VRŠNJAČKO NASILJE – TABUT TEMA

Dubravko Lovrenović
Autor/ica 8.2.2016. u 11:09

Izdvajamo

  • Sa mnom ili bez mene. Da drugi roditelji znaju ko im obrazuje i ko im odgaja djecu u Internacionalnoj školi u Sarajevu, da znaju s čijom djecom njihova djeca dijele školski i životni prostor. Mi smo, na našu žalost, saznali prekasno, za njih još uvijek nije kasno. Jer, za razliku od našega Mahira, njihova su djeca još uvijek živa.

Povezani članci

VRŠNJAČKO NASILJE – TABUT TEMA

   foto: flickr                   

 (Rubikova kocka strave i užasa iz Internacionalne škole u riječi i slici)                           

„Oni su se smijali meni što sam drugačiji,
a ja sam se smijao njima što su svi isti“. Charles Bukowski

Imati ili biti?

Vršnjačko nasilje, kažu pozvani, u Bosni i Hercegovini jedna je od „tabu tema“. U društvu kakvo je danas bosanskohercegovačko drukčije teško i može biti jer smo se, po svemu sudeći, na nasilje navikli. A navika je, kaže se, druga ljudska priroda. S obzirom na iskustva stečena nakon kobnoga 14. XII 2015, tu prvenstveno imam u vidu ispovijesti pojedinaca koji se ili zbog straha ili zbog stida o tome ne usude javno progovoriti, bio sam u početku sklon povjerovati u to. Danas bih se s tom poraznom „dijagnozom“ složio tek djelimično, jer mi moje vlastito iskustvo, mjerodavnije od svih teorija ma kako bile dobro zasnovane, nalaže da o vršnjačkom nasilju (pro)govorim kao o „tabut temi“. Pri tome polazim od toga da svako novo znanje, bilo o dobru ili o zlu, preobražava čovjeka u jednom ili u drugom smjeru. Htio ne htio čovjek se pod „pritiskom“ tog novog znanja transformira i onda jednostavno mora „zauzeti stranu“, opredijeliti se i stati tamo gdje misli da mu je mjesto. Zato sam, nakon svega što sam saznao od 17. XII 2015, stao na jedino moguće mjesto, jer sam u rukama imao pregršt argumenata, a vremenom sam dobijao i dobijam nove. Alternativa je bila šutnja. Ili ponoviti riječi korumpiranog policajca iz filma „Gori vatra“: „Sile su to, a ja sam samo čovek!“ I tako život pretvoriti u čekanje i tupo animalno dreždanje (I. Andrić). Takav život ne vrijedi osim na „sezonskom sniženju“ koje je ovdje počelo davno, s cijenama koje i dalje  vrtoglavo padaju. Naši životi postali su „second hand“ roba. Kaže profesor Esad Bajtal: „Napredovali smo u svojoj propasti, otišli smo još dalje“. Naš obrazovani sistem, degradiran i smišljeno obesmišljen, jedan je od pokazatelja takvog retrogradnog stanja. Dok u pojednim školama – tzv. državnim – nastavnici i profesori štrajkuju zbog neisplaćenog regresa i toplog obroka u drugim – privatnim – skupina vršnjaka sociopata svog druga iz klupe dugotrajnim zlostavljanjem dovode do samoubistva. Napredak u ništa mjerljiv je jednim izgubljenim mladim životom, tu nisu u pitanju ECTS bodovi. Mahira više nikad i niko neće „bodovati“.

Ono o čemu sam jučer mislio loše danas mislim još lošije. Postojim – dakle mijenjam se. A mijenjam se pod utjecajem novog znanja o fenomenu sociopatije. Ne mogu reći da ponešto nisam znao i ranije, sada međutim teoriju mogu usporediti sa praksom.

„Sociopatski ples“

Nakon što sam sa suprugom pregledao preostale Mahirove sveske i knjige iz VII. i VIII. razreda Internacionalne škole došao sam do novih spoznaja koje pod znak pitanja  dovode moj tekst objavljen prije nekih 20 dana pod naslovom: „Molitva za Mahirove zlostavljače“. Tu sam ih, osim silovatelja, pozvao da dođu u Mahirovu sobu da im halalimo… a dalje neka oni vide sa Bogom, policijom i sudovima. Neću detaljno navoditi šta mi je tim povodom rekao, ali iskusan bivši profesionalac iz policijskih struktura, kada smo o tome pričali, bio je krajnje skeptičan vezano za tu našu ponudu. Održao mi je „predavanje“ na temu kriminogenih i sociopatskih karaktera i limitiranih mogućnosti da se, uspostavljen i zacimentiran u ranom životnom dobu, sociopatski karakter mijenja, u pozitivnom smjeru naročito. Bio je krajnje obziran i taktičan, ali je njegova „poruka“ bila nedvosmislena. I ja sam dakako tada imao svoje motive i svoje argumente koje je on uvažio, ali samo do određene mjere. Sada vidim da je čovjek bio u pravu. Naime neće oni doći ni za 20, niti za 120 dana. Pa da onda više ne „čekam Godota“.

