Zlatko Dizdarević: LAKU TI NOĆ, SARAJEVO

Povezani članci

• Štefica Galić: Slobodu su zamijenili mržnja i opći jad
• SCENOGRAF ANGAŽIRANOG PROSEDEA
• VEČERAS U POZORIŠTU MLADIH MALA RAJA OTVORILA MALI MESS
• Narodni heroj Gojko Ujdurović – Čovjek koji je umro za istinu
• „Turski napitak“, koji bune potpaljuje
• Povodom godišnjice srebreničkog genocida: Nepodnošljiva lakoća poricanja

Sinovima ću pisati u inostranstvo. Jedan je otišao već poodavno, okrećući se, tad je još mislio da je imao zašto. Drugi se evo sprema da ide. I on će se okretati, znam ga, mada nema zašto, sem za sjećanjima na Grad koje sam mu nehotice naturao. To mu, eto, ostaje kao breme koje poštuje.      

Piše: Zlatko Dizdarević, Novi list

Nikad nisam prisustvovao tako dostojanstvenoj sahrani nekoga koga se nije spuštalo u grob, kako sahranama spada, kao minulog ponedjeljka uveče u prostorijama Bosanskog kulturnog centra u Sarajevu. Koji je nekada bio jevrejski Templ. Za staru sarajevsku raju i danas je to “Templ”. Sve dirljivo što se čulo to veče, bilo je jedno veliko “Laku ti noć Sarajevo”. Niko to nije kazao, ali je to tužno ostalo da visi u zraku nakon svega što smo čuli, pomislili i osjetili sjećajući se i bolujući nad tim sjećanjima, mi što smo tamo bili. Povod je bila promocija knjige “Sarajevo moj grad” koja je sastavljena da se ne zaboravi, da nikad ne umre sjećanje na ljude koji su bili “ono Sarajevo”. Priče o njima u ovoj, četvrtoj po redu knjizi o Sarajevu – izdavač Goran Mikulić kaže da će ih biti još, kako gradu spada – za mnoge od nas istine su o nekom drugom Sarajevu danas, a ne o Gradu jučer. I zapravo to nam je otvorilo oči koje smo možda i nesvjesno zatvarali pred tužnom realnošću: užasan je civilizacijski, duhovni, jednostavno svekoliki ljudski sunovrat u kojem danas živimo, na razvalinama nečega što je bilo golemo u svojoj nepretencioznosti, neponovljivo u svojoj čestitoj jednostavnosti, maleno spram velikog svijeta, a njemu pripadalo. Često i nepobjedivo.

U drugoj knjizi o “mom gradu”, ranije, izdavač Rabic sabrao je tekstove o nekim velikanima iz onih vremena, kojih više nema, a imena im zvone i izvan ovog prostora: Emerik Blum, Vojo Dimitrijević, Izet Sarajlić, Davorin Popović, Braco Kosovac, Mirza Delibašić, Šiba Krvavac, Mario Mikulić, Mersad Berber, Milivoj Baćanović… Sjećali smo ih se u vrijeme te promocije kao što se nasljednici, još poprilično živi i ne baš potpuno poraženi, sjećaju činjenica koje se ne mogu uz nas i našu djecu pobrisati. Nije prošlo baš previše vremena od tada. U Templu se sada okupilo nešto više od stotinjak uglavnom istih ljudi koji se, vidjelo se, dobro poznaju između sebe kao “Sarajlije” ne primarno po rođenju, već po tome što su to postali i ostali duhom i mišlju. I ponašanjem. I sve je bilo kako to u ovakvim događanjima bude, očekujući ili ne. Alija Hafizović je pustio suzu prisjećajući se kako je Kemal Monteno tražio da mu napiše riječi za onu “Sarajevo ljubavi moja”, ili za onu “Napiši jednu ljubavnu…” Razumjeli smo Aliju. Dragana je otpjevala kao niko do sada onu Jadranke Stojaković, na riječi Žarka Šipke, “Sve smo mogli mi…” Affan bi kazao: Pa ti ne popij!

