UZ 29. NOVEMBAR, ROĐENDAN ZLOČINAČKI UBIJENE SFRJ: BILA JE TO NAJBOLJA DRŽAVA

Povezani članci

• ZAVNOBIH je naš temelj i putokaz!
• Biseri za svinje
• Oko 6.000 tisuća ljudi na Noćnom maršu: Nema povratka. Sad je vrijeme otpora!
• Dezorjentirani očajnik posljednjim atomima snage bori se za fotelju
• Svetislav Basara: Sto godina očaja
• LUDIZAM

Kao autor ovog teksta svrstavam se među žrtve totalitarnog sistema, iskusio sam nepravde, diskriminiranost, degradacije, uskraćivanje studentskih privilegija, pregrmio nezaposlenost, teror, doživio ratne gubitke, pao u egzil.

Ipak, tvrdim, drugo ime za Jugoslaviju bilo je: Mogućnost.

Trebalo je znati plivati i u mutnoj vodi. Oni koji se nisu dragovoljno spuštali u te vode, bili bi bačeni, prije ili kasnije. Mene su neprilike odnijele u centar vrtloga, kada mu je moć dostizala najviši stepen, na početku razaranja spoznaje obala racionalnog, i kada je ta ista moć, u biti nemoć, predskazala kraj vlastitog samodokinuća.

Gdje obitava uzrok današnje svakidašnje jadikovke? Gdje se zagubi tren ljudskosti?

Kažu: ne gledaj unatrag. Uzalud. Penjačima slobodnog stila nije bitna dimenzija prostora. Ko ne gleda unatrag, dole, kao i uvis, ne može osmotriti ni svoj budući položaj. A koordinate su nam date rođenjem. Moje fizičke i misaone koordinate su: Jugoslavija, Bosna, Visoko, 1958. To se u toku trajanja ovog kruga ne može promijeniti. 

 

Jugoslavija. I posthumno na optuženičkoj klupi

Optužbe:

– Tamnica naroda

– Bratoubilačka politička i teritorijalna paraformacija

– Grobnica vrsnih intelektualaca

– Neprijateljica poštenja, morala i vrline

– Mnogima nikada i nipočemu dobra

– Apsolutno kontrolirana

– Denuncijatorska

– Izrabljivačka

– Sklona klero-fašizaciji i puštanju svakog zla iz Pandorine kutije

 

Ali, koja država nije to isto? Nešto bolje je bilo u Periklovoj Atini, gradu-državi? U Starom Egiptu? Možda neko žali za Rimom i Kaligulom? Želi li se neko vratiti u prošlost i omirisati mrak Šekspirove Engleske? Ili bi radije da se rodio u Francuskoj u vrijeme Revolucije? Ili u njemačkoj Vajmarskoj Republici? U Frankovoj Španiji? Brežnjevljevom SSSR? Maovoj Kini? Na Novom Zelandu, danas, najkontroliranijoj zemlji?

I ko su vajni tužitelji koji su Jugoslaviji presudili giljotinom? Bolji su od Tita? Pružili su svojim narodima nešto kvalitetnije, smislenije?

Nije nepoznato da je Tito u mladosti bio vješt mačevalac. Zašto pred njega, dok je bio živ, nisu izašli na dvoboj?

S druge strane, doista, kako su Titu, vizionaru, dobrom šahisti, muzički obdarenom, promakle varijante boljeg upravljanja trusnim poljima bivanja nacionalnih bića i harmoničnije dirigovanje ekonomskim i privrednim resursima?

Zašto već prilikom Drugog zasjedanja AVNOJ-a 1943. u Jajcu nije odredio granice republika kao granice unutar saveza samostalnih država? Nije li činom rođenja nove Jugoslavije anticipiran njen pogreb?

Kako su se mogle dogoditi prisile na ateistička opredjeljenja i iznuđivanje, uz vlastoručni potpis, pristupa tuđoj etno-skupnosti?

Kako je mogao da zaštiti ratnog zločinca Kurta Weldheima?

Zašto nije Sarajevo proglašeno novim administrativnim centrom?

Kako Brozu oprostiti opstanak hegemonističkih recidiva, prije svega velikosrpskih, monarho-četničkih?

Zašto je ustaškom ektremizmu ostavio manevarski prostor i izravno legitimizirao kasniju tuđmanizaciju Hercegovine?

Pod pritiscima koje sive eminencije je onemogućio procesuiranje Hadž-Amina i involviranje talibanizma u tkivo bosanskog sevdalinskog spokojstva?   

 

***

Da je kojim slučajem Jugoslavija opstala, preživjeli bi i mitovi o Titu. Meni prvom je bilo izuzetno teško da se oprostim od tog golemog mitskog naslijeđa. Građeno je u dva pravca, iznutra, u samom jugoslavenskom miljeu, i spolja. Ono bi i preživjelo, da se nije dogodio povijesni demanti, opoziv povijesti nad samom sobom (1948. na Golom otoku, 1968, 1974, i 1991. na početku kraja), ili, jednostavnije rečeno, povratak u prvobitno stanje haosa.

