ZA DAVIDA…DŽENANA …I ZA 102-a PRIJEDORSKA MALIŠANA

Suzana Sekulović Kadirić
Autor 16.5.2018. u 10:41

Izdvajamo

  • Ili će sve otići u krasni k* i mi zajedno s tim ili ćemo prestati ćutati, prihvatiti stradanja i zločine koji su počinjeni i krenuti dalje u bolju budućnost, za našu djecu. Ukoliko to ne učinimo zauvijek će nam ostati sjeme mržnje, nepovjerenja i nove žeđi za novom krvlju, a ja lično ni jednom djetetu ne želim niti takvu Pravdu, niti takvu budućnost!

Povezani članci

ZA DAVIDA…DŽENANA …I ZA 102-a PRIJEDORSKA MALIŠANA

Davor Dragičević i Muriz Memić – foto Ivan Šebalj

Na trgu u Prijedoru, tom istom gradu gdje još uvijek nemamo spomenik za 102-e nedužno ubijene djece i gdje svakog 31. maja obilježavamo Dan Bijelih traka, stajao sam danas i posmatrao grupu omladine i svega nekoliko odraslih osoba koji su se pridružili grupi Pravda za Davida. Stajao sam i sjećao se. Boljelo je i te kako. Još jednim roditeljima je oduzeto njihovo dijete, a Pravdu i dalje dijele isti oni koji su je dijelili i našoj djeci, koji je dodjeliše tih dalekih 90-tih meni i mom bratu kojeg više nema, kao što nema ni Davida, ni Dženana. Ova peticija je i za Davida, i za 102-e djece u Prijedoru, i za svako drugo nevino nastradalo dijete od ruke koja je sebi za pravo dala da ubija djecu, a nama oduzela pravo da se radujemo i ljudski živimo uz one kojih više nema. A nema ni Dženana, ni Alekse, ni Mahira, ni Ivone, ni Denisa, ni Alena, ni Nikole…. Spisak je dug, rekli bi neki. Njima spisak, nama bol i naši životi kroz koje koračaju oni koji više nisu s nama. Koliko li je samo majica, farmerica i cipela ostalo iza njih? U svakom je jedan lik djeteta.

U zadnje vrijeme primjećujem nešto vrlo čudno kod mene same. Znate ono – kritika, samokritika i slično. E, to!

Naime, dešavaju se čudne stvari u meni, te tako više nemam apsolutno nikakvog interesovanja za Čovića, Dodika, Izetbegovića, sve te pokondirene ministre i gospođe ministarke, sitne i dječije svađe između probosanskih snaga, nezrelost njihovih vođa, niti upošte želim da učestvujem u reality show-u, koji nam već ravnih 28 godina serviraju gore pobrojani. Dobro ste pročitali, nije 25 godina, već 28! Ide vrijeme, a čovjek to i ne primjeti! U neka doba se samo okrene preko ramena i shvati da je sve prošlo kao tek naletjeli vihor u sparnoj ljetnoj noći i više nema povratka tamo gdje je nekad bio ili želio da bude, jer ga nisu ni pitali, bacajući ga niz provaliju koja ga je čekala široko otvorenih usta. Shvati u jednom času da su ga progutali!

Mnogima su ove godine iza nas, a u odličnoj saradnji sa tri izopačena lika koji se političarima zovu, upropastili živote i isprepleli mreže zla i mržnje između ljudi koji su bili komšije, prijatelji, pa čak i rođaci, pretvarajući ih u krvoločne monstrume, poigravajući se sa moralom ili nemoralom svakog pojedinca ponasob. A te stvari i takvi događaji kad tad isplivaju na površinu, u trenutku kad se najžešća poplava počne povlačiti. Opasne su to rabote i na kraju svi ostanu ogoljeni kad istina počne da traži svoj put. Uoče tad se lako i oni tamo i mi ovdje. I taj moral i taj nemoral odjeknu daleko, bez obzira koliko se to činilo nemoguće ili nestvarno u pojedinim momentima našeg života.

Ubjedili su nas da ne znamo i ne možemo protiv njih i zadovoljno se smiješkajući, zaposjeli su fotelje i blistave kancelarije u kojima primaju jedni druge, zadovoljno trljajući ruke i kujući planove za sljedeću epizodu reality-ja.
Njihovi sljedbenici se mogu kao po pravilu, podijeliti u dvije grupe: milioneri i idioti.

Osudite me kako god znate, ali ja počinjem da preskačem sve tekstove s njihovim slikama i dogovorima, sve dok ne ponude neko novo rješenje za ovu situaciju, umjesto što stalno nude probleme.

