Za grob spremni

Viktor Ivančić
Autor 9.10.2017. u 13:07

Za grob spremni

Nikada žene u Hrvatskoj nisu bile do te mjere ponižene kao od momenta kada je žena postala predsjednica Hrvatske. Tek tada je to postala u punom smislu izdajnička funkcija. Ako Franju Tuđmana smatraju ocem države, onda je Kolinda Grabar-Kitarović samoklana majka

‘Kada te budem ispraćala na onaj svijet, koračat ću na začelju kolone!’ pomalo je svečano rekla građanka, očito iznenadivši supruga, dotad blaženo razvaljenog u fotelji, jer ju je zaprepašteno pogledao i objesio donju vilicu, zadržavši je u tom položaju neugodno dugo.

‘Zato jer će tako nalagati propisi’, napokon je pojasnila građanka, mašući raširenim novinama, a zatim nastavila:

‘Evo, direktor gradskoga pogrebnog poduzeća ‘Čempresi’ u Šibeniku, stanoviti Joško Vuković, sastavio je ‘Pravilnik o ponašanju na ispraćaju i sahrani pokojnika’ i postavio ga na gradskome groblju Kvanj. Tu zbilja ima zanimljivih stvari, uključujući upute o odijevanju. A najinteresantnija je ova, citiram: ‘Pridržavajte se rasporeda pogrebne povorke kako je definira svećenik ili voditelj ceremonije, a u našim krajevima je uobičajen sljedeći raspored: križ, muškarci, vijenci, svećenik, pokojnik, članovi obitelji i potom žene.’ A? Što kažeš?’

‘Zvuči bizarno’, rekao je suprug.

‘Zvuči realno!’ obrecnula se građanka. ‘Točnije: zvuči odvratno! Još točnije: zvuči hrvatski odvratno!’

Građanki su se blago zakrvavile oči, poprimajući dražesne roza nijanse, pa je suprug preventivno šutio, puštajući je da nastavi:

‘Da sam kojom nesrećom muškarac i da imam taj nasilnički mentalitet, mogla bih rečenome gospodinu Vukoviću zbog njegova pogrebnog pravilnika polomiti obje noge i poneko rebro. Ali s druge strane, kao muškarac, ne bih imala za to motiv, je li tako? Vidiš kako je to nezgodno, dragi moj. Kao žena sam u bezizlaznoj klopci!’

‘Dobro, mila’, umirivao ju je suprug, ‘ali stvarno se ne trebaš uzbuđivati radi neke lokalne egzotičnosti i jedne patrijarhalne protuhe na čelu pogrebnoga poduzeća. Naposljetku, ni mene ni tebe neće sahranjivati u Šibeniku.’

‘Nemoj ti meni o egzotičnostima’, inzistirala je građanka. ‘To su lokalne uvertire nacionalnih raspleta. Taj majmun samo provodi u djelo ono što crkva, vlast i njihove jurišne trupe sve vrijeme propovijedaju i najavljuju. On je njihova terenska avangarda. Jebena prethodnica. Citiram: ‘Tradicionalno je pravilo da žene hodaju na začelju kolone!’ Citiram: ‘Pa nisam ja to izmislio!’ Citiram: ‘To nalažu red i crkveni običaji!”

Građanka je ispružila kažiprst u smjeru suprugova čela i dodala nešto zlokobnijim tonom:

‘Gadne se stvari događaju ženama u Hrvatskoj, dragi moj, a spremaju se još gore. Onoga dana kada te budem ispraćala s ovoga svijeta, uvjeravam te, ne samo što će me uplakanu otjerati na rep kolone, nego ću, po sili propisa i pravilnika, morati držati krunicu u rukama, mrmljati molitvu, imati maramom pokrivenu glavu i spuštati pogled ako kraj mene prođe kakav muškarac.’

‘Sreća tvoja da sam ja uvijek bio kavalir’, sućutno je rekao suprug.

‘Što to znači?’ pitala je građanka.

‘Da bih te spasio od poniženja, prepustit ću ti svoje mjesto u kovčegu.’

Građanka je najprije kratko zašutjela, a potom se osmjehnula. Uvijek joj je bilo simpatično kada njezin muž sarkastično poentira i uživa u svojoj muškoj prepotenciji. Možda bi ga čak odalamila tavom po glavi da osnaži doživljaj, no nije joj bila pri ruci, a usto su je zaokupljale ozbiljnije brige.

‘Shvaćaš o čemu govorim, zar ne?’

‘Shvaćam.’

‘Ako ćemo pošteno’, rekla je građanka, ‘taj nevoljni direktor poduzeća ‘Čempresi’ je, aranžirajući idealnu pogrebnu povorku, izradio gotovo savršenu sliku hrvatskoga društva, odnosno hrvatskih društvenih prioriteta. Na tome mu svaka čast. Jer ako stvari kategoriziramo i postrojimo po državnoj važnosti, onda bi neka zamišljena hrvatska državotvorna povorka bila koncipirana po istome rasporedu i slijedu kao i njegova kolona za sahranu. Trebalo bi unijeti tek sitne modifikacije.’