Vrijeme neumoljivo smjenjuje igrače glavnih uloga na sceni, i to je spasonosno. U protivnom, mitovi bi se kao oživljeni duhovi počeli kretati ulicama, dok ne bi zagušili i samo vrijeme, toliko da bi stalo, ne ostavljajući mjesta ničemu, čak ni požaru nakon kojeg bi nikla nova stabla. Zato je dobro da ono što je bilo padu sklono, što prije padne. Tako i mitovi o mitotvorcima. Riječi o mitu kojeg su stvorili, neće ući ni u jednu mitologiju. Kao što ni oni, ma koliko se trudili, neće ući ni u jednu svjetski poznatu ediciju mitova. Pristrasni kritičari, prije nego budu uhvaćeni u kolo vilovito, prethodno bi se morali obavijestiti o ludilu povijesti kao povijesti u koju bi sami da se smjeste. Ja ih izopćujem iz svoje lične prošlosti, izopćujem ih iz same povijesti, kao štetočine.

Žao mi je samo ljudi poput Alije Sirotanovića, rudara iz Breze, višestrukog udarnika. Za koga je on pocijepao svoju dušu i tjelesno zdravlje, u mraku i mulju, s vječitom strepnjom njegovih da li će se živ i čitav vratiti ispod zemlje, po čijoj su površini, od njegovog udarničkog znoja lješkarili drugi udarnici, udareni udarači, udvarači, razarači, vječni “heroji”. Žalim zbog mnogih istinskih slobodara, humanista, revolucionara, idealista i vrsnih intelektualaca poteklih iz naroda, među kojima posebno mjesto zauzima Branko Ćopić, nezaboravni pisac i pjesnik. Prije nego će se u namračniji Tartaros srušiti njegovi ideali, rekao je:

“Tito je neustrašivi div koji je došao iz narodne bajke, izvršio besmrtno djelo oslobođenja i ponovo se vratio u bajku.”

Branko je živio u bajkama i kada se probudio, odlučio je da sebi oduzme život.

Za sudbinu (raspad) Jugoslavije odgovorni su osvjedočeni silnici, kao vatikanski žbir Zbigniew Brzezinski, strane sile i njihovi servisi, čak i Crveni krst, čijom zaslugom su ruci pravde izmakli najveći krvnici Drugog svjetskog rata: Ante Pavelić, Andrija Artuković, Maks Luburić, Krunoslav Draganović, Dinko Šakić (Luburićev zet, zapovjednik Logora V – Stara Gradiška i Logora III – Jasenovac… )

Može li se zamisliti da su mnogi ustaški zlikovci posredovanjem i komandovanjem Dinka Šakića, poput Rafaela Bobana (naslijedio Juru Francetića, komandanta najzloglasnije ustaške “Crne legije”), poslije Jasenovca i Gradiške obučavani u Paragvaju na ranču “Jasenovac”!!! te preregrutirani i poslani u Vijetnam!? Među njima su bili Miro Barešić (1971. ubio jugoslavenskog ambasadora Rolovića u Švedskoj), i Gojko Sušak (Tuđmanov ministar hrvatske vojske). Sprega za koju se pobrinula katolička crkva u Americi omogućila je da se nad jadnim Vijetnamcima nadvije kama najmračnijih demona koji su hodali ovom planetom.

Osim zbog djelovanja vanjskih utjecaja, Jugoslaviju su razbile i unutarnje tendencije koje su počele probijati kroz zajednički krov države tražeći prostor veće slobode. Uprkos spoljašnjem prividu stabilnosti, iznutra su sve intenzivnije djelovali procesi nacionalnog raslojavanja. Otkrivenim kriminogenim liderima se sudilo, dobijali su zatvorske kazne, ali nakon oslobađanja njihov položaj bi višestruko ojačao. U tome se ogleda jedan specifično yu-fenomen: budući da su i Tita zatvarali zbog revolucionarnih ideja, nakon čega je postao tako znamenita ličnost, on sam, proganjajući svoje neprijatelje i šaljući ih u zatvor, davao im je u ruke legitimacije za buduće liderske političke funkcije. Stvorio se imidž robijaša-mučenika koji nakon izdržanog zatvora (u kome su se obično pisali nacionalni seperatistički programi) treba samo da čekaju da dođe njihovih “pet minuta”. Vrijeme rehabilitacije u narodu nikada nije dugo trajalo, oko njih su se okupljale grupe, stizala je tajna podrška iz zvaničnih političkih struktura i od strane moćnih pojedinaca koji su i sami bili dio tih nacionalnih skupina. Njihova tobožnja komunistička i internacinalistička orijentiranost nije im smetala da skriveno podržavaju svoje nacionalno pleme. Netrpeljivost je bila izražena na svim nivoima, iako se destruktivni naboj još držao pod kontrolom. Za vodeće nacionalne intelektualce bilo je najznačajnije zadržati pozicije, prije svega na fakultetima. Tolerancija među njima bila je prividna, a najpodesniji za manipulaciju, studenti, diskretno su regrutirani za sljedbenike. Na selima je bila izražena potreba da se sačuva nacionalna homogenost, a u gradovima se ostvarivala nepotistička vlast. Tim putem obezbjeđivala se “veza”, neophodna pri izboru za poslanike skupština, ministre i slično. “Sitne” usluge birokratiji prilikom upisa na studije i zapošljavanja podrazumijevale su isto. 

