Zadnja pošta Kakuma

Povezani članci

• ĆELIJE KOJE ŽIVOT ZNAČE – POSJETA CRYO-SAVE BANCI MATIČNIH ĆELIJA
• ZAŠTO UBITI VJESNIK?
• Falična reductio ad absurdum ili circulus vitiosus?
• Neodgovornost na entu: mandat, i tko mi što može
• Alisa Mahmutović: Lingvistički cirkus na Neretvi
• Jebo vladu

Jeste li znali da je u prošli petak bio Svjetski dan izbjeglica? Niste? Ne bih ni ja, da juče u dnevnim novinama ne pročitah potresnu reportažu iz jednog od najvećih izbjegličkih kampova na svijetu. Kakum, Kenija. Sto hiljada duša. Skoro dvije trećine Mostara, bogati!

   Otišao tamo novinar, procunjao izbjegličkim gradom, svašta vidio i pribilježio. Priče o crnim desperadosima koji tu žive dugo, često godinama, u šatorima i “kućama” od gline, s tankim limenim krovovima, jedinom odbranom od nesnosno vrelog afričkog sunca. Trnovita “živa” ograda – jedini tračak privatnosti. O djeci, pubertetlijama koji bonove za hranu mijenjaju za školske knjige, znajući da im je obrazovanje možda jedini način da se na normalan način izvuku iz ove suhe močvare. U njoj je većini stanovnika, bez prava na rad i zaradu, danguba prva i jedina tačka “dnevnog reda”. (Ako bi im dala radnu dozvolu, vlada Kenije se boji da bi ugrozila radna mjesta sopstvenih žitelja.)

  Djeca štede na hrani da bi se mogla školovati, a jedna mlada majka se povjerava izvještaču da prodaje tijelo da bi nahranila šestomjesečnu bebu. Jer, ono što joj daju humanitarne organizacije, ni izbliza nije dovoljno za pokrivanje osnovnih potreba. A oni koji imaju sreće i veza, rade za neku od ovih organizacija. Zarada: 50 eura mjesečno. I to, nema veze šta radite, jeste li doktor, bolničar, prevodilac ili fizikaner. Toliko vam je, pa vi vidite. Take it or leave it!

   Novinar samo ne navodi kolike su plate tih iz Cordaida, Crvenog krsta, I ostalih humanitaraca. “Nešto” veće, pretpostavljam.

   Neki u toj nesretnoj kuku-mi-majci, velim, zaglave godinama. Rijetke, opet, “izvuče lutrija”, pa odu u neku od zapadnih zemalja, u Evropu, Kanadu ili Ameriku da otpočnu novi život. Ni tamo ih sigurno ne čeka, kako se kaže u Holandiji, “mjesečina i miris ruža”, ali teško da može biti gore od Kakume.

   U istim novinama, par strana dalje, priča o velikoj korupcijskoj aferi koja potresa Francusku. Bivši predsjednik Sarkozy “ispod žita”pomogao multimilioneru Bernardu Tapiju da dobije konflikt s državnom bankom Credit Lyonnais i tako iz džepa poreskih obveznika, izbije, a u svoj ionako već prepun buđelar strpa ni manje ni više nego 403 miliona eura. Za tu “sumicu” Sarkozy je kao protuuslugu  dobio Tapijevu podršku na izborima 2007. godine.

  Koliko je to mjesečnih plata onih nesretnika u Kakumi?

   Muka mi je kad se sjetim s kolikim su oduševljenjem i nadom mnogi Francuzi onomad dočekali izbor ovog arogantnog bogatuna na čelo njihove države. Sarkozy je, doduše, u međuvremenu otišao s tog položaja, ali su posljedice njegove vlasti, zasnovane na vezama i korupciji, još itekako vidljive.

   Osim toga, Bernard, i ostali tapiji su još uvijek tu. Ne brinite, oni na ovaj ili na onaj način još uvijek vuku konce iza kulisa.

Ove dvije priče, ona o Kakumi, i ova o političko-finansijskoj mafiji, ma koliko različite, itekako su povezane. One su jasna slika današnjeg svijeta. Na jednoj strani siromaštvo i bijeda, goli survival, a na drugoj prelijevanje. Presipanje. Obilje,sjaj i luksuz bez kraja i konca. Dvije fudbalske noge koje vrijede dobar dio godišnjeg bužeta neke male, nerazvijene zemlje. Menadžeri što upropaste  firmu i stotine radničkih porodica, a za nagradu dobiju otpremninu “tešku” silne milione eura. Političari koji upropaste svoju zemlju, a ne odu tamo odakle su i došli – u pizdu materinu!

   Nisu onda nimalo čudna ova današnja previranja: Grčka, Turska, Kipar, Brazil … Ma koliko međusobno različita, sve ih krasi gnjev na beskrupulozne političare i menadžere. Bunt protiv nepravedne, tačnim rječnikom kazano: neljudske raspodjele novca i dobara. “Raspodjele” u kojoj jedni imaju sve, a drugi (gotovo) ništa.

   Mundijalna pojava koju je jedan “naš“ – mada moj, bogami, nije – vrlo efektno sažeo u onu već legendarnu: ko je klapnuo, klapnuo!

   Mislim da niko nije dao kraću a bolju definiciju tranzicije u bivšim socijalističkim zemljama, ali i problema koje generiraju nepravde unutar (neo)liberalističke forme kapitalizma. Jer, kad se brazilska sirotinja, “luda” za fudbalom u najmanju ruku kao Indija za svetim kravama, okrenula protiv tog sistema, ovdje oličenog u beskrupuloznoj FIFA-i suludo skupim, u budućnosti praznim stadionima – onda znamo da je kazaljka već davno prevalila dvanaesticu. Da smo, sportskim rječnikom kazano, već u “sudijskoj nadoknadi”.

A kod nas? Možda je bogohulno, ali kako nas “vode” ovi koji nas, kao, vode, bojim se da se cijela Bosna i Hercegovina polako ali sigurno pretvara u neku vrstu Kakume. Njima sedam tisuća markica mjesečno, a narodu, znači: djeci, nezaposlenim, trudnicama,  akademcima koji diploma mogu okačiti “mačku o rep”, penzionerima, rudarima-šljakerima-proleterima, rođenim i nerođenim bebama, svima skupa i zajedno – ono što ostane.

U (neo)liberalističkom prevodu: duplo golo. Ništa.