Ostaje mi zato da se ozbiljnije pozabavim rezultatima istraživanja dr. Jane i Tim McGregora sabranim u knjizi: Zamka za empata: Razumijevanje antisocijalne osobnosti (The Empathy Trap: Understanding antisocial personalities, Sheldon Press). Empatični ljudi su, kažu autori, prirodne mete za sociopate. „Izlaganje i interakcija sa sociopatom u djetinjstvu može ostaviti ožiljke cijeloga života.“ Kao da su pred očima imali Mahira. „To je makijavelističko ponašanje najgore vrste. I svatko može postati žrtva sociopatovih ʻgaslightingʼ poteza: roditelj i dijete, rodbina, prijatelji, grupe ljudi uključujući radne kolege.“

Šta o tome – crno na bijelo – kaže „zapisnik sa mjesta zlostavljanja“ iz preostalih Mahirovih sveski VII. i VIII. razreda Internacionalne škole? Veći dio je bacio u junu 2015. nakon što smo ga ispisali iz te obrazovne ustanove, kada je isjekao i dijelove školske odjeće (uniforme). Ostali su ostaci ostataka, ali ilustrativni. Sada nam postaje jasno zašto je te svoje sveske krio od nas i zašto nam nije dozvoljavao da mu „vršljamo“ po školskim stvarima. Mislili smo da se radi o dijelu dječakove adolescentske intime u koji bi nepristojno bilo zadirati. A našli smo ih sklonjene, tamo gdje ih po logici stvari nikad ne bismo tražili. “Apati se ponašaju bespomoćno jer žele izbjeći neugodne ili štetne okolnosti, uključujući da se sociopat okrene protiv njih. Apatija je strategija izbjegavanja.“

Ovaj slučaj pokazuje kako sociopati namjerno, od malih nogu, mogu ciljati druge.“ Psiholozi to zovu „sociopatski ples“. „Osobama s tom tendencijom [empatije], psihopat/sociopat može manipulirati i iskoristiti takvu osobu na način da izazove sažaljenje i/ili osjećaj krivnje u njoj.“

U Mahiru su izazvali nepodnošljivi osjećaj krivnje i manje vrijednosti, zapravo vlastite ništavnosti, otrovali su njegov um pa je na kraju digao ruku na sebe. Sad je potreban primjeren odgovor na tragediju. On može biti samo javan i transparentan.

„Tragično, sram i zbunjenost jer su nas uspjeli nasamariti i prevariti često tjera ljude da šute o onome što im se dogodilo, što onda dodatno zamagljuje makinacije sociopata i rezultira tako da se i drugi ljudi nasamare. Ako ljudi uspiju nadići taj sram i stid, mogli bi se umrežavati s drugima o ovim predatorima i tada bi oni bili eksponirani zbog onoga što jesu te bi tako bili manje sposobni u uništavanju tuđih života.“ Ovdje se radi o svima nama, jer ovo nije samo Mahirova smrt i nije samo njegova i tragedija porodice, ona svojim uzrocima zahvaća daleko šire i mnogo dublje u najsitnije društvene pore. Nemoguće je biti i ostati isti prije i poslije Mahira, prije i poslije „naše ere“. Zato, kako neposredni počinitelji tako i oni koji svjesno vrše zamjenu teza i besprimjerno ih štite, moraju biti primjereno kažnjeni. Da se više nikad i nigdje ne dešavaju mahiri.

Empati su često na meti sociopata jer im predstavljaju najveću prijetnju. Empat je obično prvi koji otkrije da nešto nije u redu i izražava ono što on/ona osjeća.
Kao posljedica toga, empat je i sociopatov neprijatelj broj jedan i izvor privlačnosti; odgovori i akcije empata pružaju odličnu zabavu za sociopate, koji koriste i zlostavljaju ljude zbog svojevrsnog sporta. Svijet empata nije za one koji su malodušni. U kontekstu o kojem diskutiramo, empati se često nađu u situaciji kako su sami protiv ne samo sociopata, već također često i protiv stada apata. Apati su uspjeli zauzeti prvo mjesto u sociopatovim intrigama.“Treba samo baciti pogled na tzv. društvene mreže gdje se takvi, uzavreli od viška zla i manjka suvislih argumenata, u pravilu javljaju pod pseudonimima.

