Vjeronauk u školi: država u državi

tačno.net
Autor/ica 4.2.2014. u 10:39

Vjeronauk u školi: država u državi

Vjeronauk u javnim školama sporan je u najmanje tri činjenice: financiranju, kurikulumu i statusu djece koja ga ne pohađaju. Naime, iako se njihove plaće financiraju iz državnog proračuna s preko 218 milijuna kuna, vjeroučitelje postavlja i smjenjuje Hrvatska biskupska konferencija a ne njihov poslodavac. Vjeronaučni sadržaji u određenim se točkama direktno kose s ostalim školskim sadržajima, a u nekim razredima čak i premašuju satnicu prirodnih predmeta. Nadalje, djeci koja ga ne pohađaju nije osiguran alternativni program ili nadzor, a istraživanja pokazuju da su djeca koja ga ne pohađaju najviše diskriminirana među svim socijalno osjetljivim skupinama.

Piše: Iskra Pejić, cenzura.hr

Na naš upit, MZOS je odgovorilo da u osnovnim i srednjim školama radi 3001 vjeroučitelj za čije se plaće godišnje izdvaja  oko 218 milijuna kuna. No, stvarni trošak je i veći. U navedeni iznos nije uključen prijevoz zaposlenika, ni dodaci na plaću, kao što su prekovremeni i smjenski rad, zatim jubilarne nagrade, pomoći i druge naknade.

Unatoč tome što ih plaća država, crkvene su se institucije izborile da de facto upravljaju cjelokupnim procesom nastave vjeronauka u školama. Ako ste ravnatelj škole koja treba zaposliti vjeroučitelja, nemate ga pravo sami izabrati u dogovoru sa Školskim odborom, što je zakonska procedura pri zapošljavanju ostalog školskog kadra. UZakonu o odgoju i obrazovanju jasno stoji da se radni odnos s osobom koja se zapošljava na radno mjesto vjeroučitelja može zasnovati i bez natječaja (čl. 107, st. 10).

Kako pojašnjavaju iz MZOS-a, vjeronauk u školama provode osobe koje imaju mandat (missio canonica) koji im izdaje biskup ili druga osoba nadležne crkvene institucije uz uvjet da imaju adekvatnu stručnu spremu. Tako da, ako ste ravnatelj koji treba zaposliti vjeroučitelja, morate se javiti nadležnom biskupijskom katehetskom uredu koji će vam poslati vjeroučitelja.

Kao i sa zapošljavanjem, crkva se izborila i za pravo odlučivanja o otkazivanju, što je barem podjednako sporno: naime, ako biskup dekretom opozove kanonski mandat vjeroučitelju zbog nedostataka u poučavanju ili povrede osobnog ćudoređa, ugovor o radu se otkazuje. To se primjerice desilo vjeroučitelju Tihomiru Lovriću koji je objaviokarikature biskupa, nakon čega mu je prestao važiti ugovor u školi. Da je nedostatak u poučavanju ili povreda osobnog ćudoređa proizvoljna stvar, potvrđuje činjenica da otkaz nije dobila vjeroučiteljica jedne zagrebačke osnovne škole koja je djeci na satu vjeronauka rekla da su homoseksualci bolesni ljudi.

Program vjeronauka

Petaši u osnovnim školama imaju više sati vjeronauka nego prirode i zemljopisa (satnica vjeronauka je dva sata tjedno, a prirode i zemljopisa po 1,5 sat tjedno). U praksi to znači da će djeca više učiti o temama poput ‘Isus-neobični kralj’ ili ‘Isus propovijeda radosnu vijest o novom Kraljevstvu’ umjesto o građi vlastitog tijela, o uzgoju i potrošnji hrane i drugim pojavama iz svijeta oko sebe.

Ako se pozornije pročešlja kurikulum vjeronauka za osnovnu i srednju školu, veliki je broj tema koje su iste ili vrlo slične onima iz zdravstvenog odgoja, poput promjena koje nastaju u pubertetu, izazovima odrastanja, prijateljstvu i međuljudskim odnosima, ljubavi, spolnosti i slično. Naravno, način obrade tih tema je u onim najspornijim točkama različit: dok će program zdravstvenog odgoja tumačiti da su heteroseksualni i homoseksualni ljudi jednakovrijedne varijacije seksualnosti, vjeronaučni udžbenici jasno poručuju da je homoseksualnost “protivna naravnom zakonu” i da se “homoseksualni čini ni u kom slučaju ne smiju odobriti”. Program katoličkog vjeronauka u osnovnoj školi iz 2003. za osmi razred predviđa temu Brak i celibat – oblici kršćanskog života, a pod metodičkim uputama navodi se iprosudba grešnih oblika seksualnosti (homoseksualnost, prostitucija, incest, transvestiti…).

