Zekerijah Smajić: Bosni i Hercegovini treba pravedna, solidarna i prosperitetna Evropska unija

Povezani članci

• Prosvjed protiv ćirilice u Vukovaru treba bojkotirati
• FAMA O BICIKLISTU
• Večeras počinje 42. Mostarski teatarski festival
• Od maja počinje raspodjela vakcina iz EU za Balkan, najviše će dobiti BiH
• Vladavina bešćutnosti
• Nedžad Bašić: KULTURA POKORAVANJA

Novinarstvo na ovim prostorima, kao i u cijelom svijetu, nalazi se danas u vrlo teškom stanju. Kada je novinarstvo bilo jedna od najresprektabilnijih profesija, kada su skoro svi novinari bili vrhunski profesionalci, jedan čovjek je redovno odnosio najveće novinarske nagrade kao priznanje za svoj rad.

Zekerijah Smajić je 1989. godine dobio priznanje za najboljeg novinara u bivšoj Jugoslaviji, godinu dana kasnije za najautoritativnijeg tv novinara, iste godine je ponio epitet TV ličnosti godine u Jugoslaviji, a dobitnik je i priznanja “Novinar desetljeća za doprinos evropeizaciji Zapadnog Balkana i za humanizam u novinarskoj profesiji”.

Kao novinar i autor nekoliko stručnih knjiga i publikacija, radio je za najveće medijske kuće iz regiona, sjajan je poznavatelj političkih prilika u EU i na međunarodnoj sceni, a danas se nalazi na čelu agencije SENS, vodećeg multimedijalnog servisa u Jugoistočnoj Evropi”, čiji je osnivač.

U razgovoru za Globalx.ba Zekerijah Smajić (http://zekerijah-smajic.eu/)govori o aktuelnoj političkoj situaciji u BiH, stanju u EU, novim političkim pokretima u Evropi, grčkoj i migrantskoj krizi i drugim stvarima.

Razgovarao: Haris Ljevo, globalx.ba

G: Kako ocjenjujete aktuelnu političku situaciju u BiH, gdje smo danas u odnosu na period od prije desetak godina?

ZS: Nakon perioda postratnog entuzijazma koji je trajao jedva desetak godina, nastupila je faza reakcionarno-nacionalističke diktature, nepotizma i nekompetencije u kojoj su umjesto ekonomskih reformi, razvoja demokratskog društva, novih tehnologija, jačanja ljudskih prava i individualnih sloboda, ojačavale su doktrine straha od drugog i drugačijeg. Zašto? Da bi se lakše upravljalo svojim etnosom i što duže bilo vladar i tobožnji zaštitnik svoje nacije. Početni, postratni, entuzijazam bio je fascinantan u svakom pogledu. Da je takvim tempom i stilom bio nastavljen, Bosna i Hercegovina bi danas bila među razvijenijim zemljama Evrope, a ne jedna od najsiromašnijih na globalnom planu. Ova godina bi mogla biti crvena linija razdvajanja između deset novih izgubljenih godina i razdoblja u kojem se nećemo stidjeti porijekla i mjesta boravka.

G: Evropski zvaničnici često ističu da je BiH ostvarila određene pomake na evropskom putu, ali većina stanovnika ove zemlje ne misli tako. Znači li to da se Evropa umorila od nas pa pohvale dijeli iz kurtoazije?

ZS: Od jeseni prošle godine iz Brisela i drugih evropskih prijestolnica doista stižu pozitivni i ohrabrujući tonovi. Tako, međutim, nije bilo u proteklih desetak godina. Tada su stizale samo opravdane kritike. Bosna i Hercegovina je tada, najviše zbog politike koju sam ukratko opisao u prethodnom odgovoru, a koju su “krasili” još i dvoličnost, neznanje, politička nesloga, bila na margini evropskih integracija i na sasvim prokrčenom putu ka ubogom siromaštvu i samoizolaciji. Opće izbore u oktobaru 2014. godine Evropska unija je, zajedno sa svojim međunarodnim partnerima i zemljama regiona, iskoristila kao momentum i zadnju priliku da se naša zemlja pokuša vratiti na put reformi. Nakon februara te iste godine kada je zvanični Brisel, očekivano, odustao od presude u predmetu Sejdić-Finci kao uslova svih uslova za ozbiljnu podršku reformama u BiH, pokrenuto je nekoliko srodnih inicijativa za rast, razvoj, zapošljavanje i socijalne reforme.