U čeljustima sociopata:

U jednoj od tih preostalih Mahirovih sveski, na prvoj stranici, njegovi su mu drugovi (ili drugarice) – tu dilemu će riješiti grafološko vještačenje – ispisali poruku na sljedeći način:

       M

 Tuzla

        h

        i

        Rakovač

                    e

                    T

                    N

                     I

                    K

    Dakle: Mahir Rakovac iz Tuzle – četnik.

Na kraju te sveske, kao i u drugim sveskama, jedan dio stranice je otkinut. Na osnovi onoga što se može vidjeti u drugim sveskama, gdje je dio smrtonosnih poruka sačuvan a dio lista otrgnut, Mahir je na taj način nastojao „izbrisati“ te poruke, istrgnuti ih iz pamćenja. Na kraju druge sveske nailazim na sličan primjer.

U sljedećoj svesci većega formata na jednoj stranici, pri dnu, ispisan je telefonski broj. Čiji je i ko ga je ispisao – utvrdit će MUP i Tužilaštvo. U istoj svesci, na samome kraju, na okviru sa unutrašnje strane, uz puno ime i prezime jednoga od zlostavljača, Mahir je flomasterom narandžaste boje nacrtao – čeljust. Ona ga je, kako ja razumijem stvari, asocirala na zlostavljača – na zlo koje se sručilo na njega. Iznad čeljusti nacrtane su oči, neprirodnog oblika, zastrašujuće. Jednom će, nakon što sam ga fotografirao, ovaj crtež biti objavljen. Vjerujem da će naći mjesto u svim, ili bar u većem dijelu, pedagoških priručnika. Ili, možda: antipedagoških. Ili je to uradio neko drugi, možda baš zlostavljač? I u ovoj svesci ima mjestâ gdje su dijelovi listova istrgnuti! Na jednom od tih, unakaženih listova, nalazi se ispisano ime još jednog zlostavljača. Prema onom koliko poznajem Mahirov rukopis on to nije napisao. Ime sljedećeg zlostavljača koje teško da je ispisao Mahir nalazi se na kraju sveske a popraćeno je napisom: „Mr. Šupermen“. To nije bilo dovoljno pa se tu nalazi i vjerovatni „portret“ zlostavljača. „Sociopati imaju jezovit smisao poznavanja tko će im pomoći u rušenju ciljane osobe.“ Organizirali su se u čopor!

U  narednoj svesci na osamnaestoj (18) stranici, nalazim dio poruke: „vol… peš“ (u slobodnom prijevodu: „Volim peška“). Ostatak poruke izgubio se u otrgnutom dijelu stranice. Na stranici dvadesetpet (25) nova poruka: „Volim p“. Ostali dio poruke također otrgnut. Na sljedećim stranicama na više mjesta su otrgnuti dijelovi. Na jednom mjestu je sačuvano: „Je…“ Na samome kraju sveske najmanje jedan list je u cijelosti istrgnut. Prije kraja zabilježen je telefonski broj. Da je to Mahirov rukopis ne bih se mogao zakleti. Centralno mjesto u ovoj svesci ipak pripada jednom crtežu koji prikazuje tenk sa misterioznom skraćenicom koja se ponavlja: „PNJ“. Ispod tenka nacrtan je lik dječaka kroz čija je usta, zatim kroz cijelo tijelo sve do tla, probodeno koplje na čijem se vrhu nalazi zastava. Na zastavi je ponovo ispisano „PNJ“ i, unakrst, dodani sjekira i mač. Dječak je zapravo nabijen na kolac!

U sljedećoj svesci, u kojoj su na više mjesta listovi također istrgnuti, ponovo telefonski broj. Na jednoj stranici, sasvim izdvojeno, na bosanskom jeziku piše (čijim rukopisom?): „Upornost i naklonost, u nekim situacijama možda i da spasu život, ali su na razini nagona za preživljavanje jer nema svjesti i razuma“. Na samome kraju sveske, kod naslova „The industrial revolution“, na dva mjesta dijelovi listova su pravilno isječeni. Sveska je, negdje od polovine do kraja, probodena nekim oštrim predmetom poput šila, oštrim toliko da je proboden čak i zadnji okvir od debelog kartona – i to vidljivo. Trebalo je dosta snage, volje i „umijeća“ za ovu primijenjenu „umjetnost“ vršnjačkog horora.