Najznačajnijoj društvenoj strukturi – radničkoj klasi, Tito je licemjerno preporučivao “stezanje kaiša”. Za koga?

Narod je bio moj otac, znam koliko je radio, uvijek stegnutog kaiša od kojeg je teško disala čitava porodica, i da od cijelog tog rada za sebe nije ostvario ništa. Čemu mi njegove medalje i ordeni za rad? Meni ne trebaju. Trebao sam pored sebe oca kojeg sam viđao tek u prolazu, između jutarnje, večernje i noćne smjene. Život spaljen pored užarenih kotlova, za sumanute parazite.  

Najčuvenija Brozova fraza “Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga” imala bi daleko više smisla da je preciznije “posudio” tu ideju iz parole Francuske revolucije: Liberte-Egalite-Fraternite (Sloboda-Jednakost-Bratstvo).

Kod Tita se paradoksalno ne pojavljuje pojam Slobode, čime se izostavlja temeljna kategorija demokratije – sloboda pojedinca, pa to možda objašnjava tužnu činjenicu da se od 1948. godine staljinističkim metodama borio protiv staljinizma, koristeći floskulu “historijskog Ne! – Staljinu” da se obračuna i sa svim neistomišljenicima (prije svega istinskim intelektualcima okrenutim humanoj budućnosti) koje je sa okorjelim staljinistima i kriminalcima zatočio u isti logor na Golom otoku u Jadranskom moru.

Dugo se špekuliralo mogućnošću da Tito čak nije ni znao da postoji Goli otok, međutim, podudarnost u brutalnim metodama mučenja zatvorenika na Golom otoku i dešavanjima u sovjetskim zatvorima o kojima je svjetsku javnost argumentirano i na krajnje potresan način obavijestio Karl Steiner u knjizi “7000 dana u Sibiru”, nedvosmisleno upućuje na to da je svaka slučajnost isključena. Moguće je da su Titove kolege iz iste škole NKVD-a, Stevo Krajačić i Edvard Kardelj, kreirali pojedinosti lova na Titove i svoje vlastite protivnike, ali ne može postojati nikakva sumnja u to da je glavni likvidator demokratije i pluralnog društveno-političkog uređenja bio sam Tito. On nikada nije pravilno govorio, osim forumski, niti o Jednakosti, jer bi to podrazumijevalo (što bi bilo za očekivati u zemlji koju predvode komunisti-proleteri) i ekonomsku jednakost. To je značilo da prvi počasni doktor vojnih nauka nije poznavao ni priznavao Marksa na čijoj je doktrini zasnovao ideju o samoupravnom demokratskom centralizmu i naoružanom narodu, da je samo formalno prihvatao Marksovu filosofiju i njegovu socijalnu teoriju, na koje je osovio glavne stubove “čuda” jugoslavenskog posljeratnog razvoja.

 

Tako yu-komunisti nisu imali priliku, mnogi nisu ni smjeli (časni izuzeci bili su Milovan Đilas i Koča Popović) ili nisu htjeli da upoznaju ideju o bratstvu kao asketskom bratstvu u kome se sve bratski dijeli prema potrebama. Čudno je onda o kakvoj se komunističkoj komuni i jedinstvu moglo govoriti pedeset godina. Broj promovisanih magistarskih i doktorskih teza na izjalovljenoj tematskoj trpezi Marks-Engels-Lenjin-Tito niko nije nikada utvrdio, ali se može pretpostaviti da ih ima na stotine, možda i hiljade. Bili smo marksistički najškolovanija država u svijetu. Šta se zbilo sa svim tim nadobudnim Titovim naučnicima?

Za neke bivše vrle komunističke sekretare i komesare znam da su se sa svim svojim grijesima protiv čovječnosti sakrili pod vjerskim simbolima, ali, i najveći vjerski ornament je premali da bi prekrio njihovo antihumano kameleonstvo. No, nisu oni prvi i jedini. Sve njih, i druge, njima slične, pritisnuće sjena svakog pojedinačnog zlodjela počinjenog pod njihovim patronatom.

 

***

Kada kritikujem Titove pogreške ni slučajno se ne pridružujem onima koji to čine iz nacionalističkih ili antikomunističkih pobuda. Komunizam je, nema sumnje bio jedna velika zabluda, ali i kao takav, bar na yu-prostorima, bio je apsolutno bolji od nacionalnog terora.