Sjećali su se Sarajeva i malih – velikih ljudi Josip Finci, izdanak porodice koja je stoljećima u Sarajevu, direktor Nacionalne Galerije Strajo Krsmanović, bivši gradonačelnik Alija Behmen, pisac Željko Ivanković…Govorilo se i o prvom gradonačelniku Mustaj-begu Fadilpašiću i za njegova vakta početku nicanja “Beča na Istoku”. Uz ostalo, 1882. godine i o gradnji čuda od hotela “Evrope” gdje su se služile pečene patke, sirevi, salate, kompoti i torte. Muslimani pili himbere, a za istim stolom prijatelji kršćani pivo i šampanjac. Pominjao se tada prvi tramvaj, još prije onog iz Beča, gostovanje prvog cirkusa iz daljine, ali i posjete njemačkog kazališta Heinricha Spire sa operom “Alessandra Stradella”. Nekadašnjem Sarajevu pripadali su i veliki stranci poput povjesničara Koste Hormanna koji je osnovao 1885. Zemaljski muzej i Muzejski odbor, potom 1887. i “Glasnik Zemaljskog muzeja”, sve što je preživjelo tri režima i tri rata, a nije evo novu, “demokratsku” Bosnu. U knjizi je i priča o Čehu Karlu Paržiku, tvorcu Vijećnice, zgrade Zemaljskog muzeja, crkava, banaka, važnih kuća i tržnica. U Sarajevu je i grob čudesnog malog, a velikog Nikole Mestyaneka, “Nikole teškog radnika”, naturaliziranog Sarajlije rođenog u Trenčinu, stolara koji je hodao sa cilindrom na glavi i letvom u ruci i bio “eho mišljenja, smijeha i podsmijeha naroda…” Ubili su ga fašisti u Sarajevu 1943.

Pronašli smo to veče opet i našeg Oskara Danona, Maestra s petokrakom, jednim iz zlatne generacije Prve gimnazije koja je u povijesti dužoj od 120 godina dala čak trojicu nobelovaca! U svjetskoj muzici postigao je sve, a nama – uz ostalo – ostavio i prvi jazz orkestar “Bobby”. Svi su se, bez obzira na afinitete, sjećali i Vlatka Konjevoda i Milana Ribara, legendi “Želje”, pa slavnih novinarskih “leptirica” sa svjetskih meridijana, Pavla Lukača koji je počinjao kao vaterpolista na Bembaši, i Miroslava Radojčića bez kojeg nema nikakve istorije onda moćne beogradske “Politike”. Sarajevske dame i momci sada već poprilično nahereni i poznih godina uzdahnuli su manje ili više potajno uz priču o ljubavi Vlade Dijaka i Selme kojoj tu ljubav nije imao hrabrosti da prizna već ju je preselio u stih “…putuj Selma i ne naginji se kroz prozor…” Na Vladina putovanja podsjećao nas je i Čola uz “vozove kroz Podlugove…” Vladu nisu voljeli mnogi komiteti ali je on pisao a mi čitali, osjećajući da on ne umije po crti.

Dokazi da smo bili živi, kako i Kemo napisa u ratu u odgovoru Arsenu “ako pitaš kako smo”, nadovezivali su se jedan za drugim u pričama o Fra Petru Anđeloviću, pomalo već legendarnom provincijalu Bosne Srebrene, duše i srca istinske Bosne koju danas sve više sanjamo, a sve je manje u zbilji ima. Oprostili smo to veče koješta i Dušku Trifunoviću sjećajući se pjesama “Dugmeta” kojeg bi teško bilo bez Duška. Kako je on sam sa sobom na kraju podvukao crtu neka kaže njegov Epitaf: Sve sam učinio da budem gospodin, a sunce mu ljubim pogledaj ovo!

Ko smo i kakvi smo bili u tom Sarajevu, kazuju nam i storije o Bati Čengiću čijih je više filmova bilo svojevremeno “zabunkerisano” pa nagrađivano, ili obrnuto – vječitom buntovniku koji nam je uoči samog rata kazao “Gluvim barutom” šta nam se sprema, a nismo ni njemu kao ni mnogim drugima povjerovali. Zvali smo tada prijatelje odsvakle da dođu nama jer je “Sarajevo najsigurnije, ziher…” Priča Grada je i ona o Mikiju Đuraševiću, najvećoj legendi “Oslobođenja”, fotografu koji je slikao Tita, Churchilla, Britansku kraljicu i Andrića dok je primao Nobela…Titov zvanični portret, odabran među mnogima predloženim, Mikijev je. Sjećam se, vazda je na dočecima velikana po aerodromima znao da pita prije nego što škljocne: “Je li Zlaja, ko su ovdje šerifi a ko su lazari…” Tako je znao ko mu je važan.

Ipak, sjećanja na ono Sarajevo, očekivana i logična, minulog ponedjeljka na promociji odjednom su postala nekako drugačija i mnogo bolnija nego ranije. I letimični pogled na salu Templa, na prepoznatljiva lica i sijede kose, isti poznati a sve malobrojniji svjedoci epohe, postali su nešto drugo. Bili su mnogo više dokaz ne samo svega što je bivše, minulo pa zato i dirljivo, već brutalna potvrda da se sve izrodilo u nešto drugo, nešto nasilno protiv sjećanja, realnosti i smisla prohujalih života. Mi nismo gubitnici zato što se jedan drugačiji život odselio u nježne legende dajući nam pravo da mirno i zadovoljno plovimo prema ostatku života. Ljudi su poraženi jer je ono Sarajevo potpuno ubijeno, skrajnuto, duhovno, zbiljski, vrijednosno. Zgaženo je uz iživljavanja iznutra i izvana, pretvoreno u vic i osvetu malih.