Naredna sveska, isto tako većega formata sa debljim kartonskim obojenim okvirom, probodena je od jedne do druge korice. Ovdje je probodeno sve – od do. Ostale su rupe vidljive i slijepcu. Prvi list na kojem piše Mahir Rakovac 8-B, TUZLA, oštećen je trganjem. Na drugom listu piše – TUZLA, zatim prekriženo. Na listu broj dvanaest (12) piše – višestruko prekriženo: „Salamanćer“. Dalje, negdje od polovine sveske, pri vrhu lista piše: „Tuzlak“. Nakon nekoliko stranica slijedi više od pola istrgnute stranice, zatim nakon dvije stranice ponovo: „Tuzlak“. Pri kraju sveske, dva puta je, pri vrhu stranice, napisano „Tuzla“, a na sljedećoj stranici stoji: „Dubravkov Salamanćer“. O crtežima na samome kraju sveske konačni sud ću prepustiti stručnjacima za tu vrstu vještačenja. Još dva crteža, upadljivo sugestivna, iz dvije odvojene sveske zahtijevat će, po mom mišljenju, tu vrstu analize.

U jednoj od sveski većega formata, na samome početku, rukopisom koji teško da pripada Mahiru, ispod imena i prezimena (Mahir Rakovac 7-b), ispisano je: „On je nevoli. Siromašna žena“. Prema onome što mi je poznato, a poznato je mnogo, ovo je aluzija na Mahirovu majku, inače često targetiranu i od pojedinih dječaka i od djevojčica – zlostavljača i zlostavljačica. Sve je popraćeno crtežom koji će neko već znati protumačiti. U drugoj svesci bez linija na jednom je listu grafitnom olovkom nacrtan penis. Ostale crteže neću komentirati, to ću prepustiti vještacima određene struke.

„Villager news“, poruka ispisana na početku jedne sveske popraćena je crtežom u obliku slova T – prvim slovom naziva grada u kojem je Mahir rođen. To daje objašnjenje zašto su ga, jer je rodom iz Tuzle, nazivali „Tuzlakom“ i „seljakom“. Neko će se morati pozabaviti porukom ispisanom na početku jedne sveske zelenim flomasterom: „COLONIJA BULL DOGZ“. Uz elementarne pravopisne greške, poruka je i više nego sugestivna. Inače ovaj turski engleski i ne ostavlja baš neki dojam.

Konačno u udžbeniku iz matematike, na stranici 228, obrnuto u odnosu na tekst sa zadacima, stoji ispisano „stranim“ rukopisom: MahiR >7B. Odgovor na pitanje o čijem je rukopisu riječ prepuštam grafolozima.  Na zadnjoj korici knjige ponovo broj.

Tu je još jedan post-mortem relikt. Riječ je o dijelu školske uniforme, o Mahirovim tamno plavim hlačama koje je on prerezao otprilike na pola. Ostale su, nejednake, samo nogavice. Nikad ga nismo vidjeli da nosi gornji dio te „rukotvorine“, a gdje je sad to ne znamo. Međutim i ovo što je preostalo biće, nadam se, validan dokaz za Sud.

„Mahirov slučaj više nije u centru pažnje. Društvo zaboravlja na to“.

Sve ovo – tekje  „izvod“ iz mnogo šireg spektra zlostavljačkih tehnika – uspoređujem s jednim drugim Izvodom – „Izvodom iz Matične knjige umrlih“ – original i ovjerena fotokopija. Prezime: Rakovac, Ime: Mahir. Mjesto, općina-grad i država rođenja: Tuzla, Tuzla, BiH. Jedinstveni matični broj: 2707001180073. Mjesto sahrane: Tuzla – Bukovčići, Bračno stanje: Dijete. Datum: 30. XII 2015. Pečat i potpis. Tu je i „Potvrda o smrti“ – ovjerena. Ima i „Izvod iz Matične knjige rođenih“ – također original i ovjerena kopija. Ako ovo pošaljem „zabrinutim roditeljima“, optužit će me za pokušaj „linča“. Tu međutim imam problem jer ne znam ko su „zabrinuti roditelji?“ Potpisali se jesu, ali toliko nečitko da je to pitanje za grafologe. „Zapravo, moglo bi se reći“, kažu naši autori, „da su samo ʻpropaliʼ sociopati/psihopati u zatvoru, dok uspješni, kroz njihove kronične laži, obmane i manipulacije ostaju slobodni kako bi mučili druge i uništavali živote.“