Kao posljednji, vjerovatno i jedini komunist-humanist u JNA, koji je vrednovanju socijalno-političkih i kulturoloških mikro i makro-diverziteta pristupao s predubjeđenjem da miru nema alternative, kao deset lavova u jednom (neki su me i zvali Lav) borio sam se na sastancima Saveza komunista za trijumf uma, ne zazirući ni od generala, goreći na strašnoj vatri zahuktalog vlaka samouništenja, trpeći sve posljedice, zalažući se da se ne predaje vlast na dlanu nacionalistima kojima je jedini cilj bio da sve razore da bi vladali. Govorio sam da je potreban srednjoročni mirnodopski, postepeni prelazni period, u kome je bolje i dotadašnje jednopartijsko jednoumlje od višepartijskog bezumlja. Neposredni šef-zlikovac govorio je da “vučem točak historije unatrag”. Na vratolomnim sastancima upadljivo nisam citirao niti uopšte pominjao Tita, ali je bilo jasno da sam tada bio jedan od rijetkih koji je ostao upravo na titoističkoj poziciji.

Još 1985. u javnom političkom nastupu nagovijestio sam da će destruktivci prouzrokovati rat. Ali, ko bi i zašto slušao mene? Pa ni mnogo vidovitije, bilo male, bilo velike proroke, nisu slušali tirani, kao ni njihove razgoropađene horde. Umjesto da čuju, stanu i razmisle, mešetari svih boja okomili su se na mene.

U proljeće 1991. minirali su moj program pomirenja i osporili moj legalno na izborima ostvaren status predsjednika političke partije PZJ pri opštini Centar u Sarajevu. Od nesuđenog lidera postao sam disident, okružen čoporom vlastogramzivih hijena, ništa različitijih od onih na brdima. Štaviše, većina tih unutarnjih neprijatelja će i otići na brda, kao i moj vrli šef, ali ni do današnjeg dana neće se eksponirati svi oni koji su se prikrili podržavajući doktrinu sveopšteg razaranja. O mnogima od njih njihovi prijatelji i susjedi i ne slute ko su oni uistinu bili.  

 

 

Za, ili protiv

 

Et vice versa – svako naličje ima lice. Da me ne bi svojatali genocidni fašisti koristeći me za perjanicu svojih gnusnih i vulgarnih ataka na Maršala, moram ih razočarati.

Vidljivo je da ja nisam titoist, jer nisam hedonist, ali se smatram pozvanim da raspolažem privilegijom da o Titu govorim objektivno, nepristrasno, bez patetike, bez zasljepljujuće idolatrijske mitomanije. I bez mržnje.

Opredijelivši se za prezirno nipodaštavanje plemićkog porijekla, jer zaboga, svi smo plemići ako smo humani, pristao sam, po uzoru na svog djeda i oca, da služim narodu kojem mogu i da ne pripadam. Na kraju, u par tih naroda mi se negira pripadnost, tačnije, nisam dobrodošao. Izvrsno! To mi omogućava da bez obaveze pripadam ipak svima. I u tome mi je veoma blisko i lako da shvatim Tita.

Jadni su i žalosni svi oni koji su se zatvorili u svoje trošno, iluzijom obuzeto tijelo i trenutnu karmu, i zamišljeno biće naroda u kom su se pojavili. Nisam marksist jer ne vjerujem u neophodnost revolucionarnog nasilja. Ali kao neko ko je od intelektualca humanističkih uvjerenja i nekadašnjeg predavača marksizma, sociologije i filosofije, sticajem izmijenjih okolnosti i po mjeri ličnog usuda, svjesno abdicirajući od profesure, pretvoren u fizičkog radnika, najamnika, u praksi spoznavši što je to surova kapitalistička eksploatacija, znam cijeniti rad i pošteno zarađen kruh. Otkrivam koliko je Marksova (i Titova, makar samo privremena i u svojoj realnoj osnovi više deklarativna) borba za prava radnika bila veličanstvena.

Znam razlikovati slobodu od podaništva i parazitizma. Kroz prevare modernih robovlasnika čijoj nemilosrdnoj samovolji sam bio izložen, shvatio sam do kraja Marksov “Trojni obrazac”. Ali, ponavljam, nisam marksist, jer sam idealist, poklonik sam Veda. Nisam nacionalist, jer to nikada nisam ni mogao biti, ali nisam ni internacionalist. Vjerujem da postoje Dobri Ljudi. Posebno u Bosni. Ma gdje bio, i pored toga što su me prvi susjedi opljačkali, zapravo prognali, ponajprije sam Bosanac, Bošnjanin. Kažem naivno i prostodušno svima i danas, ja sam Jugoslaven, Južni Slaven, neovisno o tome koja državljanstva imam. Mogu reći i da sam Austrijanac, Skandinavac… ali na Triglavu koji upoznah kao svoj dom, doživljavam se i sada kao svoj na svom. Isto mislim za Durmitor i Biokovo. I niko mi ih ne može oduzeti, nikakva pasoška kontrola me ne može zaustaviti, nijedan ustav ograničiti na jedan meridijan. Planinari nemaju naciju.

Nacionalizam je nacizam, i mogu neljudi i dalje da se bave negiranjem svojih “zasluga” za postojanje jama od onog i ovog rata, mogu izmišljenom bogu da privode svoje žrtve nožem, da se predaju vlastitoj neiscrpnoj monstruoznoj mašti, uživljeni u najgrozniju moru kasapljenja. Zar se moglo dogoditi išta sramnije od izjednačavanja partizanskog oslobodilačkog antifašističkog ratovanja sa petokolonaškim pronacističkim četničkim hordama? Da se opet pjevaju pjesme ustaške “Crne legije” čijih zlodjela su se i SS-nacisti plašili i stidjeli?