I koliko god se čudno činilo, preskakujući njih, sve više se povezujem sa stvarnišću. Čak i više od toga!
Kako li je to uopšte moguće, upitaće se mnogi?
Potpuno je jednostavno.
Idem i tražim ljude. Osluškujem ih. Upoznajem i sklapam s njima jake veze koje Dodik, Čović i Izetbegović ne mogu presjeći svojim lukavim i nadasve huškačkim politikama.

A ljudi ima i te kako. Do nas je samo hoćemo li se prepoznati, uvezati i širiti našu mrežu, te podržati jedni druge ili ćemo i dalje ostati u skučenim prostorima navijajući za vlastite timove koji nikako da dospiju do svjetske top liste takmičenja, već uporno gube iz dana u dan.

Za razliku od njih, ja ću pokušati da Vam ispričam priču iz stvarnog života, priču o Čovjeku, Pravdi, Jednakosti i Solidarnosti, ali prvenstveno priču o suočavanju sa samim sobom, kulturom sjećanja i veličini nekih toplih, pozitivnih ljudi.
Kažem – ljudi, jer čovjek ne može, u svoj veličini te riječi, biti baš svako!
Znate, ima tu i puno onih “finih”, ali ne dajte da Vas to zavara.

Čovjeka ćete lako prepoznati po nekoliko karakteristika i načela, koja se mogu sažeti u sljedećim postavkama:
On uvijek sprovodi svoje riječi u djelo i tako tačno možete sjediti tok njegovih misli, jer ne petlja i ne krije, a ono što misli ujedno osjeća, radi i govori. Kada se te tri stvari, koje su u potpunom balansu, uoče kod nekoga, onda znajte da ispred Vas stoji Čovjek.

Oni što puno misle, a ništa konkretno ne čine i ništa ne osjećaju nisu dobri ljudi.
Ni oni što non-stop jurcaju i rade, nisu na tragu da budu ono što se Čovjekom zove, jer ti nikad nemaju vremena da zastanu i razmisle gdje su bili, šta su radili i kakva su im buduća polja rada i djelovanja, kao ni da li njihov stalni i neprekidni rad bez predaha odiše kvalitetom ili kvantitetom. Ovakvi tipovi ljudi imaju veliki problem sa dobronamjernom kritikom, a samokritiku uopšte ne poznaju kao pojam. Misle da su uvijek u pravu. Rijetko kad ili bolje rečeno nikad, od njih nećete čuti riječ: “Izvini!”
U posljednju grupu spadaju oni koji samo i stalno nešto “osjećaju”, a nikad ne razmišljaju kako njihove riječi utiču na okolinu. Oni su obično zauzeti samim sobom i nikada ne djeluju u nekom pravcu koje bi donjelo bilo kakvo poboljšanje, ni sebi, ni drugima..
Njih će te lako prepoznati po letargiji i izjavama kako osjećaju da ih boli glava, kako osjećaju da nešto neće uspjeti, kako osjećaju da će se nešto desiti i sl.
Ni tu nema Čovjeka!
Ali kad se sve ovo izbalansira i kad misli, osjećaji i djelovanje postanu jedno, e, onda stojite pred Čovjekom! Nema tu pogađanja i nagađanja šta se s rečenim mislilo i hoće li se nešto od svega toga sprovesti u djelo. Tačno se zna!

Čovjeka ćete prepoznati po teškoćama, gubitcima, padovima i porazima kroz koje je prošao i kojih se ne stidi. Samo ponekad mu malo škljicnu koljena, ali uvijek nađe način da savlada sve ružne stvari koje su mu se desile i opet izroni iz svih problema koji su mu se stuštili na ramena. Čovjek zna da cijeni Čovjeka, da pokaže svoj respekt prema njemu, da mu ne nanosi bol, da jednostavno zna šta je empatija, da bude ispunjen iskrenom brigom za druge, da razumije život i da ga slavi, a ne uništava. Čovjek uvijek lako prepozna čovjeka!

Već duže vremena tražim takve, pronalazim ih i čuvam kao skupocjene porculanske ukrase, uvijek ih nanovo brižno glancam i dotjerujem tek da bi zablistali u svojoj punoj veličini. I uvijek mi bude neizmjerno drago kad vidim da su se dva Čovjeka koja poznajem povezala na mom i njihovom dlanu koje smo pružili jedni drugima. Ti trenutci sreće se ne mogu opisati i vrijedniji su od bilo čega drugoga.