Generacija naših očeva izašlih iz rata znala je da ima potomstvo koje će da radi, širi, pripitomljava, zalijeva osjećanjima, vrijednostima, sentimentima i nadama. Na tome je raslo i “Sarajevo ljubavi moja”. Nezbunjenost identitetom, okrenuti uspjehu, stihu i jaranstvu, raji i duhu. Eto to su sadistički pogazile proizvedene i dovedene hulje. Umjesto sjećanja na lijepo, osjećanje poraza i gubitka. Mi se navikavamo, ali uništava se do nepostojanja buduća generacija Sarajeva koje je mogla biti sretna.

Svega toga kao da smo postali svjesni ono veče tek zahvaljujući tekstu jednog od predstavljača knjige, sjajnog pisca Nenada Veličkovića koji grad iz naslova knjige nije ni pomenuo. Malo je kazati – s razlogom. Znali su mnogi njegov tekst i prije dvije godine, bio objavljen na radiju “Deutsche Welle”. I nisu ga mnogi prepoznali kao sada. Slušali ga, nakon svih nježnih lamentiranja, odjednom sleđeni u saznanju koje nam je podastro. A kazivao je, polako i znakovito, ovako:

“Preokreći se, sine. Slabom sam te opremom na pogrešan put uputio. Pravda, jednakost, sloboda – krupne riječi zveckaju kao praporci na ludinoj kapi. Preokreći se, postani jedan od njih. Pristupi im. Upiši se. Učlani se. Partije su ovdje jedina perspektivna preduzeća. Priđi im ponizno, poljubi ruku s pečatnjakom, sagni se da te pomiluju. Primi njihov jezik, palacaj u klupku.

Preokreći se, sine. Moli se na glas i smiči u tišini. Gazi slabe kao da plešeš tvist. Govori kao janje, čini kao vuk. Imaj tvrdo srce za meke duše. Kuni se u domovinu s dlanom na šlajpeku. Napuni usta demokratijom kao duhanom za žvakanje, stani pred narod kao pred pljuvaonicu. Nosi odijelo kao dres, kravatu kao zastavu, okiti rever značkom kao karanfilom. Otvori račun u njihovoj banci sperme.

Preokreći se, sine. Mudro šuti, neka vođa govori u tvoje ime. Misli njegovom glavom. Kad onijemiš, pjevaj himnu. Hvali post punim ustima. Bolje snob nego rob. Liži domaće. Budi jegulja u zakonu. Imaj mozak od plastelina. Puštaj nokte. Šilji laktove. Naoružaj se pljuvačkom. Kradi u samoodbrani.

Preokreći se, sine. Zaboravi Bokača, Daviča, Rablea, Zolu, Kiša, Kafku, Manna, ne pali knjige, popišaj se na njih. Udavi Antigonu u urinu. Zatomi Toma Sawyera, samo budale svjedoče protiv jačih. Prepusti Gepetta utrobi kita. Neka ishlapi Hlapić. Opali kvrgu Kvržici. Zadavi Pipi čarapom. Sahrani Matildu u kolicima. Ne cmizdri za Nemečekom. Iskaki se na Kekeca. U rošu s Gavrošem. Utuci Korčagina. Kukutni Sokrata. Pometi Prometeja. Budi Karagmazov. Drekula. KraljeviČmarko. Alibaraba. Fukarađoz.

Preokreni se, sine. Hvali gospoda, slijedi Darwinove zakone. U raj se ulazi kroz upravne odbore. Od izborne nema bolje platne liste. Za šta si dizao ruku kao čovjek, sada diži nogu kao pas. Miriši njihovim mirisom. Prilagodi korak njihovim stopama. Vjenčaj se po njihovim obredima. Budi modul njihove memorije. Napuni sačmaricu krvnim zrncima. Plači pametno. Laj na komandu.

Ili idi odavde, i ne okreći se, sine.”

Lijepe su i značajne knjige, “Sarajevo moj grad”, prva, druga, treća i četvrta. Kažu, bit će ih još. Ne znam kako drugi, ali ja ih unaprijed doživljavam kao važan dokumenat o našim definitivnim i trajnim porazima. I porazima nekadašnjeg Grada. Laku ti noć Sarajevo.

Sinovima ću pisati u inostranstvo. Jedan je otišao već poodavno, okrećući se, tad je još mislio da je imao zašto. Drugi se evo sprema da ide. I on će se okretati, znam ga, mada nema zašto, sem za sjećanjima na Grad koje sam mu nehotice naturao. To mu, eto, ostaje kao breme koje poštuje.