Prvi put složnom, jasnom i proaktivnom politikom Evropske unije prema Bosni i Hercegovini, novom državnom rukovodstvu koje je uspostavljeno nakon oktobarskih izbora nije ostavljeno ni milimetar prostora za ulagivanje, političarenje ili eskivažu. Svakom vršitelju vlasti na nivou države je, oči u oči, vrlo direktno i nedvosmisleno rečeno šta treba da se radi, kako da se ciljevi ostvare i šta će se kome od neposlušnih dogoditi ukoliko lični, grupno-tajkunski ili stranački interesi budu i dalje imali prednost u odnosu na interese građana i države.  Najbolji i najsvježiji primjer takvog sinhroniziranog djelovanja je usvajanje Federalnog zakona o radu. Uprkos protestima i prijetnjama sindikalnih vođa i ozbiljnog dijela radništva, procedura predlaganja, izglasavanja, potpisivanja i stupanja na snagu tog zakona tekla je kao po ledu.

Zašto? Zato što je međunarodna zajednica posredstvom svoje diplomatske mreže u Sarajevu dala instrukcije i nedvosmislene garancije da će stajati iza Federalne vlade kao predlagača i iza Parlamenta kao zakonodavne vlasti. Iako sam osobno radikalno protiv nametanja svih oblika šok terapije u društvenim reformama kakve nameće okrutna porobljivačka pesnica Međunarodnog monetarnog fonda, primjer Zakona o radu pokazuje da domaće vlasti mogu biti odlučne, hrabre i spodobne da pokažu dosljednost u saradnji s Evropskom unijom koja je zajedno s MMF-om također insistirala na novom zakonskom rješenju u oblasti zapošljavanja koji zapravo i jeste kopija zapadnog zakonodavstva. Posebno je, naravno, pitanje koliko je takav zakon sam posebi dovoljan za veću zaposlenost, jer da jeste, ni Evropska unija, uz neusporedivo veći i brži ekonomski rast nego što je u BiH, ne bi imala više od osamnaest miliona nezaposlenih.

G: Imaju li, po vama, evropski zvaničnici ponekad prevelika očekivanja od domaćih političara?

ZS: Evropski zvaničnici su također ljudi od krvi i mesa, neki su stručni i dobronamjerni, neki nekompetentni ili zlonamjerni. Neki su vrhunski poznavaoci balkanskog mentaliteta i prilika, drugi su diletanti, a neki nikada nisu ni bili u regionu i Bosni i Hercegovini. Osim stranaca, u kancelarijama evropske Delegacije u Sarajevu, kao i u drugim misijama EU, veliki broj uposlenih su domaći kadrovi od kojih su neki stručni, kompetentni i dobronamjerni, drugi su suprotnost tome. Sve to zajedno ima udjela u formiranju predznanja i zaključaka o Bosni i Hercegovini, o političkom stanju i procesima, o (ne)raspoloženju građana, kao i karakteru domaćih političara.

Zvanični Brisel, dakle, svoje zaključke, očekivanja, raspoloženja ili neraspoloženja prema BiH donosi na temelju ulaznih informacija, osobnih kontakata i rezultata na terenu. Osim toga, zvaničnici Evropske unije na svim nivoma odlučivanja funkcioniraju po principima najboljih praksi zapadne demokratije po kojima je građanin kralj, a vršilac vlasti njegov vjerni ili nevjerni sluga. Po tom principu vjerni ostaju na vlasti, a nevjerni u najboljem slučaju dočekaju istek mandata. Godinama su u Briselu vjerovali da takva pravila vrijede i na Balkanu. Dok su shvatili da je Balkan ipak posebna geopolitika, mentalitet i psihologija, proteklo je dvadeset godina, a za to vrijeme cijele generacije mladih u BiH postale su punoljetne i nesretne. Zato i imamo vise od 70 posto mladih koji žele napustiti zemlju.