To mi se desi i neki dan. Rasplačem se kao kišna godina. Znate, ne plačem zbog grubosti, na nju sam navikla i ne može me više iznenaditi. Na nju jurišam bez zastoja.
Ali, ta ljudska toplina, taj Čovjek, uvijek me rasplaču. Zbog dragosti, nježnosti i saznanja da nas ima.

pravda za davida i dženana

Već su svi čuli za grupu Pravda za Davida i pravda za Dženana. Postali su simbol otpora sadašnjice, bez obzira na sve što o tome želite ili ne želite reći.
Imam veliki otpor prema grupama koje ne djeluju konkretno. Nemam toliko vremena, a i jednostavno me guše, a ja volim širinu i prostranstva.
Ali, eto, uđoh u ove grupe i to od početka.
Prvo, žao mi je svakog nastradalog djeteta u BiH, a toliko ih je da se čovjeku jednostavno sledi krv u žilama.
Drugo, Davor Dragićević, Davidov otac, je neosporno pokrenuo jednu lavinu, ma šta mi mislili o tome. Ko je pratio grupu od početka, mogao je da uoči sve procese koji su se dešavali u njemu i oko njega.
Treće, ako je neko imalo zainteresovan za promjene u našem društvu, kroz koje mi svi, svjesno ili nesvjesno, ali ipak definitivno prolazimo, može u komentarima ispod svakog statusa, sa vrlo malim poznavanjem analitike vidjeti u kakvom nam je stanju cjelokupna zemlja. Ima tu svega što ispliva na površinu – i ovih što puno misle, i ovih što puno osjećaju i predviđaju sudbinu i ovih što previše rade, a ne udišu ni zericu vazduha. Ima i pritajenog nacionalizma, i negiranja, i straha, i posljedica zadnjeg rata, i totalne neobrazovanosti i bojazni da će doći do uništavanja institucija i države (jebem li ga, imamo se za šta i bojati), zaboravljajući da je potpuno legitimno tražiti, po svim demokratskim principima, čak i ostavku vlade i da narod ima pravo i na to ukoliko se ujedini. Priče o stranim plaćenicima, sorošovcima i tajnim agentima već odavno ne piju vode.

Međutim, u toj grupi ipak se ljudi povezuju i nekako najviše se čuju oni koji su spremni na borbu, solidarnost i podršku, što mi daje nadu da ću opet tu negdje sresti Čovjeka.

I desilo se puno puta, ima tu jedna grupa fenomenalnih ljudi sa svih strana kako bivše Jugoslavije, tako i iz svijeta.
Dirnulo me duboko što je Davidov otac iz Banjaluke otišao u Sarajevo da podrži Dženanovog oca. I obratno. Obojica u velikoj tugi zbog gubitaka svojih sinova, obojica borci, obojica ruše granice koje su nekad davno postavljene.

Pa, onda ugledam neke komentare kako se zločini iz ’90- tih ne mogu porediti sa ova dva ubistva (kao da ih je samo dva), kako je to izgleda ulizivanje Bošnjaka koji podržavaju Pravdu za Davida i Dženana, kao i svu drugu nedužno nastradalu djecu i u stilu je onoga – ako Bošnjaci podrže sad Srbe, to će ličiti kao da će možda i Srbi podržati Bošnjake da sagrade spomenik za 102-e nevino nastradalo dijete u toku rata u Prijedoru.
Mene je zainteresovalo ovakvo razmišljanje i pošto se nadam objavljivanju ovog teksta, što znači i da će biti otvoren i potpuno transparentan na socijalnim mrežama za sve, onda moram upravo tako, javno, postaviti nekoliko pitanja:

  1. Ko to uopšte može porediti zločine i jako bih voljela da mi se objasni kako se zločini porede? Kojim ciframa i instrumentima? Nema, gospodo draga, poređenja! Ako to niste shvatili, a druge napadate upravo zbog toga, onda ste totalno na pogrešnom putu! Takva vrsta napada i odbrane vlastitih stavova je vrlo interesantna!
  2. Ko je tu Srbin, a ko Bošnjak? Ko Hrvat? David ili Dženan? Mahir ili Ana?
    Pa, ako već nisu podržali grupu Pravda za Davida, jer je u pitanju Srbin, što ne podržaše grupu za Dženana ili Mahira? A nisu! Nisu upravo ti što postavljaju takva pitanja, jer znam, pošto sam u svim tim grupama od početka, u grupama koje se bore za djecu i ljudska prava. Ne podržaše ih ni materijalno, ni moralno, ali digoše svoj glas.
  3. Davida je ubila institucija, tačnije učesnici, kriminalci i krvoločnici RS-a. Još tačnije pripadnici MUP-a RS-e. Isti oni koji su ubijali i djecu u Prijedoru. Jedan od njih je i Nenad Stevandić, koji je i danas na slobodi, a sjedi na vrlo visokoj funkciji. Tu je naravno, u istom kolu i ministar Lukač. Dovoljno je na googlu samo upisati njihova imena i prezimena, pa da normalnom čovjeku bude sve jasno. Tako da ta logika o ulizivanju i onome što je rečeno o grupi Pravda za Davida ne pije puno vode, pogotovo ne ono: “Žao mi je Davida, ali neka ih tamo.”
    Oni nisu “tamo”, oni su bili i te kako dobro organizovani za vrijeme rata i bili su i “vamo”!

Međutim, izmaknem se malo, od takvih komentara i u istom tom Prijedoru ugledam jednog poznanika. Mirsad Duratović mu je ime.
Pitam ga: “Šta to bolan radiš?”
Kaže mi sasvim pribrano:
“Potpisujem peticiju za Davida!”
Poslije ga pitam zašto. Polako i staloženo mi ispriča sljedeće:

“Znaš, potpisujem peticiju ZA DAVIDA…DŽENANA …I ZA 102-a PRIJEDORSKA MALIŠANA.

Godinama nosim istu bol. Godinama liježem, budim se i radim sa istim mislima. Tu su i kad ih niko ne vidi.
Godinama priželjkujem pravdu koje ni dan danas nema, ali se nadam i borim u svakom trenutku da se vrati na naše ulice, u naš grad, u našu zemlju.

Kao dijete sam preživio tri logora, koristili su me kao živi štit, povratnik sam u RS. Povratnik na ognjište, na kojem sam rođen. Povratnik u potrazi za Pravdom i Jednakošću svih ljudi u BiH.
Mog brata Halida više nema. Ubili su ga kad mu je bilo svega 15 godina. Ubili su i još 101-o prijedorsko dijete.
Nema više ni Dženana…Nema više ni Davida među nama… I njih su ubili.

Ni jedno dijete ne zaslužuje da se silom na njega krene. Ni jedno ne zaslužuje skrnavljenje njihovih bezbrižnih osmijeha, doživljenih prvih koraka, prvih ljubavi i prvih nestašluka.

Na trgu u Prijedoru, tom istom gradu gdje još uvijek nemamo spomenik za 102-e nedužno ubijene djece i gdje svakog 31. maja obilježavamo Dan Bijelih traka, stajao sam danas i posmatrao grupu omladine i svega nekoliko odraslih osoba koji su se pridružili grupi Pravda za Davida. Stajao sam i sjećao se. Boljelo je i te kako. Još jednim roditeljima je oduzeto njihovo dijete, a Pravdu i dalje dijele isti oni koji su je dijelili i našoj djeci, koji je dodjeliše tih dalekih 90-tih meni i mom bratu kojeg više nema, kao što nema ni Davida, ni Dženana.

Ova peticija je i za Davida, i za 102-e djece u Prijedoru, i za svako drugo nevino nastradalo dijete od ruke koja je sebi za pravo dala da ubija djecu, a nama oduzela pravo da se radujemo i ljudski živimo uz one kojih više nema.
A nema ni Dženana, ni Alekse, ni Mahira, ni Ivone, ni Denisa, ni Alena, ni Nikole….
Spisak je dug, rekli bi neki. Njima spisak, nama bol i naši životi kroz koje koračaju oni koji više nisu s nama
Koliko li je samo majica, farmerica i cipela ostalo iza njih? U svakom je jedan lik djeteta.

31. maja ću ponovo, po sedmi put, obilježiti Bijele trake, a u ovom mjesecu maju, mjesecu bjeline, procvjetalih behara i buđenja novih života pozivam i sve ostale pojedince a naročito NVO oraganizacije iz Prijedora ali i BiH koje se zalažu za ljudska prava, da potpišu peticiju i da na taj način daju svoju podršku Davidovom ocu Davoru i majki Suzani. Da daju podršku i Dženanovim roditeljima. Da daju podršku i 31. maja u Prijedoru roditeljima 102 ubijene prijedorske djece.

Pozivam Vas, jer mi najbolje znamo kako nepravda boli.”