Jedan nacist Schindler je spašavao jevrejske zatvorenike. A da li je ijedan ustaša ili četnik, ili mudžahedin, poštedio ijednog svog zarobljenika?

Utješno je samo jedno: nisu mogli i neće moći pridobiti za taj zločinački pir sve svoje sunarodnike.

Kada kritikujem saopštavam da mi je neko kriv, ali to još ne znači da sam uz bilo koga. A kada bih morao ponoviti put u svoju bezizglednu budućnost, opet bih je tražio u Jugoslaviji kakvu pamtim, za koju je propatila, iskrvarila i za koju je skoro potpuno uništena moja porodica. Ipak, i pored svega

 

“Uz marašala Tita, junačkoga sina

nas neće ni pakao smest,

mi dižemo čelo i kročimo smjelo…”

 

Jugoslavija se kao država podigla iz užasnog mora krvi i za to što se ponovo ugušila u tom istom moru, najpogrešnije bi bilo kriviti samo Tita.

Tito je uživao veliki ugled u svijetu. Zemlja nije potpala pod Staljinovu vlast.

U prilog Titu ide činjenica da je objema nogama stajao na zemlji, oslobođen mistike, nadnaravnog, suprotstavljen najvećim, najkrvoločnijim i najluđim imperatorima, rat je proveo sa borcima i narodom, prilagođen i dorastao najsloženijim situacijama, discipliniran, visoko inteligentan, svjestan potreba širokih masa, ali i običnog čovjeka. Radnici su imali svoja prava, kao što ih nikada nisu imali ni u jednoj zemlji. Iako okorjeli poročni hedonist, odgovarao je svom vremenu i trenutnom nivou kolektivne svijesti. Postojala je relativna sloboda mišljenja, granice su bile otvorene u oba smijera, postojale su religijske slobode, školovanje i zdravstvene usluge bili su besplatni, narodi su se koliko-toliko približili jedni drugima, škole su bila mjesta gdje se učiteljica poštovala i voljela, moglo se spavati mirno svuda i kretati bezbjedno, groblja niko nije napadao, ni turiste. To što je nastupio totalni fijasko, Tito sigurno ne bi odobrio. Sve što se danas događa posljedica je povratka na hitlerovski rasistički model svjetske mračne totalitarne okultne svekontrolišuće vladarice smrti. Ma koliko Tito bio utjecajan on nije mogao sam doprinijeti takvom epilogu. Uzroci su mnogo, mnogo dublje ukorijenjeni u mentalitetu ljudi kojima historijski, politički i kulturni kontekst pomažu da se naglo pojave kao nosioci plime na čijim talasima će se ukazati karizmatska ličnost. Između njih je neraskidivo jedinstvo i oblikuje ih ista sudbina.

Da se sam Tito nije priklonio strahovladi, da je koristio manje straha a više ljubavi i milosti, da se nije opredijelio za vulgarni hedonizam, da je istrajao na putu stvarne samostalnosti i nesvrstanosti, da je podržao istinske humaniste umjesto što im je zaslijepljen Mayinim sjajem lažnih i prolaznih  pseudovrijednosti okrenuo leđa (ili ih je, ogrezao u klasično diktatorsko samovlašće, s leđa gurnuo u ambis) sigurno je da bi zadobio mnogo više poštovatelja.

 

***

Poput mnogih, rezigniran i ojađen, i ja se s nostalgijom sjećam dana kada sam vjerovao da smo postali slobodna i ugledna skupina naroda. Kako za koga. Recidivisti su bili podvijenih repova, glumili, čekali su svoj trenutak i svim silama se trudili da ubrzaju njegov dolazak. Ne dijelim njihove brutalne i prostačke napade na Maršala. Oni nikada neće shvatiti da je on bio najveći džentlmen koji ih je amnestirao, a da je samo neznatan dio, više simboličan broj, osjetio moć vlasti izborene u strašnom ratu. Šta bi se dogodilo da je bilo obrnuto, da su pobijedili oni? Bolje je o tome ne misliti.

Uz sve manjkavosti, zaživjela je diktatura proletarijata (istina, brzo će se deformirati u diktaturu nad proletarijatom). Univerzalnost ideje o demokratskom centralizmu niko ne može osporiti; čak izrazito kapitalističke zemlje prakticiraju je, a da njihovi šefovi toga nisu ni svjesni (u Kanadi i Švedskoj, na primjer).

