Um je Feral, to jedina je rasvjeta

Povezani članci

• Zašto smo zaboravili Stipu Šuvara?
• Identitluk otvara prestižni međunarodni kazališni festival u Zagrebu
• I TI MARŠ KUĆI!
• Terra incognita bosanska
• Tadićeva provokacija za 20. obljetnicu neovisnosti Hrvatske
• Vlast je Zakonom o akcizama obezbjedila logistiku za izbore 2018. godine

Da su se Abdukić i ini drugi bošnjački nacionalisti (Tokić, Latić, Filipović) kojim slučajem ranije javno oglasili, bar  6-7 godina unazad, siguran sam da bi dobili počasno mjesto u Feralovoj rubrici „Greatest Shits“  gdje je ljudska Glupost predstavljena kao problem s kojim se čovječanstvo suočava od početka svog postojanja kao s teškom i nerijetko neizlječivom bolešću.

Piše: Srđan Gavrilović

Ne znam da li sam relevantan da pričam o Feralu i njegovim vrsnim perima radi svojih godina, jer sam Feral uglavnom čitao nakon njegovog gašenja u vidu arhive koju su posjedovali pojedinci. Danas redovno pratim i sa uživanjem čitam sve što rade Viktor, Boris i Predrag, održavajući tako sopstveni svemir čistim i normalnim, te podalje od svakog oblika nacionalizma i medijskih lobotomija koje se  mogu ilustrirati kroz idiotsko reagiranje kvaziportala bošnjaci.net.

Da je ljudska Glupost opasna stvar, pokazala je historija. O njoj bi se sada dalo pričati u nedogled, ali dovoljno je samo citirati Krležu uvodnim poglavljem iz romana „Na rubu pameti“ iz kojeg stoji:  „Od jedne gluposti ljudske do druge put često traje stoljećima: kao svjetlost pogasle zvijezde, glupost još nikada nije propustila da ne doputuje na kraj svoga određenja.“

Zanimljivo je to kako je i zašto je Lucićeva satira tek sada zasmetala mnogim bošnjačkim nacionalistima, te zašto im je ovoliko vremena bilo potrebno da se javno oglase i pozovu svoje istomišljenike (kojih nažalost ima mnogo) na linč i stigmatiziranje Lucića unutar medijskog prostora koji je danas za ovakve gluposti zaista neograničen. Da li je moguće da je ljudska Glupost bila do te mjere pogođena nacionalnim i primitivnim mentalnim sklopom  Mustafe Abdukića  da je zamalo odustala od svoje namjere o javnom prozivanju čovjeka koji je svojim višegodišnjim djelovanjem pomogao mnogim generacijama da se smiju, umjesto da se ubiju?! Odgovor sam već dao u prethodnom pasusu.

Da su se Abdukić i ini drugi bošnjački nacionalisti (Tokić, Latić, Filipović) kojim slučajem ranije javno oglasili, bar  6-7 godina unazad, siguran sam da bi dobili počasno mjesto u Feralovoj rubrici „Greatest Shits“  gdje je ljudska Glupost predstavljena kao problem s kojim se čovječanstvo suočava od početka svog postojanja kao s teškom i nerijetko neizlječivom bolešću.

Feral  je kao list istinske hrabrosti usprkos moru medijske korumpiranosti, te mnogih listova koji su bili u apsolutnoj zavisnosti od političko-stranačkih lobija, pokazao jednoj čitavoj izgubljenoj masi da postoji svjetlo na kraju tunela i da beznađe može i mora da ima nasmijano lice života. Siguran sam da Bosna, a pogotovo Hercegovina (radi veoma male udaljenosti do Splita) nije imala većeg prijatelja od Ferala koji će izvještavati istinito i hrabro o haosu rata koji će ostaviti pustoš širom zemalja bivše Jugoslavije, i gdje će svaki oblik ovakve hrabrosti, koja nije odgovarala ekstremnom djelu HDZ-a,  biti na udaru ili će se pokušati da ju se ukloni kao prepreku (Josip Reihl Kir, Milan Levar). Dok su mnogi ratni huškači od Šagolja do Tomca i nadalje, potpirivali bačeni napalm zla na zgaženu i ubijenu masu ljudi zatečenih u neshvatljivoj tragediji, Lucić i redakcija Ferala je sa glavom u torbi u svijet odašiljala stvarnu sliku stanja u Bosni i Hercegovini.

Želim samo da se osvrnem na još jednu stvar, a to je da se bošnjačka nacija gradila i još uvijek se gradi na poziciji žrtve neosporivog genocida, što je prije svega jedna nezdrava i opasna rabota. Jer na kraju priče, sve što ovakvi mentalni sklopovi posjeduju je nacionalni tor koji ih spriječava da razumiju ili iole shvate Predragovu satiru o Ahmićima.

Zato za kraj toplo preporučujem Abdukiću  i svim nacionalistima ovog kova da preslušaju album Damira Avdića „Mrtvi su mrtvi“, te obrate pažnju na istoimenu pjesmu čiji tekst glasi:

„Mrtvi su mrtvi, ne pričaj ni o sjećanju sad.
Mrtvi su mrtvi, što im ne pruži ruku dok su živi bili?
Mrtvi su mrtvi, džaba ti je molitva sad.
Mrtvi su mrtvi, što ne zapjeva s njima dok su živi bili?
Mrtvi su mrtvi, sjetiš li se živih kad?
Suzama kafu šećere. Živi, a mrtvi su.
Mrtvi su mrtvi, a ti se mermeru klanjaj.
Mrtvi su mrtvi, a ne zaigra s njima dok su živi bili.
Mrtvi su mrtvi, sjetiš li se onih što se strahu klanjaju?
Mrtvi su mrtvi, a ti zastave na pola koplja.
Mrtvi su mrtvi, jebo ti pola koplja mater!
Mrtvi su mrtvi, sjetiš li se onih što se strahu klanjaju?
Sjetiš li se?