Zemlja suvišnih ljudi

Ivo Anić
Autor 13.3.2018. u 09:04

Izdvajamo

  • Nije nam poznato jedino zašto gospoda iz SDP-a misle kako je Hrvatska postala zemlja suvišnih ljudi? I zašto misle da je Hrvatska bilo što van njihove izvještajno – tematske konvencije? Hrvatska je postala zemlja suvišnih ljudi upravo unutar te konvencije. Samo što je to članovima SDP- a očito veliki problem i shvatiti.

Povezani članci

Zemlja suvišnih ljudi

 Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

Hrvatsku možemo spasiti samo mi, uzviknuo je predsjednik stranke Davor Bernardić u subotu na 7. izvještajno – tematskoj konvenciji SDP-a, na kojoj je uvjerljiva većina stranačkih delegata prihvatila novi stranački program pod radnim nazivom: „Za dobro društvo“.

“Ne bojimo se budućnosti, želimo joj ići u susret, misao je koja nas je vodila u izradi programa kojim građanima nudimo bolju i progresivniju budućnost”, rekao je Davorko Vidović, novi mesija u SDP-u dodavši kako su pri njegovu pisanju htjeli izbjeći neproduktivne rasprave o prošlosti koje dijele društvo. “Nakon 27 godina fascinacije državom, zaboravili smo na društvo, a Hrvatska je postala zemlja suvišnih ljudi”, kazao je Davorko Vidović, te podcrtao kako su ljudi postali teret, a fokus novog programa okreće se upravo prema ljudima i dobrom društvu. U dobrom su se društvu tako našle izravno sukobljene frakcije u SDP-u, ljudi koji se „ne mogu smisliti“ ljubili su se kao da ničeg u ovoj protekloj godini nije bilo, predsjednik je pobjednički davao „pet“ svojim zakletim neprijateljima, Hrvatska je spašena, a Plenkovića može spasiti jedino ako mi ne budemo bolji, zaključak je sa konvencije na kojoj su se izbjegli neproduktivni razgovori o prošlosti, prošlosti koji dijele današnje društvo, ali i SDP.

U toj istoj prošlosti koju je Davor Bernardić jučer zatvorio, u lipnju mjesecu 2015. dakle prve godine mandata Zorana Milanovića na Prideu u Splitu mladi fašisti pretukli su organizatora istog i nas u koloni ponosa i podrške toj nezaštićenoj manjini zasuli kamenicama izgubio sam živce, jednog sam koji me pljunuo mimo pripadnika snaga specijalne policije pokušao i dohvatiti. Zoran Milanović tog dana mirno je ispijao svoju podnevnu kavu na Cvjetnom, sunčanih naočala zataknutih za čelo promatrajući kumice kako nose povrće s placa. Davor Bernardić, par stolova pored, mirno je sjedio sa svojim mentorom i zaštitnikom, Milanom Bandićem.

Kada se iste godine fašizam otvoreno uvukao u privatni sektor udarivši na sindikate i prava radnika izgubio sam živce i spočitao gospodinu Premijeru da pogoduje kapitalu i bez obzira na ode takozvanom slobodnom tržištu liberalizira prostor u kojem djeluju deklarirani desničari te da nacionalistička ideologija i korporativni interesi imaju čudnu simbiozu za vrijeme njegova poprilično nejasna mandata. Zoran Milanović nije tada postavio stvari kakve jesu, već je tada otvoreno okrupnjavanje kapitala kroz deklatantno rušenje radničkih prava nazvao – „hrvatskim rastom i akumulacijom kapitala“ koje će napuniti ionako klimav proračun. Gospodinu Milanoviću tada je cilj opravdavao sredstva, razloga da izgube živce imali su samo oni koji nisu razumjeli zašto gospodin Premijer ne gubi svoje na podnevnoj kavi na Cvjetnom. Davora Bernardića nitko tada nije ništa niti pitao, mladi se i uglancani „đak“ spremao za uzlet u visoku politiku učeći o liberalnom, korporativnom kapitalizmu od najboljih. Već tada postalo je jasno kako SDP gubi otvoreno zadnje natruke socijal-demokracije, kako se otvoreno odmiče od temelja ljevice i od radništva.