Jedan takav sociopat mahao je nedavno pred TV kamerama navodnim uplatnicama kojima je dokazivao redovno plaćanje alimentacije. A izvod iz banke kaže sasvim suprotno! Tako je moj poziv sa FTV nedavno upućen tom gospodinu, da se svi stavimo na Mahirovu stranu, mogao ostati bez odjeka! Za njega vrijedi sljedeća konstatacija naših autora: „Mnogi sociopati upropaštavaju druge na prikriven način, tako da njihova prava priroda ostaje skrivena godinama. Mogu posjedovati površan šarm, a to odvraća pažnju od uznemirujućih aspekata njihove prirode (…) Sociopatsko zlostavljanje je ciljano zlostavljanje. Može uništiti živote. Žrtve to mogu preživjeti, ali uz ogromnu cijenu.“ Za sve to zainteresirao se i MUP. Neće to, kako bi neki željeli, značiti skretanje istrage u pravcu koji će Mahirove zlostavljače i one koji ih beskrupulozno štite ostaviti u drugom planu. Naprotiv! Prije će se otkriti neke interesne koalicije.

Već sam upoznat sa cijelim arsenalom pogrdnih imena koja su Mahiru, njegovi pojedini drugovi i drugarice, konstantno upućivali, jedino nisam znao da su ga nazivali i ČETNIKOM. Imaginacija sociopata zaista nema granica. Dolazimo do karakterologije i do mogućnosti bilo kakve promjene na tom polju tamnih nagona i niskih strasti koje se ne daju, niti se nastoje obuzdati. Zla energija kao povodanj. A kažu da neki od Mahirovih zlostavljača imaju velike životne ambicije. To je dobro i to podržavam, samo tamo, na tom polju, mora se naporno raditi i svaki dan se dokazivati i to ne zlostavljanjem. Razumijem da je to naporno, ponekad i frustrirajuće, ali kako da razumijem da se onda odušak traži u zlostavljanju svoga vršnjaka koji ti, osim što je živ, za takvo nešto ne daje nikakvog povoda. U njihovim godinama ja sam svirao u jednome bendu i igrao košarku. To je zahtijevalo uporan i sistematičan rad, ali zbog toga nikog nisam zlostavljao. Društveno okruženje iz korijena je bilo drukčije, vrijednosti su bile poredane tako da se cijenio rad i rezultati rada. Vrijedilo je potruditi se i tim se trudom dolazilo do istinskog elitizma. Kako u muzici i sportu, tako i u školi. Osim toga postojala je solidarnost, odgovornost za drugoga. Tada su u modi bile radne akcije, danas su to vršnjačke zlostavljačke reakcije. Iz obijesti i sirove sile koji, nabrekli, traže artikulaciju u zlostavljanju i patnji nevinog ljudskog stvorenja.

U lirskom tonu sastavljeno pismo „zabrinutih roditelja“ vraća vjeru u odgovornost roditelja općenito. „Empat izaziva sociopata, koji odmah ubacuje druge kako bi zametnuo tragove te kako bi krivnju svalio na empata. Empat postaje predmet zlostavljanja kada apat potvrdi sociopatovu perspektivu.“ Tako postaje jasno da je jedna od gospođa prisutnih na „historijskom“ roditeljskom sastanku u Internacionalnoj školi u Sarajevu mogla predložiti da se cijela stvar prebaci na „porodično nasilje“. Isto tako postaje jasno zašto su „zabrinuti roditelji“ optužili mene da sam na „historijski“ roditeljski sastanak poslao svoje ljude koji su, zatim, privedeni u Policijsku upravu Ilidža gdje su o tome dali izjave. Provjerite u Policijskoj upravi Ilidža. Ostalo provjeravaju MUP Kantona Sarajevo i Tužilaštvo a ja sam već provjerio. Nisam mogao vjerovati vlastitim ušima, ali to je već moj problem – problem empata. „No, frustrirajuće je što sociopat često prolazi nekažnjeno. Sociopati rijetko kad mijenjaju ovu prokušanu i testiranu formulu jer im praktički garantira uspjeh (…) Sociopati privlače apate različitim sredstvima: laskanjem, podmićivanjem, zbunjivanjem lažima. Sociopat će učiniti bilo što kako bi pobijedio u svojoj igri.“ Služi se također „brzim laskanjem i insinuacijama.“ Tako nastoje preuzeti „kontrolu nad dnevnim redom“ i druge okrenuti protiv nas a nas natjerati da se bavimo sobom. Providno je to i lako čitljivo.

