Uz godišnjicu smrti genija: U svakom porazu on je video deo slobode

Povezani članci

• Karamarko programira Hrvatsku s jurišnim odredima što mlate građane koji se usude misliti drugačije
• Konačni kraj Tuđmanove stranke: HDZ-u blokirana imovina
• Tamjan u majčinom mlijeku
• Marinko Čulić: Duh partizanstva
• Nidžara Ahmetašević: Dok šutimo i gledamo Raspotočje
• USTAŠLUCI – NESTAŠLUCI

U kućama žive ljudi. Kuće žive u ulicama, ulice su često nazvane po ljudima. U ljudima živi, tko bi znao što. Ali opet, ti ljudi određuju nazive ulica po nekim drugim ljudima, koji su isto tako samo ljudi, u jednom trenutku zabljesnuli nečim ne tako uobičajeno ljudskim. Međutim iza zatvorenih vrata, u svojim kućama, u ulicama koje nisu bile nazvane po njima, čak i ti iznimni ljudi obilovali su ljudskim, odviše ljudskim.

Anegdota vezana uz jednog od naših najboljih pjesnika, nenagrađivanog za svog dugog, umjetnički produktivnog i građanski neurednog, života, Augustina Josipa Ujevića poznatijeg kao Tina, glasi ovako: Jednom dok je spavao na klupi u parku, Tina je probudio lokalni policajac. Čim je vidio da je riječ o tada već slavnom književniku, počeo se ispričavati. “Ma ne morate mi se ispričavati,” rekao je Tin, “iako bi bio red da ste prvo probudili podstanara,” aludirajući na beskućnika koji je spavao pod klupom. Jedna od njegovih također slavnih rečenica glasila je: “Mi smo kroz naraštaje umirali s čašom u ruci,” taj pjesnički genij često je govorio da je poezija izašla iz boce kao što su ljubavi i strasti izašle iz bačava i vinskih podruma.

Pa ipak, mogu li se nabrojiti sve osnovne škole koje u Hrvatskoj nose ime Tin Ujević, može li se naći ijedan školski program iz hrvatskog jezika kojem njegove pjesme nisu temelj, postoji li uglednija književna nagrada od one koja nosi njegovo ime, kakav bi to bio glavni grad države iz koje pjesnik dolazi, a da nema barem Ujevićevu ulicu? Jer, kao što je očigledno, notorna pijanica nije poradi te svoje važne i često odlučujuće osobine, nasreću stigmatizirana i zauvijek istjerana iz visoko moralnog i malograđanskog društva.

Iako Odbor za imenovanja ulica ipak nije popustio pritisku HDZ-ove struje te nakon poslovično urnebesnih argumenata njihovih zastupnika, isposlovao jednu neuglednu uličicu u blizini gradskog smetlišta te je ipak nazvao po Milanu Mladenoviću, beogradskom glazbeniku rođenom u Zagrebu, vrlo je zanimljivo pratiti logiku tog svjetonazora, koji se zdušno protivio imenovanju ulice.

Neobično podsjeća na još jednu priču iz relativno davne prošlosti. Nakon Drugog svjetskog rata u jednom gradu u Austriji pojavila se građanska i umjetnička inicijativa da se ispred svake kuće iz koje su odvedeni Židovi u opeke na prilazu konkretnoj kući ugradi jedna mjedena na kojoj bi bili samo utisnuti inicijali osobe koja se u nju više nikada nije vratila. Jedna, dvije ili tri opekice, ništa dramatično, tek toliko da se ne zaboravi, samo bi stajale tamo, nikoga izravno optužujući, tek kao podsjetnik na ljudske živote. Međutim, neki vrli Austrijanci, pretpostavljam iz Odbora za ugradnju opeka, pobunili su se protiv te inicijative, ne zato što oni nisu željeli da se to obilježi, ništa njima ne bi smetalo podsjećanje na prošlost kakva je već bila, nego činjenica da bi ljudi nogama gazili po tim opekama.