Kada su na nogometnim stadionima te godine izvikivani fašistički pozdravi od strane sportaša i kada je i pravosuđu postalo jasno da se opasan „mlaki“ odnos sa ustaštvom može nesmetano pretvoriti u budućnosti u otvorenu fašizaciju društva, Zoran Milanović nije tada držao kako je to osobit problem sa kojim se njegova Vlada mora suočiti. Na tadašnje negativne pojave u društvu Zoran Milanović je izjavio u Jutarnjem listu, citiram: „Ne bojimo se budućnosti i želimo joj izaći u susret, neproduktivne rasprave o prošlosti nepotrebno dijele Hrvatsku.“

Poznato?

Naravno da vam je poznato. Pa ta ista rečenica zaključak je tematske konvencije SDP-a točno tri godine kasnije. Kada se smisao Milanovićeve Vlade na kraju pretvorio uz narcisoidne provale bijesa u nacionalizam koji ima prihvatljivo lice, (dakle svojevrstan hibrid korporativne lijeve opcije koja zapošljava pet stotina radnika tjedno nacionalističkim kapitalistima i mahnito osigurava svojim parazitima egzistenciju po državnim službama) shvatili smo kako ljevice u Hrvatskoj više nema, barem one koja bi aktivno i terenski podupirala radništvo, socijalu, organizirala referendume oko pitanja koja tište građane RH kao što su Vatikanski ugovori ili HRT pretplata i kako će taj „prazan prostor“ na ljevici zauzeti vjerojatno MOST ili Živi Zid, što se na koncu i dogodilo, od ovog potonjeg u kojem su shvatili medijsku moć koja leži u terenskim aktivnostima.

Kada su nacionalisti i deklarirani fašisti preuzeli uredništva vodećih medija u Hrvatskoj i otvorenom represijom nasrnuli na novinare, (konkretno Borisa Dežulovića, Antu Tomića i Borisa Pavelića) prozivalo se gospodina Milanovića odgovori kako za vrijeme obnašanja aktualne vlasti dozvoljava da mu oporba i HDZ zauzimaju medije i vrše klasičnu odmazdu kako nad slobodnim novinarima tako i na samu profesiju koja bi se u demokratskom društvu trebala imati zaštitu od aktualne lijeve vlade. Zoran Milanović tada nije smatrao bitnim za razvoj civilnog i građanskog društva te demokracije uopće u Hrvatskoj da reagira i oštro osudi „medijske čistke“ i napade na novinare. Davoru Bernardiću na pamet tada nije padalo da istupa kao budućnost politike u Hrvata oko tako osjetljivih društvenih tema.

Kada je iste te godine u situaciji kada je pritiskom na pravosuđe mogao jednu zločinačku organizaciju vratiti u barake iz kojih je ispuzla, Zoran Milanović dopustio je da se ista na valu nacionalizma vrati u političko sedlo i ozbiljno mu ugrozi novi mandat i naravno da je ne priznavši krivicu zbog te činjenice koju će isti dan gadljivo objasniti u tjedniku “Nacional” kao pobjedu demokracije. Istog tog dana pravosudni organi puštaju Sanadera i Vidoševića iz zatvora, Horvatinčića koji je ubio dvoje nedužnih ljudi te se istima daje uz jamčevinu pravo da se brane sa slobode. Tri godine nakon spektakularnih uhićenja (među kojima se pompezno sprovodilo i Milana Bandića) niti jedan od njih nije u Remetincu, dapače protiv svih većina optužnica je i odbačena.

