Za čim plače Bosna?

Bosna je kao droga. Konzumiraš je iz radoznalosti, raduje i opušta, i odjednom shvatiš da si postao… ovisnik.

Piše: Mišo Radić – Sutješčanin

Bosna je kao droga. Konzumiraš je iz radoznalosti, raduje i opušta, i odjednom shvatiš da si postao… ovisnik.
Uvuče ti se u krv, pod kožu u svaku poru tijela, zarobi te i više jednostavno ne možeš bez nje. Upravo se to meni dogodilo. Malo, malo pa me zove k sebi, a ja se kad god mogu odazivam i lutam njome uzduž i poprijeko. Uvijek je zatičem istu, ali i drugačiju.

Ovaj put, našao sam je u nekom nijemom grču, zamrlu u nestvarnoj ljepoti zelenih šuma, bistrih potoka, kasaba i mahala. I kao da je na rubu suza. Zašto plačeš Bosno, gotovo sam upitao premda odgovor odavno znam. Plače za bijelim stadima i krdima goveda kojima je nekad obilovala, za svojom rajom što se rasula širom svijeta jer joj onako podijeljena na torove, opljačkana, devastirana, premrežena mitom i korupcijom nije mogla pružiti ništa.
Plače, ne za velikim Hrvatima, velikim Srbima, velikim Bošnjacima (toga ima u izobilju) već za svojim malim, dobrim Bosancem koji je uvijek i u prvom redu bio čovjek nesputan nacionalističkim uzdama, umjetnim podjelama i nametnutom netrpeljivošću.

Ima ih još, ali bačeni na margine čekaju da dođe kraj ovim silnicima (kao i svim do sada), da opet prodiše punim plućima i postane ono što je oduvijek bila. Kolijevka čovjeka, građanina, Bosanca.

Glas Naroda