Da li će Banja Luka pružiti ponuđenu ruku ili će opet okrenuti glavu na drugu stranu ostaje da se vidi. Bilo bi licimjerno tražiti Pravdu, prihvatiti potpis, a ne prihvatiti Čovjeka koji se skoro svakodnevno susreće sa napadima sa svih strana.
Bilo bi licimjeno boriti se za Pravdu i zahtjevati je od istih ljudi koji su zlo počinili i u zadnjem ratu na području Prijedora koji je svega 50 km odaljen od Banjaluke.

I tek da se čitaoci ne zbune, na čijoj sam ja to strani u svemu ovome, razjasnimo i tu zagonetku.

Strašno bih voljela znati kako se prepiznaju hrvatska, srpska ili bošnjačka djeca i ko to ima pravo da im oduzme život u svrhu patriotizma?
Ako neko zna, neka mi javi.
Interesuje me, onako čisto ljudski, da li imaju isto pravo na život ili da ih ubijemo odmah, ako slučajno pripadaju pogrešnoj strani, pa da se poslije pravimo blesavi, jer nismo toliki ljudi da bi priznali šta smo učinili, već hrabro idemo dalje, bez da se osvrćemo. Neka krvi, opraćemo ruke. Niti je šta bilo, niti se šta desilo. Idemo dalje! A bože moj, biće djece!

Zvuči surovo?
Pa, tako i živimo!

Ovaj tekst je napisan i s toga, što u institucujama, na visokim položajima, još uvijek sjede skoro svi oni koji su i te kako umješani u Davidovu smrt, ali i smrt 102- e djece uz Prijedora.
Nemojte da se pravimo blesavi i okrećemo glavu od činjenica.
Bez suočavanja sa prošlošću, nema bolje budućnosti!
Pronađete li se negdje u ovom statusu i imate li želju da se pravdate i objašnjavate, znači – krivi ste! I svjesni ste i te kako u čemu ste učestvovali i još uvijek učestvujete, a tražite Pravdu!

I da se samo javno izjasnim da me poslije ne dave sa suvišnim, glupim i sumnjivim pitanjima u vezi dvije stvari:

  1. Nisam Prijedorčanka, ali godinama podržavam njihovu borbu za Pravdu, kao što im se svaki put pridružim i u obilježavanju manifestacije Bijele trake.
    Ti ljudi koji su prošli najgore što se može i zamisliti, ponovo su pružili ruku BANJALUCI, a do BANJA LUKE je sad da li će je prihvatiti ili okrenuti glavu na drugu stranu.
  2. Podržavam i Pravdu za Davida i za Dženana i za Nikolu….Podržavala sam i Alisu i Dubravka dok su bili živi i tražili Pravdu za Mahira.
    I podržavaću i dalje svakog roditelja bez obzira na naciju, vjeru, rasu i seksualnu opredjeljenost.
    Podržavaću i one roditelje čija djeca su ekshumirana i koja su ubijena u zadnjem ratu, bez obzira čija su, koliko ih je i kako se zovu.
    Nema poređenja zločina i poricanja, a ako ima, onda nema Pravde koju toliko tražimo i želimo!
  3. Nemam problema ni u jednom momentu da odem na Kazane, Čelebiće, Trnopolje, Omarsku, Hipodrom, Keraterm, Manjaču i poklonim se svim nevino nastradalim žrtvama, a pogotovo nedužnoj djeci bez obzira čija su.

Ako imate problem s tim, onda niste Čovjek!
Ili će sve otići u krasni k* i mi zajedno s tim ili ćemo prestati ćutati, prihvatiti stradanja i zločine koji su počinjeni i krenuti dalje u bolju budućnost, za našu djecu. Ukoliko to ne učinimo zauvijek će nam ostati sjeme mržnje, nepovjerenja i nove žeđi za novom krvlju, a ja lično ni jednom djetetu ne želim niti takvu Pravdu, niti takvu budućnost!

A meni je drago što sam na trgu u Prijedoru srela Mirsada Duratovića.
Čovjeka i borca!

Pogledah ponovo Mirsada Duratovćai i dobro ga osmotrih. Prezime mu već sve govori, a glava mu visoko uzdignuta. Ne sakriva se kad hoda. A hoda na poseban način po kojem se poznaju ljudi!

Negdje u tom trenutku sam i shvatila da preda mnom stoji Čovjek!
Duboko mu se naklonih i pođoh svojim putem.
Poslije sam cijeli taj dan plakala. I nikad neću saznati da li od tuge ili od sreće.

Suzana Sekulović Kadirić
Autor 16.5.2018. u 10:41