U saopćenju Bosna Sema od 5. II. 2016. kaže se: „Mahirov slučaj više nije u centru pažnje. Društvo zaboravlja na to. Mi želimo da vas informišemo o našem sistemu obrazovanja“rekao je direktor Međunarodne srednje škole Ali Oge. „Ovaj slučaj 100% odbijamo. To se nije desilo. Ovdje nema prostora ni za verbalno, ni za fizičko nasilje“kategoričan je Mehmet Karsli iz Odjela za odnose sa javnošću. „Ne trebamo špekulisati. Gdje ima insana, ima i problema“kaže Karsli i ističe „da je nemoguće da ijedan nastavnik u bilo kojoj Bosna Sema školi dozvoli makar i verbalno nasilje među vršnjacima.“ Gospodin misli da je sa Mahirovom smrću sve riješeno i da se treba okrenuti budućnosti! Valjda zato što budućnost nije u prošlosti. A postoji, i to obilje, dokaza koji jasno pobijaju svaku od nevadenih rečenica. „We Are The Reason“ – jedan je od njih a zlostavljanja nema, kao ni „Mahirovog slučaja“. Nema Mahira – nema slučaja!? A da bi sve bilo uvjerljivo pobrinuo se sam Oge koji kaže: „Povećali smo broj roditeljskih sastanaka zbog Mahirovog slučaja.“ Da već jednom raščistimo s tim: Ima li „slučaja“ ili nema.? Za Mahira smo sigurni: Nema ga.

Ovdje se, i kad je riječ o roditeljima i njihovoj djeci, ali i upravi Bosna Sema, radi o „efektu namjernog uništavanja tuđe stvarnosti“, sustavnom nastojanju da se „nagriza tuđa stvarnost“. Ovaj sindrom nazvan ‘“gaslighting“ ime je dobio „iz predstave i filma istog naziva u kojem ubojica nastoji navesti svoju suprugu da posumnja u vlastiti zdrav razum i navesti druge da joj ne vjeruju.“  „ʻGaslightingʼ je oblik psihičkog zlostavljanja u kojem je lažna informacija predstavljena na takav način da meta počne sumnjati u njegovo/njezino pamćenje i percepciju (…) To bi moglo uključivati poricanje ili namještanje čudnih događaja.“ Upravo tako, slično predstavnicima Bosna Sema, ponaša se jedan od involviranih učenika iz Internacionalne škole koji je navode o oklagiji, ni od kog izazvan, najprije javno potvrdio, a zatim hladnokrvno (čitaj: sociopatski) negirao prebacivši krivnju na N.N. dječaka i samog žrtvu zlostavljanja. Posao je to za MUP i Tužilaštvo kantona Sarajevo, uz obavezno psihološko vještačenje. Već sad druga strana se ponaša tako kao da je sudski proces započeo i da „sudski proces nije ništa drugo do nadmetanje u laganju“ kako to u drugom kontekstu objašnjava gospodin Gojko Berić.

Osnovna škola „Dobri“ u Splitu – Internacionalna škola u Sarajevu

U prilog tome govori i „nadrealna“ scena kojoj sam, sasvim slučajno, nedavno svjedočio. Šetajući pored Miljacke, nedaleko od jedne osnovne škole na Grbavici, odjednom sam ugledao dječaka (ne starijeg od 12 godina) kako se grozničavo penje preko ograde košarkaškog igrališta visine oko 4,5 m. Nekako ju je uspio preći i sa ruksakom na leđima nastaviti trčati. Pitao sam da li ga progone psi, odgovorio mi je potvrdno, pri tom naglasivši da je njegov tata „specijalac“ i da je opremljen „elektrošokerom“. Nije me baš uvjerio u to. Nije prošlo desetak sekundi a pojavila se grupa razjarenih dječaka koji su, uz najstrašnije psovke, nastojali sustići progonjenog. Njihov izgled i rječnik, njihova beskrupuloznost odavali su (sadašnje/buduće?) sociopate. Naišla je u međuvremenu jedna žena sa djetetom u kolicima. Vidno potresena, prepoznavši me, izrazila mi je saučešće rekavši da puno toga zna o Mahirovom slučaju jer joj suprug radi u jednom elektronskom mediju. Ja sam je samo pitao: „Gospođo, kako namjeravate odgajati Vaše dijete“? Slegnula je ramenima.