G: Da li je glavni razlog zastoja na evropskom putu taj što imamo previše različitih nacionalnih interesa među strankama i političarima kojima te razlike služe samo kao opravdanje za nerad ili pokrivanje osobne nesposobnosti?

ZS: To je jedan među bitnim razlozima. Ključni problem su međutim uzroci ili razlozi koji su doveli do stanja u kojem imamo, kako kažete, previše različitih nacionalnih interesa. Glavni uzrok inflacije nacionalnih interesa i narastajućeg nacionalizma je konstitutivni sistem kojim je Bosna i Hercegovina u Daytonu, namjerno i u skladu s tadašnjim okolnostima, utemeljena kao država etnonacionalnih skupina koje su nepravedno raspoređene na dva entiteta koji su isprojektovani u ratu, te s naglašenom entitetskom državotvornošću. Država Bosna i Hercegovina, dakle, nije koncipirana kao građanska država, nacionalne stranke koje su dovele do rata i vodile rat u ime svojih etničkih zajednica, ostavljene su i poslije rata kao glavna politička snaga u miru, a demokratskoj alternativi nije data dovoljno snažna i dovoljno duga podrška.

Međunarodna zajednica na čelu s Amerikom je krajem 1995. godine, nakon 44 mjeseca indolencije, postala nestrpljiva prvenstveno zbog predsjedničkih izbora koji su se približavali u SAD-u, i tako je vaskrsnuo Deytonski sporazum kao “privremeno rješenje”. To privremeno rješenje danas nekima u BiH paše bolje od nasušnog kruha i vode, a drugima smeta onoliko koliko ih tjera da i u lošem ustavnopravnom prostoru rade pošteno, dobro, moralno i patriotski. Nefunkcionalnost, neefikasnost i neperspektivnost bh. države,dakle, u korijenu je generirana iz postojećeg ustavnopravnog surogata, a politički lideri to samo vješto koriste za svoje familijarno – grupne i stranačke interese.

G: Rekli ste u jednom intervjuu da je BiH daleko od istinski građanskog i sekularnog društva. Stojite li i dalje pri toj tvrdnji i zašto je to tako?

ZS: Na žalost još nema razloga da bih promijenio mišljenje. I dalje moram biti kritičan jer daytonsku privremenost, ustavnopravnu nepreciznost i arhetipsku američku lukavost pretočenu u naš privremeni Ustav iz već davne 1995. godine, domaće etničke vođe i politički lideri i danas obilato koriste kako bi Bosnu i Hercegovinu što dalje skrenuli od najvrednijih tekovina zapadne demokratije, građanske kulture i sekularizma. U vjerskom pogledu, muslimane u Bosni i Hercegovini njihove vjerske i političke vođe sve više zaokreću ka Erdoganskoj vladajućoj politici religije, pravoslavce opijaju putinovskom politikom pravoslavne diktature, a katolici u našoj zemlji znaju da istinski postoje samo kada nam u posjete dolazi Papa.

Da od sekularne države nema ni tragova, govori i činjenica da je vjerosluženje zakonom dozvoljeno u svim državnim institucijama uključujući i Oružane snage u kojima Ministarstvo odbrane BiH, u saradnji sa zakonom priznatim crkvama i vjerskim zajednicama, propisuje organiziranje i način funkcioniranja vjerskih aktivnosti unutar Oružanih snaga, što kao pravo, vjerske službe unutar Oružanih snaga i izvan njih obilato i koriste. U Bosni i Hercegovini dominantnu ulogu i javne pozicije imaju politički poslušnici i religijski licemjeri. Kompetentni, moralni i samosvojni predstavljaju opasnu vrstu nepogode protiv koje su ovi prvi razradili savršene mehanizme eliminacije.

