Vrijeme je za obračun sa avetima tuđmanizma, Mamiću Remetinac vas čeka

Povezani članci

• MINISTRE CRNADAK, ULOG JE MNOGO OPASNIJI
• Godišnji izvještaj američkog State Departmenta o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj za 2018.
• U zemlji čudesa
• MMKS: Stanišić i Simatović osuđeni na po 12 godina zatvora
• Zbogom oružje na Balkanu
• Političari protiv eksperata u zajedničkoj borbi protiv režima

Nakon pada tuđmanizma, autokratskog režima koji je u drugoj polovici devedesetih doveo Hrvatsku na rub međunarodnih sankcija, hit film bio je dokumentarac Rajka Grlića i Igora Mirkovića “Novo, novo vrijeme”, o istaknutim hrvatskim političarima u danima promjena. Drugi pad metastaziranog režima HDZ-a, koji je nestao u oblaku dijelom i samopropisane antikorupcijske kemoterapije, također bi u popularnoj kulturi za koje desetljeće mogao biti zapamćen po – snimci. Odnosno, snimkama.

Naime, iako, jasno cijela priča o “padu” dvojice uglednih nogometno-sudačkih djelatnika Željka Širića i Stjepana Djedovića nema nikakve (direktne) veze s politikom, teško je ne doživjeti početak pada nogometne hobotnice simbolom jednog vremena, zapečačenog promjenom vlasti na izborima tek nekoliko dana prije finalizacije USKOK-ove nogometne akcije.

Sad je i krajnjim skepticima (što uključuje i autora ovih redaka, koji ipak, for the record, i dalje zadržava znatne rezerve u pogledu lika i djela glavnog državnog odvjetnika) posve jasno da se borba protiv korupcije u ovom društvu neće zaustaviti na obračunu unutar HDZ-a i da se u društvu, jednostavno, nešto ipak počelo – pomicati.

Primanje “kuverte”, u bilo kojem zanimanju u ovoj zemlji više nije, i valjda nikad neće opet biti, “običan dan u uredu”. Jer nikad ne znaš je li naivni mladac s druge strane kuverte kakav rođak ili fan vražjeg, “ozvučenog” predsjednika Hajduka Hrvoja Maleša, koji je (poput Ljerke Krajnović onomad, u antikorupcijski još olovnijim vremenima) na svojoj vlastitoj koži pokazao pravo značenje riječi građanska hrabrost.

Kultni zagrebački bend Prljavo Kazalište poznat je, između ostalog i po gomili ljubavnih pjesama. No, u niti jednoj od njih vokal ne zvuči tako čeznutljivo i sjetno, kao u himni generacija, “Heroju ulice”. “Uvijek sam sanjao da sam ja heroj/ koji će promijeniti baš čitavi svijet”, veli stih o kojem je vjerojatno svojedobno sanjario i gazda Dinama, Zdravko Mamić. Ali, onda je bio “prisiljen da razmišlja”.

I danas mu se heroji baš ne sljubljuju idealno sa želučanom stijenkom.

“Ja ću samo reći da ja to nikada u životu ne bih napravio. Znači, da mi staviš brigadu topova, mitraljeza, šmajsera, da mi gurneš onaj vreli žarač u guzu, pa da mi još malo zakovrčiš, nikad u životu to ne bih napravio! I vrlo se dobro zna kako ljudi, koji su u jednom momentu junaci, poslije završavaju”, poručio je Mamić predsjedniku Hajduka čija je cijela obitelj od izbijanja afere u javnost pod policijskom zaštitom.

Nakon ovakve mafijaške prijetnje, koja kao takvu mogu slobodno doživjeti i svi istražitelji i policajci koji rade na slučaju nogometne hobotnice (a nema nikakvih sumnji o tome da ta priča Maminja itekako žulja), u iole uređenoj zemlji, boss Dinama bio bi pozvan na makar jedan poduži odgojno-obrazovni razgovor u institucije koje ovo društvo i financira sa zadaćom korigiranja ponašanja. Da ne duljim, Mamića za ovu prljavu prijetnju treba baciti iza rešetaka – odmah. Pa nek slobodno dalje razvija svoje stilske figure sa žaračima i junacima.

Uostalom, čak i kad se prijetnja stavi na stranu, jel’ se itko još sjeća pravne sintagme o “utjecaju na svjedoke”? Ili, što bi bilo da je Ivo Sanader ovako govorio na tiskovnim konferencijama o svjedocima u slučaju Fimi medije?!

“…i nema digniteta, i nema poštenja/ Očenaši i Zdravo Marije su cijena oproštenja/ i nema općeg dobra, samo vlastita torba
i dupe kriminalci/ a svi šute papci, suci, fratri, policajci/ jer su rođaci il u istoj stranci, ista banda…”, opisuje hrvatsko stanje uma splitski TBF u pjesmi “Heroyix”.

E, valja se nadati da ovi britki stihovi ipak postaju stvar perfekta, ružne uspomene na gadno doba, poput, primjerice, Tuđmanovih govora s kraja devedesetih, kad je prijetio ratom snagama UN-a, nogometne navijače nazivao agentima Beograda, a opoziciju i novinare vragovima raznih boja. U zemlji kakva bi Hrvatska htjela biti, za prijetnje poput onih koje je izrekao maksimirski capo, mjesto može biti samo jedno – ono pod strogim nadzorom snaga reda.

“… život je bijedan, al se ne dan/ Nisan gladan ni žedan, krpin se iz tjedna u tjedan/ I teško je nama šta bi tili bit ljudi/ Parimo nenormalni, ludi/
Al smo oni šta se bore…”, ide dalje “Heroyix”.

Vrijeme je, zar ne? Vrijeme da heroji konačno budu heroji, a da se za zločince zna kako završavaju.

Novi list