ENG
UZBRDICE/NIZBRDICE: Lj.R.Weiss: SAG MIR WO DIE BLUMEN SIND, ili o pacifizmu, jučer i danas
Autor/ica 👤Ljubo Ruben Weiss
Povezani članci
Nemojte me ništa pitati o Rusima i Ukrajincima, o Vladimiru Putinu, Janukoviči i Barracku Obami. O hrvatskoj vanjskoj politici, koja ne zna se da li postoji,a ako postoji da li je o njoj moguće trezveno raspravljati?? Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u tom „mraku“ od Jugoslavije, mi kao studenti imali smo neke ideale, znali smo što je to PACIFIZAM, demonstriralo se protiv rata u Vijetnamu…Na Fakultetu političkih znanosti grupe među nama slušale su Joan Baez, Ivicu Percla, popularan je bio STARI PJER…Malo nadobudniji nabavili su ploče Marlen Dietrich, u originalu, ako me sjećanje ne vara postojao je i prepjev njene pjesme SAG MIR, WO DIE BLUMEN SIND… (Kaži mi gdje su cvjetovi…?). Ostale su mi do danas neke riječi u glavi: iznad polja makova, iznad grobova, gdje su vojnici…?
Mi smo imali 1991.- 1995. iskustvo rata, mi odgajani prije u smjeru bratstva i jedinstva, pa i pacifizma. MIR je bio na cijeni, zaklinjalo se u mir, razoružanje, miroljubivu i aktivnu koegzstenciju…, recitiralo se, pisale su se antiratne pjesme, evo sjećam se jedne koju sam napisao povodom intervencije trupa Varšavskog pakta, u Čehoslovačkoj, 1968., znam da se radilo o Vjeri uz Bratislave kojoj sam kroz poeziju slao poruke solidarnosti, junak je tada bio Jan Palach, koji se spalio kada su tenkovi ušli u Prag… Godine 1973. bio sam u Pragu, na zidovima se još moglo naći ispisano JAN PALACH, u uličicama uz Vaclavske namesti. Jako volim Prag, više puta sam ga obilazio,Hradčane i Zlatu uličku, i Židovsko groblje, i Staro-novu sinagogu…; kada bih morao raditi listu najomiljenijih gradova ona bi izgledala otprilike: AMSTERDAM, PRAG, JERUZALEM, VENECIJA, BUDIMPEŠTA, BEČ… I ta Vjera je stvarno postojala, sreli smo se na Glavnom kolodvoru u Zagrebu, prozborili nekoliko riječi, vraćala se s Jadrana! Malo ljudi zna da JERUZALEM znači u prijevodu s hebrejskog GRAD MIRA…
Pacifizam, mirotvorstvo je naziv za protivljenje ratu ili nasilju kao sredstvu rješavanja sporova. Pacifizam uključuje široki spektar pogleda od običnog vjerovanja da se međunarodni nesporazumi mogu i trebaju rješavati mirnim putem do apsolutnog protivljenja korištenju nasilja, pa čak i najobičnije prisile, pod bilo kakvim uvjetima.
Pacifista je bilo u svim ratovima, naprosto postoje oni kojima je puška mrska, i koji ne mogu pucati „na druga svog.“ Sjećam se kao danas da je organizirana MIROVNA matineje u Volkstheatru u Beču krajem 1991. kada je na inicijativu Mile Dora i društva u osnivanju DIJALOG okupila se grupa umjetnika iz Zagreba i Beograda, većinom glumaca i glumica, recitiralo se protiv rata u Jugoslaviji… Vanja Drach, Rade Šerbedžija, Tomislav Durbešić, Mirjana Karanović…U već zatvoreni program u Volkstheatru, Ile Zagorac i Vanja Drach „ugurali“ su pjesmu ZADNJA BEČKA KRIZANTEMA! Bilo, sad se spominjalo, miting za mir u Sarajevu, bilo sad se spominjalo… Dolazio je i Đole u Beč, koncerti su bili odlično posjećeni, rugao se Đole geđi gluperdi, ali rugali su se i Đoletu u Hrvatskoj…
PRIČA O RANJENOJ JAFICI
Pacifizam se može temeljiti na nečijim moralnim načelima, ali i na pragmatizmu: pobjeći od bubnjeva rata, ratnih truba, šikaniranja, maltretiranja, imati u sebi i strah od nasilja… Evo, prije desetak dana stradala je moja maca Jafica. Našao sam je u kutu kuće, ranjenu. Ni do danas nisam ustanovio što joj se dogodilo: njuška izranjavana, kapala je krv s njuške, oči su joj stradale, uplašio sam se da će ostati slijepa, rane na sve strane…Da li ju je napao susjedov pas, da li neki divlji mačak, kažu da ima i tako velikih štakora da napadaju mačke..?? Mislio sam da će, jadna, odapeti, no nabavio sam sprej za rane u apoteci, našpricao je po ranama, zatim sam je svako večer „umivao“ u čaju od kamilice… Nije jela, nije se micala, nije vidjela, i pomislio sam tada kako izgleda ranjeni čovjek, i koja je to muka? Evo, nakon 14 dana, i bez veterinara, oporavila se, jede, skače… Još joj je jedno oko mutno, ali i to će proći, bit će ona kao što je prije bila – dobra i pametna Jafica! Pacifizam se temelji na uvjerenju da su rat, namjerno uzrokovanje smrti, nasilje ili bilo kakva vrsta prisile moralno i etički neprihvatljivi. Pragmatički pacifizam ne dijeli takve stavove, ali umjesto toga drži da uvijek postoje bolji načini rješavanja sporova, odnosno da je korist koju donosi rat uvijek manja od njegove cijene.
