Vučićeva večera

Čedomir Petrović
Autor/ica 27.7.2017. u 14:28

Izdvajamo

  • Oni koji dođu, neka se slože da Kosovo, Albancima prepustimo u zalog. Zalog neka bude trajni mir, između Albanaca i Srba. Da Srbi budu spokojni sa svojim porodicama. Da imaju posla. Da dobro zarađuju i dobro žive. Da žive slobodno i bezbedno. Da Srbi iz Srbije, oni koji su bili nekada, ili oni koji su branili Kosovo iz beogradskih kafića, siđu na Kosovo i obiđu naše svetinje, svetinje koje će sigurno Albanci mnogo bolje čuvati, nego neki Srbi.

Povezani članci

Vučićeva večera

 


I pored enormne većine, koju je Vučić dobio na izborima,
a mora uvek imati na umu, da se narod neće slagati sa mnogim
njegovim odlukama. Zato mora biti postojan i dosledan.

“Zavrnuli mu uši u Vašingtonu pa sada hoće da podeli odgovornost i sa drugima u srpskoj politici i da mu daju alibi za nešto što je već odavno obećao onima koji su ga i doveli na vlast. E, neće da može BAJO, kušaj sam kašu koju si sam skuvao.  Nisu valjda ludi da idu na kobajagi dogovor svi oni koji smatraju da je “svemoćni i samokrunisani” A.V.-A.V pokrao izbore i svi oni koji smatraju da samoljubivi A.V.-A.V. KAPONE nije legitimno izabrani predsednik Srbije. Takvim činom bi samo sebe jos više ponizili od već ponižavajuceg tretmana kakav imaju od strane gangstera-premijera-predsednika Aleksandra Vučića. Sam neka se kuva u kazanu pošto ionako sve sam voli da radi, pošto je sveznalica i pametnjaković, nisu mu potrebni drugi da upadaju u kazan zajedno sa njim, bez obzira na pozive i lažni patriotizam. Daleko mu lepa kuća A.V.-A.V. KAPONE”.

Vladan Velimirović  25. jul 2017.  Komentar.

Dnevni list “Danas”

Za ovaj “komentar”, može se reći da je proglas, one druge polovine Srbije, koja će večito biti protiv Aleksandra Vučića, ma šta on činio ili nečinio. Dobro je, što tako misli manji deo Srbije. Ona većina, iskazala je na izborima, puno poverenje Vučiću, i odlukama koje će donositi kao predsednik Republike Srbije.

Kaže Vučić:  “To su ozbiljne, odgovorne stvari. I ako možemo tu vrstu dijaloga da otvorimo i sa političkim strankama, sa političkim predstavnicima, zašto ne verskim zajednicima, civilnim društvom, nevladinim sektorom, sa svima o tome šta su ciljevi Srbije, gde je njeno mesto u budućnosti. Kada strateški postavite ciljeve, moći ćete da pronađete put”.

Bilo bi dobro, da Aleksandru Vučiću, u razgovorima koji predstoje, najvažnije bude mišljenje naroda.  Da pre svih upozna narod Srbije,  i onaj na Kosovu, šta mu donosi dobrog,  promena statusa Kosova,  a šta lošeg, zato što se njega to najviše tiče. Sve ide preko naroda, i njegovih leđa. On plaća greške,  svih vlasti, koje su ređale na njemu.  Njemu se smanjuju plate i penzije. On će gubiti posao. Ulaziće u štrajkove. Ići u rat, za Kosovo, ako većina tako odluči, ili će ostati da živi na Kosovu, ako ta većina drugačije odlući.

Očekivali smo, i sasvim je normalno, kada se u pregovorima više nema gde, kada se nađemo pred slepim zidom, da se predsednik Srbije Aleksandar Vučić, obrati svom narodu, zatraži njegovo mišljenje, i na kraju donese odluku, sigurno najbolju za Srbiju.   

Poručuje “komentator” Vučiću, između ostalog…  kušaj sam kašu koju si sam skuvao.

Kaša se kuva od onoga što imaš u kući. Nekada je bila puna kuhinja i ostava, pa su onda miševi i pacovi pojeli, prvo meso, pa rezance, razne začine, povrće, brašno, i na kraju ostade samo parče bajatog hleba, kašičica masti, i soli na prst ruke. Od svega toga, mogao je Aleksandar Vučić da napravi samo poparu, ili kako je u narodu zovu, sirotinjska hrana.   

U carskom gradu Kruševcu, kao dete, učila me Nana, kako da skuvam poparu. U ključalu vodu stavim bajat hleb, masti što je ostalo, i malo soli. Mešam drvenom varjačom, dok se ne napravi kaša. Onda to sipam u plehani tanjir, uzmem dedinu metalnu kašiku, koju je sam napravio u Prvom svetskom ratu, u bugarskom zarobljeništvu, i počnem da kusam, kako bi govorila moja Nana. Ništa slađe nisam jeo u životu. Ovu “kašu”, koju je Vučić sam skuvao, ima da jedemo svi, i sve da vičemo:  Imal’ još?  Zato što možemo da ostanemo i bez te kaše, i da glođemo plehani tanjir, a možda ni njega.

