ENG
Životna drama Jovanke Broz
Autor/ica 👤Gojko Berić
Povezani članci
Mediji su objavili da je Titova supruga sa bolesničke postelje zamolila da bude sahranjena u Kući cvijeća, uz Tita. To je vjerovatno posljednja želja Jovanke Broz, ali i posljednja prilika Srbiji da se bar donekle iskupi za sve nepravde koje su učinjene ovoj ženi.
Piše: Gojko Berić
Jovanka Broz se više od mjesec dana bori za život u Urgentnom centru u Beogradu. Kao Titova supruga, bila je prva dama socijalističke Jugoslavije, a kao njegova udovica bila je građanka bez građanskih prava, izolovana, usamljena i napuštena, progonjena i ponižavana. Danas, u svojoj 89. godini, ona je posljednji živi simbol bivše države. Imala je uzbudljiv život, koji je predstavljao mješavinu bajkovite stvarnosti i šekspirovske tragičnosti. Uprkos nesvakidašnjoj ljepoti i šarmu, potpunoj predanosti Titu i nenametljivosti u javnom životu, Jovanka Broz nije bila široko obožavana. Većini Srba, naročito malograđanskom Beogradu, nije bila sasvim po ukusu jer je bila Ličanka, a Hrvatima jer je bila Srpkinja. Nije bila po volji ni nekim preambicioznim ljudima iz partijske, državne i vojne kamarile. Krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka šapatom se počela širiti misterija o narušenim odnosima bračnog para Broz. Potom su glasine sustizale jedna drugu, pa je cijela zemlja, od Vardara do Triglava, brujala o tome da je Jovanka u zatvoru, jer je, navodno, zajedno s grupom “ličkih generala”, namjeravala izvršiti državni udar.
Kad je Tito u posjetu Kini otputovao bez Jovanke, što je bio presedan, narod je povjerovao da tu ima nekog vraga. A kad se nešto kasnije javnost suočila sa činjenicom da Jovanka ne posjećuje Tita tokom njegovog liječenja u Ljubljani, misterija je sve više doživljavana kao istina. Međutim, mnogo godina kasnije ispostavilo se da su najutjecajniji ljudi tadašnje totalitarne kaste spriječili Jovanku Broz da makar posljednji put vidi teško bolesnog supruga. Isti vlastodršci su namjeravali da je isključe iz protokola maršalove sahrane i onemoguće joj dolazak na posljednji ispraćaj jugoslovenskog predsjednika, ali su popustili pred pritiskom njegovih sinova Žarka i Miše. Kad su joj Stane Dolanc i general Nikola Ljubičić htjeli izraziti saučešće kraj Titovog odra, Jovanka im nije pružila ruku. U njima dvojici je i tada i kasnije vidjela svoje glavne progonitelje i mučitelje.
Zulum nad Jovankom Broz počeo je odmah nakon Titove smrti, kad je silom istjerana iz vile u Užičkoj 15 u kojoj je više od tri decenije živjela s Titom. Premjestili su je u drugu kuću na Dedinju, ne dopustivši joj da sa sobom ponese ni svoja lična dokumenta, fotografije, čak ni svoju garderobu. Izvršioci osvetničkog naloga provalili su vrata Titove sobe, ispreturali sve na što su naišli, a Titove predmete i stvari raznijeli u hajdučkom stilu, pa se za mnoge od njih ni danas ne zna gdje su. Neljudski odnos prema ovoj ženi trajaće narednih trideset godina, koje je proživjela u izolaciji i samoći, stalno nadzirana od tajnih službi, bez lične karte i pasoša, i bez prava na penziju. I dok Karađorđevići, koji su pobjegli iz Srbije sa tovarima zlata i ostavili svoju zemlju i narod na milost i nemilost nacističkog okupatora, dobijaju od države redovnu apanažu, Titova udovica je živjela u neimaštini. Okrenuo joj je leđa i Slobodan Milošević. Kad se Brozovoj udovici više ništa nije moglo prišiti, pušten je šapat da je napisala memoare, koje je čuvala u mašini za veš, a onda ih uspjela doturiti do, po jednoj verziji, Indire Gandi, a po drugoj do Gadafija. “Nikada nisam pisala memoare, niti sam ih namjeravala pisati”, rekla je kasnije.
Kako navodi publicista Veselin Pavlović, autor knjige “Đilas i članci”, Milovan Đilas je prvi u Jugoslaviji razbio misteriju o supruzi Josipa Broza. Optužbe na račun Jovanke, naročito optužbu za zavjereničko šurovanje sa ličkim generalima, Đilas je nazvao “besmislicama moderne partijske kamarile i vesele čaršije”. Ističući da su sve Titove žene, zakonite i nezakonite, bile komunistkinje, odane partiji i znatno mlađe od njega, Đilas piše kako je Jovanka Budisavljević bila upadljive, markantne, zdrave, rasne ljepote. Crne kose, bijele puti, krupnih očiju punih strepnje i patnje, širokog jugo-osmijeha, bez koketnosti, ali sa ženstvenom prigušenošću, i zaključuje: “U Jovanki Broz se kasno probudila svijest o životnoj promašenosti, iznevjerena ideološka vjera, obesmisleno žrtvovanje njene mladosti i života. Sve je stvorilo u njoj smrvljenu i ugušenu ličnost. Mimo svoje volje, Jovanka je zapala među odbačene i unesrećene. Tako je i provela život poslije Tita, čak i u neimaštini…”
Slučajem Jovanke Broz bavio se i Raif Dizdarević, autor knjige “Od smrti Tita do smrti Jugoslavije”. Očigledno je da se Dizdarević priključio “službenoj verziji” ove drame, pa ističe da se Jovanka uplitala u poslove koji nisu bili njeni, davala ocjene i sudove o pojedinim ličnostima i pokušala igrati ulogu koja joj ne pripada, “te je postala smetnja Titovom državničkom integritetu”. Dizdarević ni jednom riječi ne pominje kasniju sudbinu Jovanke Broz. Jednom sam upitao Raifa Dizdarevića čime se uopće može objasniti tolika okrutnost tadašnje komunističke kaste prema supruzi doživotnog predsjednika Jugoslavije? “To je složena priča”, odgovorio je. Ali, mene nije zanimala nikakva “složena priča”, zanimalo me je porijeklo te osvetničke boljševičke surovosti koja je ispoljena prema nezaštićenoj Titovoj udovici. Nakon višegodišnje opće ravnodušnosti od Vardara do Triglava, danas su svi dirnuti sudbinom Titove udovice. Ali, kako se sve to desilo i kako je bilo moguće da se desi? Koje su to mračne sile koje su ovu ženu bez sudske odluke decenijama držale u kućnom zatvoru? Jugoslovenska komunistička kasta uzimala je Tita „u zaštitu” od Jovanke i kad ga više nije bilo i kad je postalo jasno da ti isti ljudi vode zemlju u krvavi sunovrat.
Mediji su objavili da je Titova supruga sa bolesničke postelje zamolila da bude sahranjena u Kući cvijeća, uz Tita. To je vjerovatno posljednja želja Jovanke Broz, ali i posljednja prilika Srbiji da se bar donekle iskupi za sve nepravde koje su učinjene ovoj ženi.
Autor/ica 👤Gojko Berić