Ne smijem ni zamisliti šta bi se desilo da je „čopor“ bijesnih dječaka stigao progonjenog. Pozivam njegovog oca, bio on specijalac ili ne, da zaštiti svoje dijete… dok ne bude prekasno. Da pozivam Internacionalnu školu iz Sarajeva da minutom šutnje, učenjem Fatihe ili na neki treći prikladan način, oda počast Mahiru na početku drugog polugodišta tekuće školske godine neću – već se završila prva sedmica drugoga polugodišta. Da na to pozivam zlostavljače i njihove roditelje također neću, oni su do sada svoje „rekli“. Razumijem da nemaju vremena za te protokolarne zavrzlame jer se bave intrigama, smicalicama i prebacivanjem krivnje na našu stranu. A sazvan je i „veliki“ sastanak svih roditelja čija djeca pohađaju Internacionalnu školu. Zanima me hoće li ponovo izići u javnost sa konstrukcijom da je Dubravko Lovrenović na roditeljski sastanak poslao dvije osobe koje su zatim privedene u Policijsku upravu Ilidža?  Osim što su sociopati, ti ljudi su zaista talentovano glupi!

U međuvremenu je objavljeno da su dva učenika sedmog razreda jedne škole u Splitu pretukla svoju nastavnicu. Čitam: „U splitskoj osnovnoj školi „Dobri“ učenica i učenik 7. razreda izudarali su nastavnicu istorije. Tuča je izbila u školskom hodniku gde je nastavnica napadnuta i brutalno pretučena. Nju su ova dva đaka udarala i rukama i nogama. Nastavnica je prebačena u bolnicu gde su joj  konstatovane lakše povrede. Ovo dvoje sedmaka navodno je od ranije već poznato po problematičnom ponašanju. Zbog svega u školi je intervenisala policija. Oni su potvrdili da je došlo do tučnjave, ali nisu želeli da otkriju detalje jer su akteri maloletnici. Učenici sedmog razreda koji su bili svedoci napada tokom jutra u potpunom su šoku od sveg što se dogodilo. Oni su pozvani da u pratnji roditelja dođu u policijsku stanicu kako bi dali izjave i rasvetlili okolnosti tuče […] Direktorka Mirjana Dodig nije želela da daje izjave dok se ne obave sve procedure koje su obavezne za ovakve krizne situacije. Zbog incidenta će se sastati školsko Veće za bezbednost, a kako je rekla obavestiće i Centar za socijalnu zaštitu.“

U ovom slučaju hrabri to da akteri tuče pred očima imaju uzor („Blaženi mirotvorci…“): uzoritu predsjednicu Hrvatske koja, svako malo, u maskirnoj uniformi ili bez nje, uz svoju neizmjernu ljubav prema Hrvatskoj kojoj uvijek nalazi oduška, pred TV kamerama demonstrira urođenu sklonost majke i praktične katolkinje prema oružju. Naime, nišani predsjednica, diljem „Lijepe naše“ i diljem SAD, nišani u zamišljenu metu, onako iz zabave, i pri tom se smiješi! Hoće li predsjednica konačno objaviti: Ko ili šta je njezina „meta“? A žena, majka, predsjednica i praktična katolkinja jeste, na neki hibridni način, lijepa, ali da u isto vrijeme nije i intelektualno ograničena ne bih se mogao zakleti.

Smrt u (novom) srednjem vijeku

Pregledali smo isto tako i Mahirove knjige iz IX. razreda koji je septembra 2015. započeo pohađati u OŠ „Aleksa Šantić“ i koje nije sakrivao. Ni na jednom mjestu nismo  našli ništa slično onome što je prethodno opisano. Čisto – bijelo kao ćefini u koje je na tabutu bio umotan.

Gaslighting se ne događa odjednom, tako da, ako sumnjate u ranim fazama veze da se osjećate ‘gaslight-irani’, možete se zaštititi udaljavanjem.“ Pokušali smo, ne znajući o kakvom se užasu radi, Mahira zaštititi udaljavanjem iz Internacionalne škole. Nismo u tome uspjeli, sociopati ga ni tada nisu ostavili na miru. Taj mir našao je tek na mezarju Bukovčići u Tuzli. A za zlotvore, punoljetne i maloljetne, tražit ćemo primjerene kazne. Postojeći zakoni maloljetnicima idu na ruku, ali se oni mogu i promijeniti, mogu im se, naprimjer, otvoriti dosijei iz kojih će, na svakom djeliću Planete, svakome biti vidljivo i ko su i šta su. Da se tako zaštite sve potencijalne buduće žrtve, kojih će u protivnome najvjerovatnije biti. Na potezu su MUP i Tužilaštvo. Nagradno pitanje glasi: Hoće li se sad opet javiti „zabrinuti roditelji“? Neko od prisutnih na roditeljskom sastanku održanom u Internacionalnoj školi objašnjavao je da postojeći zakoni koji zlostavljače ostavljaju nedirnutima. Bio/bila je u pravu, postojeći zakoni jesu takvi! Ali budući ne moraju i ne bi smjeli biti.