Mi danas i 19 godina nakon rata, imamo temu rata kao temu broj jedan ili dva. Tek završi neki proces, otvara se novi, sada ovo suđenje u Haagu, vezano za obostrane tužbe za genocid. I opet će se nekoliko mjeseci otvarati stare rane, opet će se talambasati da smo mi u pravu, oni će talambasati da su oni u pravu, nitko ne pita koliki su honorari tim odvjetnicima, i gdje su tu ratnici, veterani, da li ih itko išta pita, ili se nadamo, i mi i oni, da bi posrnulim, opljačkanim gospodarstvima dobro došla neka odšteta… da se pokrpaju proračunske rupe, a možda bi bilo i za dijeljenje… Iako, i zadnjem pravniku koji se bavi međunarodnim pravom, i politologu, i teologu je jasno da od tih tužbi za genocid neće biti ništa! Dovoljno je u google ukucati „genocid“ pa da se shvati da je zločina, teških zločina bilo, da se istina, rat vodio na teritoriju Hrvatske, ali daleko je to od genocida…Koja je to stavka u proračunu, i kakve to pravnike imamo kada ne mogu predvidjeti da će biti mnogo vike nizašta!?
GDJE SU NESTALI GOLUBOVI?
Golub (hebr. jona) je neformalni izraz koji se, najčešće u politici, koristi za osobe koje nastoje izbjeći rat ili ga prihvatiti jedino ukoliko nema nikakvih drugih alternativa. Mnogi od golubova sebe ne smatraju pacifistima, jer drže da je rat opravdan pod određenim uvjetima (teorija pravednog odnosno obrambenog rata). Naziv golub dolazi od priče o Noinoj arci, na koju je sletio golub kao simbol nade, spasa i mira. Nasuprot golubovima se nalaze jastrebovi, i po svemu sudeći, posebno po medijima, jastrebova je više nego golubova. I nisam u analizama zapazio da je netko postavio ozbiljno pitanje – zar se moramo mi u slavenskom svijetu međusobno tući? Hrvat i Srbin, Rus i Ukrajinac… a pseudoelite u tranziciji se časte, tzv. Zapad se časti i likuje… Rat znači i značit će nekome metak, nekome imetak, ekstra profit! Bečke dame će očistiti svoje pretrpane ormare šaljući staru robu u Ukrajinu, ukrajinske izbjeglice šetat će im pse kao što su to radile izbjeglice iz ex-Jugoslavije… Putuj Evropo!
Pamti li netko GUERNICU, Picassa, sliku Apoteoza rata Vasilija Verešagina (1871) koja se smatra jednom od najranijih umjetničkih izraza pacifizma.
S druge strane, neke osobe koje se smatraju pacifistima, se uz protivljenje ratu ne protive upotrebi prisile i fizičke sile protiv određenih ljudi ili imovine. Antimilitaristi, na primjer, se prije svega protive vojnim institucijama nacionalnih država, a ne toliko “nasilju” kao konceptu.
Drugi pacifisti se, pak uporno drže principa nenasilja, postoje i vjerske sekte (mormoni, kvekeri npr.) koji su za mir smatrajući da su jedino nenasilne akcije opravdane i da diplomacija može riješiti i najzamršenije međunarodne sporove. Ostaje činjenica da na prostoru ex-Jugoslavije nema značajnijeg pacifističkog pokreta, da u medijima prije će seoska baraba i kriminalac dobiti riječ, nego neki intelektualac-pacifist. Ili će ga, pogrdno, zvati POBJEGULJA! Zato, nemojte me pitati na čijoj sam strani, na strani Ukrajine ili Rusije, na strani sam – Marlen Dietrich, Joan Baez i njihovih vapaja: Kaži mi gdje su cvjetovi, gdje su grobovi?
Jer, stari Pjer i nije bio više Pjer…Prosio je, lutao, nezaposlen, obolio od PTSP-ia…ali da ga gurneš u rov, opet bi pucao.
Jer, DOMOVINA ZOVE, a kad domovina zove – nema šale!
Autor/ica 👤Ljubo Ruben Weiss