Da ne bih išao u krajnosti, patetičke analize prepuštam teoretičarima sumnjivih karakternih i moralnih vrijednosti. Ograničio bih se samo na vrijeme kada sam kao nadobudni patriot vodio tešku bitku da mi se dopusti da povedem učenike na Titov grob. Bio sam vjerovatno jedan od posljednjih donkihotskih idealista koji su organizirali takve pothvate u periodu polarizacija i naslućivanja prijetećih olujnih oblaka. Optužili su me ondašnji Titovi “marksisti”, a sadašnji vođi svojih nacionalističkih (i, podrazumijeva se, antititoističkih) getoa, da manipuliram učenicima, da sam ih zaveo, da sam napao državu. Koju? Onu što se nazivala državom u državi? Kako? Time što sam đake vodio na partizansko groblje u Mostaru, na grob Lole Ribara u Beogradu, u Muzej revolucije u Sarajevu, ili na izlete po planinama. I time što smo slavili Maršala. Mislim da su me voljeli i da su mi vjerovali ti đaci. Vodio sam ih sam, njih 165, bez izgreda, bez ijednog incidenta. Neka mi oproste danas što i ja o Maršalu mislim drugačije, ali moraju da znaju da ljudski kumiri ne traju vječno i da je nesreća svih izabranih karizmatiziranih što su privučeni moćnom magijom piramide. Poslije, kada bi i sami željeli da joj se izmaknu nemaju gdje, moraju se vrtjeti u bijesnom vratolomnom kolu do kraja.

Onima kojima sistem nije odgovarao, a sve su u njemu stekli i obezbjedili praunuke, šteta što već nije stigao novi diktator, gori i okrutniji od svih ostalih zajedno. Pod njihovim kvazi-komunističkim luciferovskim velovima decenijama su se krile i kamuflirale najpodzemnije strasti. Sve kvazi-intelektualci, kvazi-diplomati. Za njih i zbog njih bio bi potreban jedan mnogo vispreniji i domišljatiji Tito. No, neka bahato razmišljaju i samo neka vjeruju u svoja tisućugodišnja carstva. Kao i kvazi-slavenofili, odjenuti u mnogo puta preokretane ćurake. Njihovoj beskrupuloznosti i ništavnosti dolikovalo bi jedino da sami sebe izopšte iz porodice ljudi. Jer su mizerno ništavno Ništa, sa svim svojim ornamentima upregnutim u skalameriju od bornih kola kojima upravljaju “ruski bogovi” i neki Istarhovi. Isto važi za treće, četvrte i pete. Onim silnicima koji spaljuju bogomolje i napadaju djevojčice i starice, koji truju pola svijeta, koji zdrave i lijepe dječačiće pretvaraju u leševe pa ih još iz dodatne sumanutosti i monstrumske pakosti prema ucviljenim roditeljima iskopavaju i razbacuju, doći će već njihov dan. Njima, takvima, tada će nedostajati Maršal, praviće mu male kipove i moliti im se uprkos svim principima njihovih vjera, maštaće o njemu više od onih koji su ga istinski poštovali.

 

***

Kao što znam da je osnov moje nostalgičnosti posljedica prastarog kulta obožavanja zemlje i vladara, da je patriotizam mit, tako razumijem i uzrok nostalgije svih drugih ljudi u progonstvu. Identifikacija s tlom rođenja je teška iluzija, dugotrajna, često doživotna pratilja.

Ja ne vjerujem da ću imati tu sreću da mene neko pozove natrag iz mog egzila, jer Tita nema, a ni ja nisam Crnjanski kojem je Moša Pijade rekao da je vrijeme da se vrati iz Londona.

Ne bih imao ništa protiv da su se republike Jugoslavije izdvojile u države mirnim putem, i da su bar postale samostalne. Ali, zar treba proći pola stoljeća da bi se shvatilo da je rat bio uzaludan? Plašim se da će neosjetni trend akulturacije i denacionalizacije uzeti toliko maha da će ti osamostaljeni narodčići ubrzo zažaliti pod jarmom velikih, prividno dobronamjernih saveznika. Meni ne smeta to što su se osamostalile Slovenija, Hrvatska, Makedonija, Crna Gora. Nikada nisam blagonaklono gledao na svesrpski hegemonizam i prividno oslobodilačke ujediniteljske ambicije. Ponajviše mi smeta što je Bosna pod nemogućim prijetnjama trajno žrtvovana interesima velikih mecena. Dok NATO u Sarajevu vidi svoj vojni i ekonomski interes, arapske zemlje preko vehabizma i alkaidizma preferiraju svoje klerikalno prisustvo. Za to vrijeme Vatikan proklamira da je broj muslimana u svijetu premašio broj kršćana i uspaničeni papa Ratzinger, ponovo podižući oblak nezadovoljsta kod panislamista, odlučuje se da lično krsti bivšeg muslimana, Magdija Allama, poznatog egipatskog novinara, glasnog kritičara radikalnih islamista aktivnih u regrutiranju i financiranju terorista-samoubica. U kolumni koju je Allam objavio u listu “Corriere della Sera”, u kojem obavlja dužnost zamjenika direktora, napisao je kako je “korijen zla svojstven islamu koji je usto psihološki nasilan i povijesno konfliktan”. Allam živi uz policijsku zaštitu zbog neprestanih prijetnji koje mu se upućuju, posebno nakon kritika koje je uputio Iranu.