G: Većina ljudi u BiH je svjesna potrebe radikalnih promjena kako bi se krenulo naprijed. Od koga te promjene moraju doći i jesu li građani sposobni da ih u ovakvom stanju u zemlji prepoznaju i pokrenu?

ZS: Sve legalne i legitimne promjene u svakom društvu trebalo bi da dolaze od vlasti iako ih mogu inicirati i građani, međunarodna zajednica, nevladine organizacije, mediji i drugi segmenti civilnog društva. Ni jedna od ovih karika u našem slučaju nije konzistentna niti na nivou historijske zadaće. Nisam, dakle, sklon vjerovanju da su građani spremni prepoznati i podržati radikalne promjene, a pogotovo ne vjerujem da je građanska svijest na nivou zrelosti za pokretanje radikalnih promjena.

Glavne razloge sam opisao u prethodnim odgovorima pa je dovoljno još jednom ponoviti da Bosna i Hercegovina, na veliku žalost, nije država ravnopravnih građana bez obzira na naciju, vjeru ili političku pripadnost, već je zemlja etnonacionalnih tabora ustremljenih pretežno jedni protiv drugih. Zbog toga ni najprogresivnije ideje ili zakonska rješenja kod nas nemaju uspjeha, jer se uvijek u suprotnom taboru ili drugom entitetu može pronaći dovoljno glupana i zaluđenika koji će povjerovati da i ta, najbolja, rješenja “imaju skrivene namjere protiv nas i naših”, te ih kao takve treba osporiti glasanjem u parlamentu ili opstrukcijom na terenu.

G: Dvadeset godina je prošlo od završetka rata i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, a mnogi i danas taj Sporazum doživljavaju kao mrtvo slovo na papiru. Je li došlo vrijeme da se organizuje neka nova međunarodna konferencija koja bi iznudila promjenu Dejtonskog sporazuma?

ZS: Po mom skromnom mišljenju, pred nama su samo dvije opcije: da nastavimo živjeti kao u proteklih dvadest godina, a to znači živjeti u poluprotektoratu sa visokim predstavnikom kao gluhonijemim poglavicom, ili da pokrovitelji Daytonskog sporazuma konačno shvate da međunarodnopravni akt koji su nametnuli prije dvadeset godina, sami moraju staviti ad akta. Čak i pomisao da su na tom planu mogući ozbiljni pomaci na domaćem političkom terenu, ravna je najvećoj gluposti.Takvo je stanje danas, možda u dogledno vrijeme međunarodne i regionalne okolnosti budu povoljnije, ili će politički lideri konačno shavtiti da je došlo vrijeme da sada malo rade i za one koje su do sada najčešće lagali.

G: Ni u samoj Evropskoj uniji situacija nije najbolja. Nije mali broj intelektualaca u Evropi koji smatraju da se EU odmakla od onih vrijednosti na kojima je nastala i da sve više liči na poslušnika SAD-a. Zašto je to tako?

ZS: Evropska unija je od nastanka u transformaciji. To nije njena slabost, već najveća vrlina, jer je kroz sve dosadašnje faze razvoja pokazala da je u stanju spoznati svoje slabosti, javno ih priznati i glasno kazati kako misli ići u promjene. Aktuelni problemi EU su interne i eksterne naravi i ni jedni ni drugi nisu nimalo jednostavni. Na unutrašnjem planu EU je prebrzo i nedovoljno mudro išla u širinu kroz stalno nova proširenja, a takvu politiku nisu blagovremeno pratile adekvatne reforme u cilju produbljenja odnosa unutar EU.