Baš kao i argument HDZ-ove zastupnice Margarete Mađerić koja je kao veliki ekspert naglasila ovisničku prošlost članova EKV-a te da bi pri imenovanju ulica i naselja trebalo paziti i na takve kriterije kako se generacijama koje dolaze ne bi poslala loša poruka. Vodeći se tom logikom, siročići koji pohađaju Osnovnu školu Tina Ujevića u Zagrebu, već ih vidim kako stoje pod velikim odmorom naslonjeni na zid, do trećeg sata pijani kao letve, jer eto, pored genijalne poezije to je bilo drugo najbolje što je Ujević znao raditi.

Da je pameti u roditelja i takve licemjerne brige za generacije škola bi sigurno zjapila prazna. Jerbo, nije problem u frontmenu beogradske grupe, nego u narkomanu. A kao i obično, sve te i takve, valja stigmatizirati. Da su valjali, to im se ne bi ni dogodilo. Uvrijedivši na taj način sve one obitelji koje su imale tu nesreću da im dijete završi u ovisničkom paklu, koje prolaze kroz najgore patnje, kao i osobe koje se pokušavaju boriti s problemom ovisnosti, gospođa zastupnica ne bi da se za njih baš zna da postoje. Stvar je jasna, postoje pravi i postoje krivi, postoje čisti i postoje nečisti. Međutim, tu je još jedna važna činjenica na koju bi zastupnike, kad već tako znalački i s pažnjom kroje sudbine gradova, stvarajući jednim malim dijelom i njihovu atmosferu, trebalo podsjetiti. Osim uvida u ovisničke navike cjelokupnog benda, treba istaknuti i nešto što ne znaju, prave se ili ne žele da znaju. Pored doprinosa jednoj urbanoj kulturi koja je nekad činila centar ovoga grada, a sada joj se dodjeljuju ulice nadomak gradskom smetlištu, važno je podsjetiti na dosljednost jednog takvog umjetnika i njegove grupe, koja nije pristajala na ludilo koje je zahvatilo ove prostore početkom devedesetih.

Godine 1991. EKV je proglašena grupom godine, a Milan Mladenović je na primanju nagrade u Beogradu zamolio dvoranu za minutu šutnje zbog bombardiranja Dubrovnika. Tijekom 1992. i 1993. održavao je niz antiratnih koncerata u Srbiji i inozemstvu te je odbio nastupiti u Banjoj Luci nakon što su bosanski Srbi srušili džamiju Ferhadiju iz 16. stoljeća. Iz svih tih razloga, nestanka urbane kulture, činjenice da je postojao rijetko talentiran umjetnik koji nije razarao i čista srca pripadao ljudima, a ne nacijama, koji je otišao prerano, za kojeg je čak i neumjesno naglašavati da mu je majka Hrvatica, koji je bio bljesak svojom poezijom, glazbom i energijom, koji je proročanski otpjevao “Samo par godina za nas”, a onda otišao na neko drugo mjesto, iz svih tih razloga, važno je da to bude Milan Mladenović pa čak i da ulica koju su mu namijenili bude slijepa, i blizu smetlišta.

Po nekoj dubljoj logici, nekom poput njega to bi se i svidjelo više nego kočoperiti se nekim šminkerskim bulevarom, s kojim ne dijeli ništa bitno. Takvu ulicu neka slobodno zauzme dobri Ivo Robić, kako se čulo prošlih dana. Kao da jedno isključuje drugo, kao da se Mister Morgen ionako sam tome ne bi smijao, pitajući se, pa dobro, čime se ovi ljudi bave? Nazvati ulicu po Ivi Robiću jedan je posve drugi čin, nego osloboditi jednu malu, perifernu Mladenoviću, iako se ne čini kao velika pobjeda, iako od te kulture nije ostalo gotovo ništa, iako je potpuno poražena, iako možda u toj ulici još nitko niti ne živi. Jer, kao što Mladenović kaže u jednoj od svojih pjesma: “U svakom porazu, ja sam video prostor slobode.”

Večernji.hr