Jednako tako, zdravstveni odgoj i biologija vas mogu naučiti kako da se kao mladić ili djevojka zaštitite od spolnih bolesti, trudnoće i odgodite ulaz u spolni život dok niste emocionalno i tjelesno spremni, a vjeronauk će vas učiti o “predbračnoj čistoći”,  odnosno apstinenciji prije braka. Sasvim je stoga jasno da su burne reakcije crkvenog svijeta protiv zdravstvenog odgoja ustvari bile namijene kontroliranju kako će se o tim temama poučavati mladost.

A što nam je donijelo proteklih dvadesetak godina koliko se o spomenutim temama mlade poučava kroz vjeronauk? VelikoGONG-ovo istraživanje iz 2010. pokazalo je da su današnji mladi konzervativniji od svojih roditelja: čak 40 posto mladih smatra da bi u Hrvatskoj Hrvati trebali imati veća prava od pripadnika drugih naroda, isti ih broj smatra da bi Ustavom Hrvatsku trebalo definirati kao nacionalnu državu isključivo hrvatskog naroda, dok se svega 50 posto srednjoškolaca može zamisliti u braku s osobom druge nacionalnosti. Njih 47 posto homoseksualnost smatra nekom vrstom bolesti, a 40 posto ocjenjuje da bi homoseksualcima trebalo zabraniti javno nastupanje.

Ovakvi rezultati, naravno, nisu povezani isključivo s vjeronaukom, ali ih definitivno treba tumačiti o okviru retradicionalizacije društva, u čemu školski vjeronauk igra značajnu ulogu. Naravno, uvijek se može reći: kakve ima veze to što se vjeronaučni sadržaji kose s nastavom biologije, zdravstvenog odgoja, kad je to izborni predmet koji svaki roditelj ima pravo birati za svoje dijete. No pogledajmo taj argument malo pozornije – koliko je to zapravo izborni predmet?

Djeca koja ne idu na vjeronauk

Unatoč preporuci Ministarstva kojom se od škola traži da, ako je to ikako moguće, satove vjeronauka u rasporedu stavi na početak ili kraj školskog dana, takvo što naprosto nije uvijek izvedivo. U svakodnevnom životu školaraca, to znači da će djeca, ne baš uvijek, ali svakako povremeno morati izaći iz razreda usred nastave dok njihovi razredni kolege imaju vjeronauk. To će vrijeme provesti po hodnicima, u boljoj varijanti u školskoj knjižnici ako je otvorena, a možda će i izaći iz škole, što je veliki problem za roditelje mlađe djece. Broj djece koja ne idu na vjeronauk varira po dobi i mjestu življenja, i mada neki trendovi pokazuju smanjenje broja djece koja pohađaju vjeronauk, i dalje u gotovo cijeloj Hrvatskoj najveći broj djece u razredu ide na vjeronauk.

U velikom gradu možda će vaše dijete imati nekog prijatelja iz razreda s kojim se može družiti za vrijeme slobodnog sata, ali u manjim mjestima teško da će biti te sreće. Zasigurno svatko od nas poznaje barem jednog roditelja koji su zbog socijalnog pritiska ili da im “dijete ne bude samo” upisali djecu na vjeronauk. I nisu bili nimalo u krivu. Ono što je zaista zabrinjavajuće jesu rezultati istraživanja koje je proveo Unicef, koje je utvrdilo da se od raznih manjina u školskim klupama, najviše diskriminiraju djeca koja ne idu vjeronauk. Javnosti, a pogotovo roditeljima školaraca, nisu nepoznata ni prakticiranja dominantne vjere po školama, kao što je blagoslivljanje učionica na početku školskih godina, grupni (i obavezni!) odlasci na misu prvog nastavnog dana, ili raspela po učionicama.

Iako Željko Jovanović osobno, kao građanin, smatra da vjeronauku nije mjesto u školama, kao ministar nema namjeru ništa učiniti po tom pitanju, što je kazao prije dva mjeseca na konferenciji za novinare. Čak i ako ga ne namjerava ukinuti, odnosno vratiti u njegovo ishodište – župe, za početak može revidirati Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske. Odnosno može tražiti da vjeroučitelje zapošljava ista ona ustanova koja ih i plaća, zatim može smanjiti satnicu vjeronauka, temeljito pročešljati udžbenike te učiniti da njihovu recenziju radi MZOS, a ne HBK, te osigurati da se sati vjeronauka odvijaju izvan nastave – primjerice u predsatima, kasnije popodne i slično.

tačno.net
Autor/ica 4.2.2014. u 10:39