Zbog toga je došlo do komplikacija u odlučivanju na svim nivoima, pa se EU pokazala vrlo neefikasnom 2008. godine kada je došlo do eksplozije ekonomske i monetarne krize, velike nezaposlenosti i pada standarda većine stanovništva. To građani EU oštro zamjeraju institucijama u Briselu i trebat će dosta vremena da se izgubljeno povjerenje ponovo vrati. Takva situacija veoma pogoduje euroskepticima i otvorenim protivnicima Evropske unije koji su sve glasniji i koji vrlo uspješno koriste globalne nedaće kao što su ratovi, migracije, terorizam i ekonomska nestabilnost, kako bi dokazali da EU kao tvorevina sui generis, nema perspektivu. Na međunarodnom planu Evropska unija je oduvijek bila inferiornija u politici nego u ekonomiji zbog čega nedopustivo često i olako nasjeda na američku profitno-imperijalističku politiku i lažnu demokratiju.

G: U Evropi je sve veći jaz između bogatog sjevera i siromašnog juga. Je li razlog tome pogrešna politika EU ili je taj jug (Grčka, Italija, Španija, Portugal itd) stvarno lijen i neće da radi, već voli da se zadužuje i troši?

ZS: Ništa u politici nije crno-bijelo, a u međunarodnoj politici posebno svaka boja ima nebrojeno nijansi. Pogrešno bi bilo stvarati perscepciju da su svi Grci lijeni, Italijani neljubazni, Španjolci arogantni. Društveni poredak, vlast i sistem čine okvir za sliku o svakoj zemlji, To što na ulicama Moskve nema papirića i pikavaca ne znači da su svi Rusi pedantni i čisti. Ili činjenica da je Njemačka najjača ekonomija Evrope ne znači da su svi Nijemci vrijedni. Institucije Evropske unije su krive što nisu na vrijeme otkrile i sankcionirale pogrešno vođenje nacionalnih ekonomija u zemljama članicama poput Grčke.

Evropska unija ima vrlo efikasne mehanizme za otkrivanje, prevenciju i kažnjavanje zemalja koje svjesno podrivaju organizam Evropske unije. Istina jeste da su vlade Grčke u prethodnim mandatima svjesno krivotvorile svoje izvještaje prema Briselu u interesu mira u kući. Ali Evropska komisija, Evropski parlament, Sud računske kontrole i Evropski sud, suodgovorni su što je Grčka kao članica EU od davne 1981. godine došla do bankrota nakon 35 godina članstva u Uniji. Slučaj Grčke je velika, do sada možda i najveća lekcija za cijelu EU. Uvjeren sam da će pouke biti trajne, da će Grčka ostati u Evropskoj uniji i eurozoni, te da se slični gafovi na obje strane neće ponoviti. U protivnom, EU bi ušla u fazu destrukcije vlastitih temelja u političkom, ekonomskom i kulturološkom smislu.

G: U Grčkoj je Syriza došla na vlast demokratskim putem, a briselske birokrate su prema Syrizinoj vladi tokom nedavnih pregovora imale odnos kao da je u Grčkoj, u najmanju ruku, na vlasti neka vojna hunta. Zbog čega je to tako?

ZS: Sve što u ovom času mogu s tim u vezi reći jeste da sam simpatizer politike kakvu vodi Tsiprasova vlada makar i ona bila po mnogo čemu kontroverzna, nekonzistentna i nepredvidiva. Evropska unija, na žalost, sve češće podliježe politici američko-britanskog imperijalizma i novog kolonijalizma, kao i eksploatatorskoj politici MMF-a čiji je krajnja posljedica ekonomsko ropstvo. Ako bi to bila dugoročna politika i Evropske unije, ova zajednica će se kad-tad raspasti po principu da je pravda spora, ali dostižna. Želim ipak vjerovati da će se EU vratiti svojim korijenima i nastaviti politiku solidarnosti, uzajamnosti, jednakosti i prosperiteta zasnovanog na principu jednakih šansi za sve narode i sve države.

G: Da li su briselske birokrate svjesne da poraz Syrizine politike može dovesti na vlast neonacističke i profašističke stranke poput Nove zore. Ili i oni imaju samo jedan cilj, a to je čuvanje interesa banaka pod svaku cijenu?

