VIKTOR IVANČIĆ: PARODIJA UZVRAĆA UDARAC

Povezani članci

• FEDERALNI ZIMSKI SAN: Tko može zaustaviti Dodika?
• U ponedjeljak u Sarajevu manifestacija povodom Dana ljudskih prava
• Narod koji ima ovakvu glasačku mašinu…  
• Ustav mora poštovati i poglavar države
• Dragan Markovina: Slučaj Rijeka i staroiransko porijeklo Hrvata
• Džozef: Približavanje Rame i Vučića nije ‘zdravo’

Sarajevski kompozitor Goran Bregović obradio je i (pre)aranžirao  Beethovenovu „Odu radosti“ tako da je izvodi orkestar trubača, a zatim kompoziciju poklonio Borisu Tadiću, predsjedniku Srbije u ostavci, pa će ova, prema prvim najavama, služiti kao oficijelni soundtrack Tadićeve stranke u predstojećoj izbornoj kampanji. Trubačka verzija „Ode radosti“ obogaćena je ritmom koji parafrazira karakteristični motiv iz „Marša na Drinu“, koračnice što je nastala u Prvom svjetskom ratu, obilno se koristila u zadnjem balkanskom krvoproliću, a 1992. umalo postala nacionalnom himnom Srbije.

Tako će zvučna kulisa Demokratske stranke – uz koju ova namjerava dobiti sljedeće političke izbore – biti svojevrsna (uzgred: jedva slušljiva) kompilacija srpske ratničke pjesme i himne ujedinjene Europe. Ona bi trebala doslovno reprezentirati stranački program „europske Srbije“ koji se, umjesto restriktivnog ili-ili, temelji na principu i-i: „i Europa i Kosovo“, i rat i mir, i trubači i Beethoven, i nacionalni ponos i nadnacionalna prisila, i puni državni suverenitet i poslušno ispunjavanje svih diktata europskih birokrata…

U mediteranskom (pesimističnijem) dijelu Balkana za slične se aspiracije obično koristi fraza da „treba istovremeno stisnuti i prdnuti“. U kontinentalnim (optimističnijim) krajevima, gdje umjesto biologijskih prevladavaju ekonomističke metafore, iluzije o europskoj bajci u pravilu računaju na maksimalni utržak, prema kojemu će voljena etnička jedinica utapanjem u multietnički imperij na kraju „dobiti i ovce i novce“, naime – i čobane i bankare. Nitko to ne može ljepše dočarati od čovjeka koji je izumio „pastirski rock“.

Na prvo slušanje, Bregovićev „Marš na Odu radosti“ sadrži sve elemente parodije. Zasnovana na jeftinome glazbenom manevru i banalnom spajanju nespojivog, kompozicija se doimlje kao istinska zvučna karikatura, uradak kojim je nacionalna fantazija melodijski uobličena u grotesku. Međutim, ona to očigledno nije, već i zbog toga jer ima preciznu propagandnu namjenu te joj po svemu sudeći slijedi službeni život na masovnim mitinzima.

Ili ipak jest? Kako uopće prepoznati parodiju ako je stvarnost poprimila najvažnije odlike toga žanra? Kako parodirati političku realnost koja je i sama parodija svojih svakodnevnih proklamacija i ideala? Što se događa kada parodija postaje politički program?

Hrvatski primjer mnogo je upečatljiviji. Nekoliko dana uoči referenduma o pridruživanju Hrvatske Europskoj uniji, iz zatvora u Haagu saopćenjem se oglasio general Ante Gotovina, prvostepenom sudskom odlukom osuđen na 24 godine robije zbog počinjenih ratnih zločina, i svečano pozvao hrvatske građane da na referendumskim listićima zaokruže „za“. Od trenutka kada je uhapšen i zatvoren, bio je to prvi javni istup generala Gotovine izvan sudske dvorane.

Višegodišnja uvertira ovog čina je poznata. Upravo je odsustvo suradnje s Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu bilo glavna prepreka za raniji ulazak Hrvatske u Europsku uniju, povod da se država odloži u čekaonicu zbog „nespremnosti da prihvati civilizacijske i pravne norme“ tzv. uređenog dijela svijeta, a unutar tog odnosa Gotovina je predstavljao ključnu simboličku figuru. Još za Tuđmanova života odbijao je kontakte s haškim istražiteljima, nakon podizanja optužnice dao se u bijeg koji je potrajao nekoliko godina, pa su analitičari ocjenjivali kako je Hrvatska – kojoj je kroz to vrijeme blokiran pristup zapadnim integracijama – „postala talac jednog čovjeka“, da bi naposljetku bjegunac bio uhapšen u mondenom španjolskom ljetovalištu, u bijeloj košulji, preplanuo u licu.