Zanimljivo je i ne malo čudno da dok brojni građani europskih zemalja slobodno prelaze na islam negirajući značaj i ulogu ranije konfesionalne pripadnosti bez ikakvih posljedica po njih, dotle je po smrt opasno napustiti islam. Nisu li Salman Ruždi i Magdi Allam na tragu neke bitne istine o nasilnosti?

Šta je to što navodi pripadnike iste vjere da s eksplozivom ulaze među vjernike u toku molitve u džamijama u Iraku i Pakistanu?

Prijetnje, kletve i osuda na smrt “otpadnika” su samo indikatori iracionalnosti, nikako ne upućuju na slobodno uvjerenje, a vjera koja se utjelovljuje strahom od tjelesne kazne pokazuje koliko je u njoj malo mjesta za brigu o duši, čije bi njegovanje moralo biti osnovni cilj pri uspostavljanju njenog devocijskog odnosa prema svom Tvorcu.

Neslobodna i nasilno potčinjena duša može biti slomljena (ne i uništena), ali tlačitelji, osioni potčinitelji, uzurpatori, zločinu skloni prevoditelji na svoju vjersku poziciju, bilo koje vrste, ne mogu se nadati da će se nazvati Božjom djecom. Njihova budućnost je posve suprotna njihovim očekivanjima.

Zato i svi oni koji koriste ljudske zablude, prihvatajući prebjege, da bi dokazali ispravnost svoje strane, ne čine manji grijeh od prijetećih progonitelja. Prevesti nekog iz lošeg u gore, ne može se tretirati kao neki plus na nebu.   

Uloga Rima jasna je. Sprečavanje obnove Bizanta vidi se u sužavanju omče oko Rusije, sad su aktualni ciljevi priključenje Ukrajine i Gruzije NATO savezu. Na Plitvicama kao i u Budvi, čak i u unutarnjim dijelovima Bosne, razmiljeli su se na sve strane Talijani koji se osjećaju i ponašaju kao kod svoje kuće, a prema posljednjim saznanjima u nekim svojim školama pokazuju đacima mape na kojima se grad Rijeka prikazuje u sastavu Italije.

08. 06. 2008. Uprkos navodnom sudskom postupku o zabrani djelovanja “Mađarske garde” zbog raspirivanja rasne i nacionalne mržnje, ova paravojna organizacija je na mitingu u Budimpešti organizirala raspravu o neodrživosti Ugovora iz Trijanona, po kojem je 1920. godine Kraljevina Ugarska smanjena za dvije trećine. Ekstremisti zahtijevaju reviziju Trijanona i obnavljanje Velike Mađarske koja bi obuhvatala Vojvodinu, Slavoniju i Baranju, cijelu Slovačku, rumunsku Transilvaniju i dijelove Ukrajine. Hungarističke ideje zastupa i Omladinski pokret “64 županije” (koliko je Mađarska imala prije Prvog svjetskog rata). Gardu je formirala ultrakonzervativna stranka Jobik, kao udruženje za zaštitu kulture i tradicije, s ciljem da se promijeni vlast zbog pomanjkanja “fizičke, mentalne i duhovne samoodbrane” od Jevreja, Roma, stranaca, homoseksualaca, bankarskih zelenaša i globalista. Na teatralnom osnivačkom skupu na budimskoj tvrđavi, prvi članovi su se domovini zakleli da će je popraviti, a narodu da će ga čuvati. U crnim uniformama i sa crveno-bijelim zastavama srednjevjekovnog kneza Arpada bili su veoma nalik na nacističke “njilaše” iz 1941. godine. Gardiste su blagoslovili katolički, evangelistički i protestantski pop, čestitao im je bivši ministar odbrane Lajoš Fir, a pozdravila ih je i Marija Vitner, poslanica Saveza demokratske omladine (Fides) iz opozicione stranke.

 

***

Fenomenološki gledano, da li je Tito bio stvarni ili lažni Broz, kominternovski ubica-likvidator, da li je bio mason-iluminat, da li je mogao obuzdati svoj libido kako ne bi postao nemilosrdnik i ovisnik u igri s neizbježnim vlastoljubivim pratiljama i žrtva njihovih nezdravih ambicija pomiješanih sa frustracijama definisanim u psihoanalizi, da li je mogao prihvatiti da se prosvijetli njegov um asketskim odricanjem kao što je učinio Mahatma Gandhi, da li je morao uletjeti u Churchillov rulet i žrtvovati skoro 2.000.000 Jugoslavena, računajući u totalnom genocidu uništenih 20.000 dječjih duša s Kozare i strijeljane đake u Kraljevu i Kragujevcu kao žrtve kvazi-boljševičkih krajnje nepromišljenih diverzija provedenih unatoč unaprijed proglašenoj njemačkoj odmazdi, zašto se nikada nije odlučio da napadne Jasenovac i spriječi svirepe ustaške zločine, da li je Goli otok bio neizbježan, da li je njegova karizma mogla preživjeti i da li je trebao naimenovati svog nasljednika, koliko je, zaslijepljen vlastoljubljem, “previdio” da Jugoslavija nema šanse da se ne sunovrati u iste strahotne ambise i jame iz kojih je i nikla, da je umišljeno i revanšističko pravo nekog naroda na dominaciju gorka redeterminacijska iluzija, da će svaki neopravdani, prikriveni, amnestirani i neokajani zločin probiti nanose vremena i progovoriti iz zemlje, da li je znao da svojom hedonističkom vlastogramzivom megalomanskom protubožanskom i neopaganskom pohlepom skupa sa sobom pokopava budućnost, da će Vukovar i Srebrenica kao krupni ožiljci ostati na licu historije južnobalkanskih prostora zbog neugasle lomače nastale iz šest fanatizovanih buktinja i prevelike i nezdrave namjere da se nespojive grupacije od vjerskih do zvjerskih spoje u jednu, – pitanja su koja nemaju sasvim adekvatne odgovore, ali je činjenica da se nesložnim plemenskim vračevima morao nametnuti upravo jedan takav mag, kog su bar privremeno svi htjeli-nehtjeli morali priznati i poštovati. Njima je, toga oni sami nisu svjesni, potreban samo jedan Novi Tito. Ako to jedna nova povijest bude htjela, nije pogrešno pretpostaviti da će neko, bar u pozitivnim odlikama sličan, morati doći. Ujediniće se opet, dobrovoljno ili prisilno, pod istom zastavom, nije bitno čijom, vodeći lideri naroda.  