Smrt mi je inače bliska tema kojom se i znanstveno bavim. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu predajem izborni predmet: „Smrt u srednjem vijeku“. Planiran je za sljedeći semestar a prijavilo se toliko studenata da sam u Studentskoj službi morao intervenirati da svi budu primljeni. Sada imam tekst „uvodnog“ izlaganja pod naslovom: „Smrt u novom (srednjem) vijeku“. Nije međutim baš sve tako crno. Jedan moj prijatelj, dobar „Srbin, čovek i komunista“, kaže da u današnjoj BiH postoje dvije Sjeverne Koreje… samo je jedna malo sjevernija.

Ima još jedna, još sjevernija: Internacionalna škola iz koje se gnusnim lažima i nevještim konstrukcijama odgovornost i krivica nastoje prebaciti na drugu stranu. Istina dojmilo me se njihovo upućivanje sućuti Mahirovoj porodici – u vidu saopćenja. Razumijem to, imali su tada važnijeg posla u Tuzli, a Tuzla je ipak bliža Internacionalnoj školi nego stan u kojem je živio Mahir: Tuzla 130 km, stan oko 3 km.

I o tome je relevantna literatura rekla sve, o targetiranju i pretvaranju žrtve u zločinca. Treba samo čitati, a meni se čini da oni koji to rade ne čitaju, a trebali bi, ako ništa drugo jer su zaposleni u obrazovnoj instituciji. Izgleda da ta gospoda više voli čitati brojke nego slova. Samo, po svemu sudeći, ovaj put su se „zabrojali“.

Dame i gospodo iz Internacionalne škole: jedan Vaš učenik je, samo nekoliko sati nakon Mahirove dženaze 17. XII 2015, na svom facebook profilu ispisao: WE ARE THE REASON. Dakle: „Mi smo uzrok“ i to u školi u kojoj, kako kažu odgovorni iz Bosna Sema, nema zlostavljanja! Drugi mu je Vaš učenik odmah ljutito odgovorio, ja znam a i Vi znate – ko i šta. Znaju i MUP i Tužilaštvo. Već tih dana Vi ste razrađivali buduću strategiju zamjene teza. Vaša dijagnoza je Aleksitimija (grč. λέξις – riječ, govor, i θυμός – duša, kao centar osjećanja i misli). To je termin koji je 1973. skovao psihoterapeut Peter Sifneos da opiše stanje nedostatka razumijevanja, procesuiranja i opisivanja emocija. Koncept aleksitimije u jakom je obrnutom odnosu s konceptima psihološke mislenosti i emocionalne inteligencije. Znamo mi i našu dijagnozu: „Devastirajući traumatski događaj“. Nemojte misliti da nisam svjestan da je ovo borba Davida i Golijata. Na jednoj strani Vi, u udruženom zločinačkom poduhvatu, s druge mi u nametnutom „ratu“.

Neće ići to što radite.

Nekad sam znao zapjevati sevdalinku: „Sa Igmana pogledat je lijepo“. I jeste – bilo je čak i u ratu: pucaju na Sarajevo, ali „pucaju“ i prelijepi vidici na Šeher sa Igmana u ranim jutarnjim satima. Ne pjevam je više. Sada odem na osmi sprat zgrade i gledam u ambis. Tu zanijemim. Jedino još da igram nijemo glamočko kolo, bosanski „Danse Macabre“?!

Budući da je sve jasno, ostala su mi još samo dva pitanja: Hoću li ja ikad više zapjevati i hoće li iko i ikad propjevati? A počeli su govoriti dok ih još niko i ništa nije pitao. Počeli su, u roku od nekoliko dana, mijenjati „iskaze“ i upućivati prijetnje. Nisam od te struke ali vjerujem da je to važan indikator za MUP i Tužilaštvo.

Ali pouzdano znam da Tužilaštvo jeste mjesto gdje se istražuju zločini sociopata bilo maloljetnih, bilo punoljetnih. Dok Tužilaštvo ne kaže to što ima, neću u javnosti iznositi neke dokaze koje, kopirane i pohranjene na više mjesta, imam u rukama. Ako ne bude optužnice, ti će dokazi isplivati na površinu. Isplivat će i sa optužnicom, samo na Sudu.

Sa mnom ili bez mene. Da drugi roditelji znaju ko im obrazuje i ko im odgaja djecu u Internacionalnoj školi u Sarajevu, da znaju s čijom djecom njihova djeca dijele školski i životni prostor. Mi smo, na našu žalost, saznali prekasno, za njih još uvijek nije kasno. Jer, za razliku od našega Mahira, njihova su djeca još uvijek živa.

 

Dubravko Lovrenović
Autor/ica 8.2.2016. u 11:09