Zoran Milanović upravo je svojim smiješnim koprcanjem u domoljubnom blatu za čije je uskrsnuće izravno odgovoran, kao i za brzorastući nacionalizam u Hrvatskoj, otvorio vrata HDZ-u, a nakon „curenja“ snimki sa šatorašima Zoran Milanović predizborno je otvorenim ostavio i opciju da koalira sa Branimirom Glavašom i njegovom fašističkom Sokolskom Gardom. Zoran Milanović u svojim redovima imao je tada i jednog (Fižulića), pravomoćno osuđenog za gospodarstveni kriminal.

Hrvatska ide naprijed, korak po korak. Mi smo na čelu toga, rekao bih, pothvata da od Hrvatske napravimo normalnu, uzornu i finu zemlju, zaboravili smo na društvo, od Hrvatske ne možemo raditi zemlju suvišnih ljudi, svi moraju raditi, istakao je Zoran Milanović u svibnju 2015. godine kada mu je Glavni odbor njegove stranke dao potporu da nastavi pregovore o koaliranju sa strankama tadašnje Kukuriku koalicije, pojačane Hrvatskim laburistima.

Poznato?

Naravno da vam je poznato. Isti taj govor čuli ste jučer na izvještajno – tematskoj sjednici SDP-a iz usta njegova predsjednika, Davora Bernardića.

Jeftinim populizmom i krajnje degutantnim podilaženjem desnici (fućka mi se za fašističke pozdrave) Zoran Milanović napokon je tada pokazao svoje pravo lice kupujući glasove desnice nauštrb lijevih glasova za koje je procijenio da su beznačajni, da su zanemarivi i da su manjina, manjina u zemlji kojoj dominiraju nacionalisti.

Vodeći lijevi intelektualci već se tada aktivno bore protiv divljanja desnice, ukazivali su Milanoviću na propuste i na lošu politiku koja je, po njihovom mišljenju, upravo ljevicu stavila u ulogu autsajdera. U potpisu ljudi koji su iznijeli svoje viđenje ljevice i socijaldemokracije, te načina kako ona mora funkcionirati nalazila su se respektabilna intelektualna imena sklona lijevoj opciji među kojima su bili Velimir Visković, Dragan Markovina, Zoran Pusić, Štefica Galić i mnogi drugi.

Kao glavne i bitne stavke smijera u kojem bi Hrvatska nužno trebala krenuti predvođena SDP-om kao liderom tadašnje ljevice, nalazila se tako zaštita temeljnih ljudskih prava i unapređenje civilizacijskih standarda, među kojima su sprečavanje svake ljudske diskriminacije po bilo kojoj osnovi, uvođenje efikasnijih zakonskih regulativa i hitno suzbijanje nasilja u hrvatskom društvu. Političko nasilje, koje se ne rijetko podvlači kao pravo na drugačije mišljenje, nasilje u školama kao i ono obiteljsko, djelotvorno pravosuđe, koje po njima ne funkcionira, nultu toleranciju na korupciju kao i pravedan odnos prema organizacijama civilnog društva te pod hitno stavljanje u zakonsku regulativu upliva Crkve u javni sektor, pozivajući se na Ustav RH i njegove temeljne odredbe od kojih je podcrtano najvažnija sekularnost.

Da ćemo tu vizionarsku poruku Zoranu Milanoviću zaboraviti, kao što smo sve zaboravili u proteklih pet godina pobrinuli su se oni na koje se ta ista poruka intelektualaca najviše odnosila, a koji su preuzeli vlast niti par mjeseci iza nego što je sastavljena. Zoran Milanović nije se obazirao na nju kao i na njene osnovne poruke, a one su bile pod hitno zaštititi nezavisne medije, kako je podcrtano, jer su isti ključan i bitan čimbenik demokratskog društva i potrebno je uvesti praksu demokratskog svijeta koja slobodu medija vidi kao osnovu demokracije.