Tako će trijumfovati titoizam i trajaće dok opet ne plane tinjajuće i nikad savladano piromanstvo protivnika svega  ljudskog.

Balkanskom vratolomnom kolotoku, u kom niko nikom ne valja za dugo, nikad kraja. Sindromaši i kad su siti, gladni su, ponajviše prvaštva, kao rovci u đubrištu što su najsretniji kad su prvi u svom elementu. Politika je upravo to, prilika i medij za đubrenje, ali ne plodnih njiva, već sterilnog prašnjavog asfalta iz kog nikada neće izrasti neki plod osim ljudskog kukolja, najopasnijeg među svim puzavim kukoljima, naviknutom najuspješnije puzati uz neoprane pločnike i sive fasade, uvlačeći se kroz sve mansarde, terase i dimnjake, do sivih naslonjača, nedopuštenim putevima nezadrživo napredujući do svog gloriadičkog rezoznantnog u eteru obzanjenog ega, rascvjetalog i raspršenog u sporama zla, saprofitski neograničeno rastućeg preko nekih starih-novih duša što će od bola, nepravde, očaja i same posivjeti, presahnuti, i, ugušene slavodobitnom puzećom dobrotom – presvisnuti.

 

Kraj? Ili, bolja budućnost?

Bosanstvu nema alternative

 

Ako se socijalne reforme ne uspostave putem revolucije kulture i humanosti, preostaje revolucija.

Zalud su kordoni obavještajnih i kontraobavještajnih službi pirovali svoj lešinarski pir, duh južnoslavenski ništa ne može uništiti. Geni i ako se asimiliraju progovore kad-tad kao bratski. Vrijeme Crkvi prolazi, a narodi ostaju. Bili su zajedno, Rim ih je razdvojio, pred zajedničkom opasnošću su se udruživali, nasilno su ih opet dijelili, do nove epohe kada neće htjeti ni moći biti pod jarmom onih koji čuvaju svoje šume i vode, čiste od teških industrijskih zagađivača svoje planine i pašnjake, a istovremeno siju po poljima malih štićenica-saveznica mine, nuklearni otpad i genetski modificiranu hranu. Kada dozri svijest o tome da Venecija ne tone tek tako, neće biti prekasno da zaustave tokove koji bi lako mogli potopiti i njih.

Htjeli, nehtjeli, pitali nas ili ne, Jugoslavija će biti obnovljena. Jedna i jedina moguća, i biće. Bliski, u prisnoj atmosferi, novi lideri bez kravata i svite, predsjednici u periodu intermezza, već nagovještavaju takav rasplet. Ne ispune li se, na sreću svih uplašenih, apokaliptičke crne vizije CIA-proročice, vještice, babe Vange, narode južnoslavenskih prostora objediniće Novi Tito. Moralan i samoosviješćen. To je jedina šansa i za Bosnu da opstane kao teritorijalna cjelina, kao država. S drugom pameću i srećom. Tada će postati jasnim da je i krug stradanja bio ispunjen skrivenim smislom. Um bosanski, raspršen po Globusu, i vraćen k sopstvu, obogaćen spoznajama i iskustvima, doprinijeće stabilizaciji Balkana i šire regije. Humaniziranom bosanstvu neće biti alternative.

Kada se svi uvjere da klerikalna regimentacija duha nije podobna za bosanska brda i plodne doline, da Semberija nije Sibir, niti će dolina Neretve ikada postati Toscana, da Afganistan nikako nema ništa zajedničko sa dobroćudnim Bošnjacima, inicijativa za stvaranje nove, civilizirane zajednice svih radnih, poštenih, naprednih građana, odanih vrijednostima urođene humanosti, neće ni morati doći spolja. Kohezivna snaga koja će povezati narode u jednu harmoničnu uglednu porodicu moraće se producirati iz očišćene i ponovo pitke izvorske vode. S Vrela Bosne.