‘Kakve modifikacije?’

‘Križ, branitelji, vijenci, svećenik, najdraži pokojnik, članovi obitelji i potom žene. Eto Hrvatske!’

‘A gdje su ti muškarci?’

‘Muškarci su branitelji. Trenutno ih je više od pola milijuna i njihov broj kontinuirano raste, što znači da će u dogledno vrijeme obuhvatiti čitavu mušku populaciju. Budući da među braniteljima ima manje od pet posto žena, jasno je da one svojim radom osiguravaju braniteljske – dakle muške – privilegije, znači visoke penzije i druge beneficije. To sam ti već jednom objašnjavala, mili: puni smisao tzv. domovinskog rata, a pogotovo njegove naknadne reprodukcije, svodi se na to da hrvatski muškarci dovedu u ropski položaj hrvatske žene.’

‘Pa jest, sve se slaže’, zamišljeno je rekao muž. ‘Onaj protokol sprovoda komotno je mogao sastaviti i Tuđman devedesetprve.’

‘Naravno da se slaže’, složila se građanka. ‘Može se opravdano tvrditi da je koncepcija hrvatske države izrađena na modelu pogrebne povorke!’

‘I što da ja sad kažem?’ slegnuo je ramenima suprug. ‘Za grob spremni?’

‘Baš me briga što ćeš ti kao muškarac reći!’ opet je planula građanka. ‘Ono što je bitno je da su žene u ovoj zemlji zadnja rupa na svirali. Rep kolone. I gore od toga. Položaj žena u Hrvatskoj sve više nalikuje položaju Židova u Njemačkoj sredinom tridesetih godina prošloga stoljeća. Još malo i počet će nas trpati u Jasenovac.’

‘Jasenovac je više za Srbe…’

‘Dobro, u nešto slično!’

‘Možda ipak malo pretjeruješ’, oprezno je primijetio muž. ‘Na koncu, u Hrvatskoj je žena izabrana za predsjednicu države.’

‘Nemoj mi to spominjati!’ ozbiljno se razbjesnila građanka, crveneći u licu. ‘Nikada žene u Hrvatskoj nisu bile do te mjere ponižene kao od momenta kada je žena postala predsjednica Hrvatske. Tek tada je to postala u punom smislu izdajnička funkcija. Trebala im je ženska ruka da zamaše zastavom patrijarhata!’

‘Smiri se, mila, puknut ćeš…’

‘Pogledaj malo što ta čini’, nije se obazirala građanka. ‘Daje službeno pokroviteljstvo onoj bogomoljki iz U ime obitelji koja udarnički radi na našem zakonskom porobljavanju. Obiteljskim zakonom nas žele i formalno pretvoriti u strojeve za rađanje, jer je ženama bez djece dat status socijalnih suvišnosti. Oduzimaju nam pravo raspolaganja vlastitim tijelima, jer abortus je još samo teorijski moguć, ali je faktički zabranjen. Stornirali su i ratifikaciju Istanbulske konvencije protiv nasilja nad ženama, pa je onaj požeški župan od sreće prebio suprugu i krvavu je poslao u bolnicu. Da ne pričam o općoj atmosferi…’

‘Polako, mila, uzmi zraka…’

‘Grmi se iz svih oružja protiv ‘rodne ideologije’. Popovska propaganda odzvanja na sve strane. Prave od nas krotke katoličke sluškinje. Konzervativnim školskim programima djevojčice od malih nogu uče da prihvate diskriminaciju, pokore se Kristu i drugim muškim autoritetima. Smjenjuju pravobraniteljicu za djecu jer ne iskazuje poniznost časne sestre. Znaš li, na primjer, kako je nazvan tjedan u kojem vodimo ovaj razgovor?’

‘Kako?’

‘Tjedan dojilja! Tjedan dojilja, bog te jebo! Zbog čega bih ja živjela u zemlji gdje postoji Tjedan dojilja?! Zašto su se naše sestre borile prije stotinu i više godina? Za ku… Za to da imamo predsjednicu države koja voli pozirati u uniformi, navlačiti vojne čizme i predvoditi akciju gaženja ženskih prava? Je li to mandat ili suicid? Iz ženske perspektive, na čelu Hrvatske je peta kolona!’

‘Sad bi stvarno bilo dosta!’ poskoči suprug iz fotelje. ‘Toliko drobiš da smo stigli do kraja teksta.’

‘Zar jesmo?’ iznenadi se građanka.

‘Jesmo!’ osorno reče muž. ‘Hajde daj neku kratku završnu misao i začepi, da možemo večerati.’

Građanka, možda u strahu da ne zaradi ćušku, poslušno trepne nekoliko puta. Potom se okrene prema čitatelju i kaže:

‘Ako Franju Tuđmana smatraju ocem države, onda je Kolinda Grabar-Kitarović samoklana majka.’

Viktor Ivančić
Autor 9.10.2017. u 13:07