Veće socijalne pravednosti u društvu, zaštitu i unapređenje prava radnika, kvalitetno i dostupno zdravstvo svima, ne samo privilegiranima, zaštitu hendikepiranih, nemoćnih i svih onih kojima je pomoć državnih institucija neophodna. Razvoj kritičnog duha kod mladih, intelektualci su postavili kao ulitimativan čin i potrebu, odupiranje političkim demagozima i revidiranju povijesti u političke svrhe, a vjeronauk uvesti kao slobodan izbor u odgovarajućim vjerskim ustanovama, ne u školi. Važan je i odnos prema neobnovljivim izvorima energije, prema šumama i vodama, prema prirodi čiji smo dio i kao veliku stavku, vratiti kulturu kulturnjacima, ljudima struke te sanirati štetu koju je izvela aktualna tehnička vlast.

Iz kulture isključiti sve elemente koji dijele isključive i nacionalističke – klerikalne svjetonazore i to staviti kao prioritet. Prioritet. Treba li naglasiti da Zoran Milanović nije ni rječju spomenuo proglas istaknutih intelektualaca ljevice za novu socijaldemokratsku politiku, već se bazirao na kadroviranje, koaliranje i strukturu svoje stranke iz koje se ubrzano raspuštao kadrove, pa čak i pojedine ogranke kao što se to dogodilo u Splitu. Milanović nije ni jednu od tih važnih stavki uzeo u razmatranje u bilo kojem istupu u javnosti već se u svom stilu okrenuo trgovini, osvajanju izbora na temelju brojnosti koalicije i uobičajenom kadroviranju.

No ono najgore što je Milanović uradio, bolje rečeno ono što nije uradio, kroz hibernaciju svog mandata bilo je pogodovanje kapitalu i bez obzira na ode takozvanom slobodnom tržištu koje navodno ima čudesno svojstvo da liberalizira prostor na kojemu djeluje, SDP je postao njegov zaštitni znak i pregaoc. Nacionalistička ideologija i korporativni interesi uopće nisu međusobno suprotstavljeni u modernom SDP-ovom svijetu već se naprotiv nadopunjuju i pronašli su zanimljive suživote.

Poznato?

Naravno da vam je poznato. Pa jučer ste imali prilike slušati najnoviji program SDP-a u kojem radništva i socijale uopće nema, u kojem nema referenduma o Vatikanskim ugovorima, nema „glasa naroda“, nema aktivne borbe za demokraciju, prava manjina, nema slobode medija koji su postali lukrativni biznis ili su kupljeni ili kao rijetki neovisni egzistiraju na aparatima, nema referenduma o HRT pristojbi, nema blokiranih, nema jasne vizije kako zaustaviti egzodus mladih sada već biblijskih razmjera, nema socijalne politike, nema zapravo ničega osim „izlaska u susret boljoj i progresivnijoj budućnosti“ sa predsjednikom kojeg pola članstva ne može smisliti, a ljubi se sa njim, sa rejtingom koji je najniži u SDP-ovoj povijesti i sa politikom kojoj prošlost samo „dijeli ljude“, te je upravo prošlost razlog što je Hrvatska postala zemlja suvišnih ljudi.

Poznato?

Naravno da vam je poznato. Poznat vam je put i smijer kojim nezaustavljivo SDP kao vodeća neo liberalna stranka u Hrvata kroči u svoju vlastitu propast. Poznata vam je politička paradigma i način, poznata vam je retorika i bezličnost, poznata vam je izdaja svih lijevih ideala i smjernica, poznato vam je ignorantstvo i egocentričnost, poznata vam udvornost i licemjerje, poznata su vam „ljubljenja i grljenja“ iza kojih stoji prezir, poznata vam je ta grčevita borba za spas „vlastite guzice“ po cijenu propasti kako stranke, tako i ove zemlje koja bez jasne i arikulirane ljevice ne može.

Što vam dakle jedino nije poznato?

Nije nam poznato jedino zašto gospoda iz SDP-a misle kako je Hrvatska postala zemlja suvišnih ljudi? I zašto misle da je Hrvatska bilo što van njihove izvještajno – tematske konvencije?

Hrvatska je postala zemlja suvišnih ljudi upravo unutar te konvencije.

Samo što je to članovima SDP- a očito veliki problem i shvatiti.

Ivo Anić
Autor 13.3.2018. u 09:04