Voda bi mogla odnijeti i mlin i mlinara

Haris Hrustemović
Autor/ica 4.7.2015. u 09:50

Voda bi mogla odnijeti i mlin i mlinara

20 godina Dejtonijade ili splet naših narodnih igara i običaja u kratkim ogovaranjima

DEMO(N)KRATIJA UBI(H)

Imati televiziju i televizor nije isto. U posljednjih dvadeset demo(n)kratskih godina, ne samo kod nas, već i u susjedstvu i komšiluku, nekim uvaženim pojedincima je to bila skromna razlika, pa danas imamo čast i neizmjerno zadovoljstvo svašta i svakoga, kako gledati tako i slušati. Ljutili se ili ne, urednici i novinari, te medijski magovi, sebi sam dao za pravo, kada sam se osobno uvjerio kako nema tog deterdženta koji će skinuti fleke sa odjeće od domaćeg ljutog ajvara, da baš sve ne vjerujem što vidim i čujem sa TV ekrana. Ponekad bacim u šake i neku knjigu, te štogod priupitam kakvu načitanu glavu. Kada je to Bet, Super ili siličan men spriječio željezničku nesreću u tamo nekim dalekim indijskim zemljama. Nikad, a kako sada stvari stoje, nikad i neće. Gdje to zebre pjevaju, a lavovi se žene. Gdje? Od mene, starog folkera, našli ste praviti budaletinu. Da ne spominjem nadmudrivanje oko nekih nebitnih stvari, bar u BiH: investicije, zdravstvo, obrazovanje, korupcija, kampanjsko prelistavanje Dejtonskog sporazuma ili monologe revizora prošlosti u službi dnevne politike koji pripovijedaju što glasači vole čuti, itd. Uglavnom, znamenitih neistina na pretek, bez razlike na demo(n)kratsku konstutivnost, spol i starost. Zato daljinski upravljač od televizora uvijek mora biti ispravan i u stanju pripravnosti. Što bi stara narodna rekla – zapet k’o puška. Bez pretis lonca ili figara za kosu, teško, ali bi se preguralo koji dan dok se ne popravi ili zamijeni novim. Ali daljinski, uvijek mora biti ispravan i nadohvat ruke kako bi se na vrijeme sa očiju sklonila bahatost, gluposti, primitivizam i ostala lupetanja, a da se TV prijemnik ne čupa iz struje i da ne leti kroz prozor ili preko balkona. Nije brodolom Titanika najveća plava grobnica u kojem stradaše i četiri bosanca, kako veliš bajna djevo sa TV ekrana. Nije dušo, pogrešno ti napisali, napisalo ih. U blizini Filipina, 1987. godine, više od 4.000 duša proguta more u sudaru trajekta i tankera. Rusi potopiše u II svjetkom ratu njemački brod Gustloff i preko 9.000 ljudi glavom plati. No, na stranu sada geografija i zemljopis, istorija, historija i povijest, te ostale vragolije. Vratiću se ogovaranju televizora što ima status člana obitelji koji nas, kao svaka jedinka iz krvnog srodstva bila ovdje ili u dijaspori, natjera da zaplačemo, nasmijemo se i raspalimo po znanim i neznanim psovkama. Tako i ja, ne štedeći vremena i truda čuvam ovu tradiciju. Izvalim se na kauč, ko ljeti ovca u hladu, pa ošini po kanalima. Omiljene emisije su mi one koje nemaju, nisu imale ili neće imati, sa prebijanjem preko mojih leđa. Gledam i ne sekiram se. Smjenjuju se slike u boji, razni jezici i lijepe voditeljice. Ima i kod nas lijepih, nije da nema. Hoću reći, ima ih kod svih onih što ih razumijem šta govore, a od 90-tih nekako i jesu i nisu naši, ali je to neka druga ljubavna saga iz našeg demo(n)kratskog iskustva. Naočit curetak, obučen u malo robe, sjedne u fotelju, a muškima u studiju uši se zažare. Delije se vrte više nego obično, stalno prebacuju nogu preko noge, ne znaju gdje i u šta bi gledali. Rado bi neke od tih lola pokazale mladoj gdje je nabolji vruć burek ispod sača u gradu. Ali što mi podignu radnu temperaturu voditeljice koje polomiše štikle trčeći da svakom loncu budu poklopac. Ako sve znaš ljepotice, šta će ti gosti. Sjedi sama, pa mi do zore otvaraj oči. Neke opet utanje glas, šapuću, kao da me zovu da se mazimo, a ne da će nam tamo neki brko zavrnuti gas ili da je ponovo poskupio benzin. Druge je neko naučio da se stalno smješkaju, pa tako sa osmjehom od uha do uha čitaju kako je negdje nešto hiljade nesretnika potralo. Ima ih koje su pobrkale uloge voditeljice i učiteljice, pa me ruže li ruže. Samo što ne iskoče iz ekrana i zdrmaju mi šamarčinu, k’o da sam ja kriv što je sve otišlo u pm. Vijesti u dnevnicima, vesela je sveska žalbi. Izbjegavam gledati, ali me ponese znatiželja da vidim i čujem šta se to oko mene goni i pregoni. Gledam, slušam, prebacujem sa jednog na drugi, treći, … osmi, … osamdeset i osmi dnevnik. Vijesti kao da nisu o istim događajima i personama. Ponekad je samo vremenska prognoza tu negdje, ublizu, i rezultati u sportskim takmičenjima. Ostalo, k’o dva različita svijeta. Udri, pljuj, petljaj. Jesi – nisam. Nisam – jesi. Kome vjerovati. Toliko svako vodu navodi na svoj mlin, da ako nastave ovako, voda bi mogla odnijeti i mlin i mlinara. Poslije dnevnika samo dimim jednu za drugom. Negdje bih, ali ne znam gdje. Hodam po kući od zida do zida k’o olinjala divlja zvijer dovedena iz bosanske vrleti i zatvorena u kavez. Prekinuću naklapanja oko televizije i televizora dok mene nije prekinulo. Odoh priždit cigračinu, da ne bih nekog’ ili nešto drugo priždio. O voditeljima i ostalima čija me ozbiljna i neozbiljna lica odmjeravaju sa TV-a, nekom drugom zgodom ili nezgodom.

Uživaj, sutra može biti i gore

Pamet da ti u glavu došla

Jezik naš svakidašnji

Ne volim fitnes, ali dobro pazim šta jedem

Kupuj domaće domaćine

Para svijet raspara

Da ne bi demo(n)kratije, ne bih nosio kravate

Korupcija je fuj, mito je bljak

Umijeće komuniciranja čvrstim argumentima

Izbjeglica i poslovica ili pametnom je išaret glasača dovoljan

Pričam ti priču o dolasku demo(n)kratije

Haris Hrustemović
Autor/ica 4.7.2015. u 09:50