General Gotovina – „heroj a ne zločinac“ – po svemu je bio ikona protueuropske Hrvatske. Nametnuo se kao simbol nacionalnog prkosa čija žrtva svjedoči o još jednom poniženju i novoj okupaciji domovine koja je izborena krvlju hrvatskih mučenika. Uoči referenduma, skupine patriota i eurofoba okićene kariranim dezenima okupljale su se na gradskim trgovima i uz transparente na kojima je pisalo „NE u EU“ redovito isticale njegove fotografije u vojnoj uniformi. Lice pod oficirskom šapkom ustalilo se kao najopipljiviji razlog zbog kojeg takvoj Europi treba reći odlučno „ne“.

U trenutku kada se idol oglasio iz Haaga, pledirajući za „Hrvatsku u Europskoj uniji“, poručujući građanima kako imaju moralnu i civilizacijsku obavezu zaokružiti „za“ na referendumskim listićima, trgovi su prštali od apsurda.

Taj se apsurd valjda mogao osjetiti i na zapadnoj strani: kada osuđenik za teške ratne zločine, netom nakon što je zaradio 24 godine zatvora, istupi kao propagator „europskih vrijednosti“, prva je pomisao da se radi o konceptualnom činu koji sadrži sve elemente parodije. Ali nastup osuđenog vojskovođe primljen je s takvom smrtnom ozbiljnošću, uz dostojanstveni aplauz konstruktivnog dijela europske i hrvatske publike, da je bilo jasno kako parodija nepovratno uzmiče pred stvarnošću i postaje samo logičan aspekt političke svakodnevnice.

Doista, kako računati s parodijom ako je zbilja poprimila najvažnije odlike toga žanra? Kako parodirati političku realnost koja je i sama parodija svojih svakodnevnih proklamacija i ideala? Što se događa kada parodija postaje politički program?

Europski primjer još je upečatljiviji. Prema jednoj verziji, general Gotovina pozvao je Hrvate da se izjasne za ulazak u Europsku uniju samo zato da bi se lukavo dodvorio Haškom tribunalu i – pokazavši kako je napokon „preodgojen“ i ispravno ideološki osviješten – iskamčio nižu zatvorsku kaznu nakon žalbenoga postupka. Prema drugoj, koja nam je ovdje zanimljivija, stvar je sredio eurokrat s iskustvom, recimo da se zove Marcus.

„Boli me kurac je li Hrvatska u Europskoj uniji ako sam ja u zatvoru!“ osorno je podviknuo general kada mu je Marcus, u zatvorskoj sobi za posjete, predložio da se uključi u agitaciju „za našu stvar“.

No Marcus je, rekosmo, eurokrat s iskustvom i nije se dao smesti: izvadio je hrpu papira iz aktovke, kratko izložio kako se sredstvima iz europskih fondova mogu financirati generalovi maslinici, također i vinogradi, također i nasadi rajčica, ekološka proizvodnja je sada u trendu, tu su i niskokamatni krediti za poticanje turizma, na primjer za dogradnju postojećeg apartmanskog naselja, pomoć kod izrade projektne dokumentacije je zajamčena, general po izlasku iz zatvora svakako ne bi morao startati od nule, nego zakoračiti u život takoreći zbrinut… sve u svemu, jedan bi se pametno sročeni apel hrvatskome narodu, odaslan iz zatvora u Haagu, pokazao više nego unosnim ulaganjem.

„A tko sam ja da apeliram na hrvatski narod?“ upitao je general, sada već blago zainteresiran.

„Heroj, a ne zločinac!“ spremno je odgovorio Marcus. „Netko čija se riječ sluša!“

„Zaista?“ nacerio se general. „Ja sam mislio da sam za vas zločinac, a ne heroj?“

„U tome vidim divnu mogućnost sinergije“, kazao je Marcus. „Za nas ste doista zločinac, ali visoko cijenimo činjenicu da ste za svoje sunarodnjake heroj. Umjesto da te dvije optike antagoniziramo, pokušajmo ih fuzirati i ostvariti maksimalni utržak – i ovce i novce. Ako je zajednički interes proširenje financijskog tržišta, onda ne treba imati predrasuda. Napokon, obratit ćete se svojim zemljacima, a oni u vama vide prvorazredan autoritet. Nema pogodnije ličnosti koja bi Hrvate mogla uvjeriti u to da prihvate europske vrijednosti, pa onda i slobodno kolanje europskoga kapitala.“

„Vama to ne bi smetalo?“ začudio se general. „To da takozvane europske vrijednosti zagovara netko tko je osuđen zbog ratnih zločina?“

„Zašto bi nam smetalo?“ lakonski je slegnuo ramenima Marcus.

