Zadnja pošta Balkan

Povezani članci

• Moj prika torcidaš Žare
• Huškači iz prijateljskog susjedstva
• Imamo li, ne činimo li ništa sami, pravo na upiranje pogleda i u Svevišnjega?
• Šušnica: Dragan Čović i hercegovački HDZ na sve moguće načine kidišu na BiH
• Papci s bijelim zastavama
• NISVET DŽANKO, ODŽIBVEJ

Pokatkad se kockice baš lijepo slože.

   Čitam tako ovih dana knjigu poznatog novinara BBC-a, istoričara Miše Glenija (Misha Glenny) “Balkan 1804-1999.”. Iz obimnog djela od preko 600 stranica posebnu pažnju mi privlače dva odlomka. Jedan je onaj u kome Gleni kaže  da su velike sile u novijoj istoriji do 1999. i rata na Kosovu triput intervenisale na Balkanu: 1878. (Berlinski kongres), 1914. (Prvi svjetski rat) i 1940. (upad Italije u Grčku). I sva tri puta “sve porazbijale”, kao slon u staklari. 

   Kad vidim kako nam sada “pomažu”…

   Drugi odlomak se odnosi na zbivanja u Jugoslaviji sedamdesetih godina. Intrigantna je, naime, njegova ocjena “hrvatskog proljeća”. Gleni tvrdi da je Titova velika greška što je u korijenu sasjekao težnje republika ka većoj samostalnosti i demokratizaciji društva, koje su, u ime mnogih, zagovarali  Savka Dapčević i Miko Tripalo na hrvatskoj, te liberali Latinka Perović i Marko Nikezić na srbijanskoj strani. On i Kardelj su tada problem jednostavno “gurnuli pod tepih”. Odložili za neka gora vremena. Da je tada provedena postepena demokratizacija sistema, smatra Gleni, stvari bi se vjerovatno odvijale u povoljnijem smjeru. Krvoproliće devedesetih moglo je biti izbjegnuto.

Možda. No, bojim se da je tu, osim istinskih demokrata, bilo i druge bratije. Onih kojima u glavi nije bila nikakva “demokratizacija”. Koji su se borili za ovo “što danas imamo”. To jest – oni imaju.

   Kao i mnogi drugi, godinama glavu razbijam balkanskom  “kvadraturom kruga”. Je li se rat doista mogao izbjeći? I, s obzirom na ono što je “porodio”: je li ovo ono čemu se stremilo? Ta toliko žuđena demokratija?

   Kao konkurencija, demokratija je u prednosti nad jednopartijskim monopolom. Ali, šta je zapravo demokratija: pravo pojedinca i medija da kritikuje vlast i njene marifetluke, ali i pravo moćnika da ignoriše njegovu kritiku? Višepartijski sistem u kome se 3-4 partije udaraju krvavo i do ispod pojasa, ne mareći, kada je jednom osvoje, za interese onih koji su je tu i doveli? Nepotizam, sprega sa klerom, bezdušno manipulisanje masama? “Mandatno” zgrtanje novca za sebe i familiju dok se narod davi u dugovima? Država, tvoja zemlja, pod patronatom stranih sila i moćnika?!

Uzmite samo ignorantski odnos vlasti prema “podanicima”. On se danas savršeno jasno ogleda u dva primjera: odnosu ministra Čačića prema zahtjevima javnosti da podnese ostavku, i Dodigovom upornom ignorisanju kritičara “Andrićgrada”.

   Što se Čačića tiče ostavimo po strani odluku suda. Zar nije dovoljno što je vlastitom nepažnjom skrivio smrt dvoje ljudi? Zar ga to ne muči? Zar, poslije takve nesreće, može normalno obavljati ikakav, a o državničkom poslu da i ne govorimo”? Na Zapadu, em što bi završio u zatvoru, em što politici više nikada ne bi mogao ni “prismrditi”. No, on se drži fotelje, što bi rekli, k’o pijan plota. Iliti: k’o pit bul terijer.

Drugo, moćnici u Republici Srpskoj su gluhi na sve oštrije zamjerke građana na gradnju još jednog Kusturičinog megaprojekta. Dok se obični ljudi bore za golu egzistenciju, dodikovci i dalje lovom iz budžeta izdašno pomažu hirove slavnog režisera.

   Kao solidan poznavalac života i djela našeg nobelovca, uvjeren sam da bi se Andrić zaprepastio šta mu rade njegovi “obožavaoci”! Tog povučenog čovjeka je cijelog života, pa čak i nakon dobijanja Nobelove nagrade za književnost, krasila neobična skromnost. Njemu sigurno nije trebao ovakav “balkanski diznilend”.

   Skromnost i odmjerenost. Čačiću, Dodiče – šta to ono bješe? 

   Ako ćemo pravo, uza sve mane proizašle iz prirode autoritarnog društva, bivša je država imala i očigledne prednosti: lična i socijala sigurnost, jeftino školstvo i zdravstvo, solidna i brojna srednja klasa, niska stopa nezaposlenosti, ugled u svijetu … I, ne zaboravimo – skoro neograničena sloboda putovanja! Koliko se sjećam, vize su nam trebale samo za Izrael i Južnoafričku Republiku.

   Nebo i zemlja od ovoga danas! Te vrijednosti je svakako trebalo zadržati, i na njih dograđivati nove, u skladu s vremenom i prilikama.

Ni sam ne znam kako je moglo bolje, kako se rat mogao izbjeći. Shvatite ovo kao glasno dvojenje nad krvavom prošlošću. Uostalom, o ovom ništa pametno nisu rekli ni mnogi upućeniji i pametniji od mene.

   A da je trebalo, i, posebno – da sad mora bolje, o tome više niko ne dvoji. Osim nitkova na vlasti, mafije i ratnih profitera, naravski. Ovako više ne može. 

I upravo kad sam se spremao da završim ovaj tekst, rekoh na početku, pade još jedna kockica.

   Naime, u ovdašnjem tjedniku “Vrij Nederland” naletim na opširan esej Leonarda Pfeijffera o krizi zapadne demokratije. Potkrepljujući njenu posvemašnju “istrošenost”, autor tu navodi dva novija primjera njenog “preskakanja”: ekspresno, ad hoc instaliranje italijanskog premijera Montija na vlast i spašavanje velikih holandskih banaka od strane države. Iako se radilo o veoma važnim stvarima, birači u oba slučaja nisu imali vremena, ni prilike da kažu svoju ruječ. Nije se imalo kad. Stvari su se odvijale ogromnom brzinom. U opasnosti su bili svi: i zemlja, i vlast, i država. Sistem.

A kad sistem dođe u gabulu, tu, brajko, više nema demokratije.