrvatskim redateljima.
Sprava za nakazno mjerenje
Među tim redateljima, dakako, ni po kojim olakšavajućim okolnostima, nema mjesta za Olivera Frljića. Uzimaju se u obzir samo oni, koji najbolje razumiju zašto je uprizorenje „Ognjišta“ Mile Budaka ili, zašto ne, „Dolaska poglavnika“ stanovitog Josipa Bačića (uprizorenje glumišta Dušana Žanka) jača poruka „Hrvaticama i Hrvatima“ od „Glorije“ Ranka Marinkovića ili „Glembajevih“ Miroslava Krleže.
Vođa HDZ-ove koalicijske oporbe očito zauzima radikalniji gard glede i u svezi s kulturom od svog najnovijeg idola Franje Tuđmana i njegovih pobočnika za tu osobitu ljudsku djelatnost Zlatka Viteza, Hrvoja Hitreca, Petra Selema…, što – u odsječku glumište – nije ostalo nezapaženo u HNK Ivana pl. Zajca.
„Umjesto uvjeravanja Tomislava Karamarka da daleko bolje od njega znamo što je kultura, pa i ona hrvatska, a o narodu i kazalištu da ne govorimo, odlučili smo pozvati ga da smiri živce i dođe u naš HNK na – SEX!“ – poručili su sa svoje Facebook stranice, „Nema vrijedne kulture, pa ni hrvatske, bez dobrog SEXA! Pa nije ni Nikola Šubić Zrinski samo ratovao za domovinu!?
U BOJ, U BOJ! NA SEKS, NA SEKS! SLOŽNI BRAĆO I SESTRE, SESTRE I SESTRE, BRAĆO I BRAĆO!“
A Tomislav Karamarko nije došao Oliveru Frljiću. Uplašio se boja? Braće i sestara? Sestara i sestara? Braće i braće? Ili svih zajedno? Ili se uopće nije ničeg i nikoga uplašio? Samo mu nije do SEX-a!? Nema veze, nacionalni će publikum ostati zadovoljan: Karamarko čvrsto stoji na braniku hrvatstva! U političkom i društvenom kokošinjcu RH nitko se, na njegovu bezgraničnu radost, neće ni sjetiti makar retoričkog pitanja: otkud Karamarku pravo razvrstavati ljude ili pojave po kriteriju tko/što (ni)je Hrvat/hrvatsko i tko bi normalan ikad poželio izmisliti takvu spravu za nakazno mjerenje? Srećom, pa ne postoji ni ta sprava niti onaj koji bi Karamarku ovjerio mjeriteljsku dopusnicu.
Autor/ica 👤Marijan Vogrinec