„Kako zašto? Pa ja slovim kao netko tko utjelovljuje sve što je protivno takozvanim europskim vrijednostima.“

„Vidite, gospodine generale“, nasmiješio se Marcus, „moglo bi se reći da sama Europska unija u sebi sažima sve što je protivno europskim vrijednostima. To je, uostalom, razlog zbog kojeg se u njih sve snažnije zaklinje. Razumijete?“

„Ne razumijem. To mi zvuči kao potpuni apsurd.“

„Naravno da je apsurd, ali kada apsurd postaje normalna stvar, kada se pretvori u dnevnu rutinu, da tako kažem, prestaje biti toliko apsurdan. Upravo se i radi o integralnoj parodiji. Današnja Europska unija, a sutrašnja pogotovo, nije ništa drugo nego parodija svojih prvobitnih zamisli.“

„Kako to mislite?“

„Uzmite na primjer moj slučaj. Prije petnaest godina sam došao u Bruxelles kao izabrani predstavnik građana svoje zemlje, a od tada mi se u mojoj zemlji gubi svaki trag. Rodbina, prijatelji i birači me bezuspješno traže. Kroz to vrijeme cirkuliram iz ove komisije u onaj odbor, iz ovoga odbora u ono radno tijelo, dohodak je stabilnih desetak tisuća eura, plus plaćene dnevnice, plus putni troškovi… A takvih poput mene je tisuće. Da bi ta armija eurokrata i dalje vladala, a pritom imala legitimitet narodnih predstavnika, nužno je da cijela organizacija djeluje u parodijskom ključu. I to na opću korist.“

„Kakva opća korist? Meni to sliči na korist samo za Marcusa.“

„U Bruxellesu smo došli do sljedećeg zaključka: tek ako je parodija usvojena kao vladajući program, rascjep između političke klase i naroda neće biti poguban. Sve drugo vodi u kaos, nered i anarhiju. Nitko nema koristi od katastrofe, gospodine generale. Ovako, u prilici smo iznevjeriti sve prvobitne ideale bez ikakve opasnosti za te ideale. Što ih više gazimo, oni su sve čvršći. Europa opstaje kao carstvo demokracije, slobode, ljudskih prava i liberalnog tržišta. Zato jer je naučila povijesnu lekciju: nakon silnih ratova i tragedija, pronašla je mir u parodiji.“

„O čemu ti pričaš, čovječe?“ smrknuo se general. „Ja te ništa ne razumijem.“

„Kako ne razumijete, generale“, unio mu se u lice Marcus. „Evo par kratkih pitanja da utvrdimo gradivo. Je li Europska unija zajednica ravnopravnih naroda i država?“

„Valjda jest“, složio se general.

„A zar njome ne upravljaju Njemačka i Francuska, s akcentom na ovoj prvoj?“ pitao je Marcus.

„Valjda“, promrmljao je general.

„Jesu li slobodni parlamentarni izbori najveća svetinja liberalno-demokratske Europe?“ nastavio je Marcus.

„Jesu.“

„A zar nismo oktroirali premijere u Grčkoj i Italiji, otklonivši neizvjesnost koju donose slobodni demokratski izbori, jer nam je interes eura bio važniji od interesa tamošnjih građana?“

„Valjda jeste.“

„Naravno da jesmo, gospodine generale. Lijepo je rekao onaj Slovenac: U stara vremena vladari su kovali novac, a danas novac kuje vladare… Sve je moguće kada parodija postane službeni politički program, pa više nije podložna čak ni parodiranju. I što smo zaključili? Sasvim je prihvatljivo da osuđeni ratni zločinac zagovara europske vrijednosti, a da te vrijednosti ne izgube ništa od svoje vjerodostojnosti!“

Shrvan Marcusovom argumentacijom, general Gotovina pristao je da njegov odvjetnički tim sastavi odgovarajuću izjavu za javnost, uz pisano jamstvo da će se iz europskih fondova financirati četiri maslinika, tri vinograda i dva manja apartmanska naselja u njegovu vlasništvu. Žurilo mu se, osim toga, jer je imao zakazanu partiju stolnog tenisa s Vojislavom Šešeljom.

„Nećete opet kroz neko vrijeme tražiti od mene da u nešto uvjeravam hrvatski narod?“ prijeko je pitao na odlasku.

„Bez brige, generale“, umirio ga je Marcus. „Kada se građani Hrvatske izjasne za ulazak u Europsku uniju, kao što je to bio slučaj i sa svima ostalima, nećemo ih više pitati za mišljenje ni oko čega.“

P.S.

General Gotovina i dalje je u zatvoru u Haagu. Marcus je i dalje u Bruxellesu. Rodbina, prijatelji i birači još uvijek za njim bezuspješno tragaju. Navodno se prebacio iz ovoga odbora u onu komisiju, uz nešto viši mjesečni dohodak. Navodno je prije neki dan po službenoj dužnosti stupio u kontakt s Borisom Tadićem, predsjednikom Demokratske stranke u Srbiji, zamolivši ga za dopuštenje da simpatičnu kompoziciju što će njegovoj partiji služiti kao glazbena kulisa u predizbornoj kampanji – onu s trubačima, koja se svima u Bruxellesu jako svidjela – u posebnim prilikama mogu koristiti i institucije Europske unije.

„Mislite onu Bregovićevu? Marš na Odu radosti?“ pitao je Tadić.

„E tu“, rekao je Marcus.

„Slobodno je uzmite. Mi ionako imamo drugu.“

„Koju drugu?“

„Marš u pizdu materinu.“

tekst preuzet iz tjednika Mladina