ZS: Realpolitika je glavna ideologija globalne zajednice, a Evropska unija je također važan igrač tog globalnog sela. Realpolitički, dakle, Evropskoj uniji je važnije da Evropska centralna banka 20. avgusta inkasira 3,4 milijarde eura dospjelih potraživanja od Grčke, makar od tog datuma na vlasti u ovoj zemlji bili crni đavoli. To je realnost koja je Evropskoj uniji već donijela zabrinjavajući pad popularnosti u građanski orjentiranim narodnim masama, kod radništva, a posebno među mladima čija je nekada svijetla budućnost sada zamućena krvlju bezočnog terorizma, suzama miliona izbjeglica i znojem sve slabije plaćenih evropskih radnika. Takvo činjenično stanje ide na ruku desnici, ekstremistima i protivnicima fantastične evropske ideje, koju žele potpuno dokinuti.

G: U Evropi je trenutno na sceni jačanje pokreta protiv dosadašnje liberalne useljeničke politike, u Njemačkoj je Pegida u porastu, Viktor Orban je u Mađarskoj naredio izgradnju zida protiv migranata, antiimigrantska politika je svakim danom sve jača čak i u zemljama poput Danske ili Finske. Kako je došlo do toga?

ZS: Glavni razlog antiimigrantskog raspoloženja je stvarna eksplozija imigranata koji iz Azije, Afrike, a dijelom i iz balkanskih zemalja, nadiru prema Evropskoj uniji. Zvanični Brisel i članice EU pojedinačno našle su se u poziciji da djeluju na posljedice nakon što su, kratkovidno i historijski neoprostivo, sudjelovale u kreiranju uzroka. U svojstvu američkog saveznika, Evropska unija je samo u zadnjih dvadesetak godina sudjelovala u uništavanju društveno političkog, ekonomskog, kulturološkog i historijskog naslijeđa bivšeg Sovjetskog saveza, SFR Jugoslavije, Afganistana, Iraka, Libije, Egipta, Sirije, sve do današnje Ukrajine, i uvijek pod izgovorom demokratije, ljudskih prava, slobode i prosperiteta. Sve izbjeglice koje su tokom posljednjih 20-30 godina nahrlile prema Evropskoj uniji samo su jedan oblik bumeranga koji će se u narednim decenijama vraćati članicama Evropske unije kao zaslužena kazna za vlastitu kratkovidost i poslušnost Washingtonu.

G: Za kraj, kakvu EU vidite za deset ili dvadeset godina i vidite li BiH u njoj i kakav će status imati BiH u toj EU ukoliko postanje njena članica?

ZS: Cijeneći postojeću poziciju Evropske unije na međunarodnoj sceni, usudio bih se reći da je EU na stranputici. Moral, pravda, solidarnost, jednakost ophrvani su sve jačom pohotom za profitom i glađu za posjedstvom. To mi govori da institucijama EU, po uzoru na sistem američke vlasti, pokušavaju zavladati industrijalci i svemoćni lobistički kružoci. To nikako ne bi valjalo za Evropsku uniju koja je u mnogim oblastima bila i ostala uzor – od programa pomoći siromašnima i nedovoljno razvijenim područjima, preko striktne i poštene standardizacije u oblasti masovne industrije, do liderske pozicije u očuvanju životne sredine od potpune kataklizme.

Bosni i Hercegovini treba pravedna, solidarna, etična i prospepritetna Evropska unija. Samo u takvoj EU i BiH će biti jaka i perspektivna zemlja i društvena zajednica za sve generacije, za sve nacije i sve političke i vjerske opcije. U takvoj Evropskoj uniji Bosna i Hercegovina će imati jednakopravan status kao što su, u zlatno doba Evropske unije, imale sve geografski ili populacijski male zemlje čija geografija ili broj stanovnika nisu određivali stepen jednakopravnosti u donošenju odluka. Uvjeren sam da će Evropska unija iz sadašnje krize identiteta izaći ojačana, jer se nakon deset godina stagnacije izazvane vrlo lošom politikom štednje i restrikcija, okrenula razvoju, investicijama, razmjeni znanja i novim tehnologijama.