Mora da se radi više nego ikad, da bi se kuhinja i ostava, napunile kao pre, i još da bude preko toga. Mora da se pohvataju pacovi i miševi, da ne kradu više, a i da plate za ogromnu štetu koju su napravili, tako što će biti stavljeni pred velike mace i mačore (čitaj: Sudije i Tužioce).        

Budimo barem jedanput, u istoriji ovog naroda, složni. Nismo bili nikad, ne moramo biti ni u budućnosti, ali danas, bilo bi poželjno da izađemo sa jedinstvenim stavom o Kosovu, makar mnogi i ne mislili tako. Nemojte tražiti da zbog toga budete plaćeni, da dobijete mesto u Vladi, u javnim preduzećima, u raznim odborima…  budite bar jedanput, malčice blizu, onim pravim Srbima, koji su nekada besplatno ginuli za ovu zemlju.    

Bila je, ili nije bila, Kneževa večera, u Kruševcu, noć pred Boj na Kosovu. Ako je bila, po pesmi koja govori o atmosferi i raspoloženju među prisutnima, doznajemo, da je pre šest vekova, sve bilo isto, kao danas u Skupštini. Na večeri je bilo puno  pretnji, optužbi, kleveta…  Ko je izdajnik? Ko je vera, a ko nevera? Ko će koga ubiti…  Pilo se tu noć u Kruševcu. Sutradan se jahalo do Kosova polja, neki su, kao i uvek pešačili, i na sve to trebalo se boriti na život i smrt s Turcima. Izgubili smo boj, ali poraz nikad nismo priznali.

To činimo kroz celu našu istoriju.

Neka Vučić pozove na večeru, može biti i popara, jeli su je svi oni, kad su bili mali, samo su brzo zaboravili. Neka pozove sve one koji nešto znače u ovoj zemlji. Ko ne dođe, nek bude nevera i izdajnik. U razgovore, ne bi nikako bilo dobro, uključiti Srpsku pravoslavnu crkvu. Srbija je sekularna država, i strogo odvojena od crkve. Oni koji dođu, neka se slože da Kosovo, Albancima prepustimo u zalog.  Zalog neka bude trajni mir, između Albanaca i Srba. Da Srbi budu spokojni sa svojim porodicama. Da imaju posla.  Da dobro zarađuju i dobro žive.  Da žive slobodno i bezbedno. Da Srbi iz Srbije, oni koji su bili nekada, ili oni koji su branili Kosovo iz beogradskih kafića, siđu na Kosovo i obiđu naše svetinje, svetinje koje će sigurno Albanci mnogo bolje čuvati, nego neki Srbi.

U Metohiji. i kosovskoj Drenici, čuvari su bili Albanci, islamske veroispovesti. Manastiri, Visoki Dečani, Pećka patrijaršija i Devič, bili su pod zaštitom albanskih plemena. Mnogi Albanci su poginuli čuvajuči srpske svetinje. Ginuli su, ali i ubijali svoju braću koja su želela da spale i unište srpske manastire i crkve. Ubijali su svoju braću da bi sačuvali nešto tuđe. Dali su besu.

Postojao je kult svetog kralja Stefana Dečanskog, koji je dugo bio rasprostranjen i među Albancima islamske veroispovesti.

O tome bi Srbija mogla mnogo da nauči.

Kao dete, išao sa majkom i ocem u manastir Gračanicu. Na jednom zidu u unutrašnjosti manastira, bili su potpisi svih fudbalera Crvene Zvezde.

Jednoga dana, kad uđemo u Evropsku uniju, neće više biti granica. Zato, posle večere kod Vučića, ne krećimo na Kosovo da ginemo zalud, već da ga založimo, za život, nas danas, i onih koji dolaze. To će biti dobro i za sve ostale narode koji žive u našoj blizini. To će biti dobro i za narod u Srbiji. Svet će nas gledati drugačije.  Mnogi će nam pomoći, normalno uz profit za sebe, da opstanemo, sada kad nam je mnogo teško. Ali, prvo moramo mi sami sebi da pomognemo.

Uvek postoji opcija rata. Ona je jedina, najlakše ostvarljiva. Zašto Srbi uvek biraju najlakši put?  

Možda u precenjivanju samih sebe, postajemo potcenjeni u očima drugih?

Za umiranje uvek ima vremena, a za život tako malo.

 

                                                                                                   

Čedomir Petrović
Autor/ica 27.7.2017. u 14:28