Zlatko Lagumdžija daje ti krila – politički in memoriam sljedbeniku Boga i Tita

Povezani članci

• Naši kurvini sinovi
• Irma Baralija: Ne bojim se ni nacionalista ni zahtjevnih reformi, u Skupštinu idem da popravim sistem
• Crtica o lignji
• Markovina: Hrvatska se treba ispričati za zločine u “Oluji”
• Politički život znanosti
• Boris Dežulović: SRETNA NOVA 1914.

U SDP-ovoj centrali večeras je tužno. Ponavlja se samo jedna pjesma: „Lidija“, od Kemala Montena. Zlatko Lagumdžija, moguće po uzoru na Dodika, pjeva tužni refren: „Lidija, ako sutra, ti ime zaboraviš moje, sanjat ćeš one dane, kad mi smo lutali sami.“

Tuga nije samo zbog poraza na izborima, već i zbog činjenice jer ih napušta njihov viševjekovni lider, spomenuti Zlatko. Zukan Helez je dao prijedlog: „Hajdemo, drugovi moji, kao nekad, na vanrednom kongresu SDP-a, svih 547 kandidata za njim.“ Brzo su ga, međutim, ušutkali. Nermin Nikšić mu je tutnuo maksuziju šljivovicu iz Konjica da proba, i ovaj se smirio.

Nisu bili raspoloženi za davanje izjava tim povodom. Damir Hadžić je samo kratko prokomentarisao da ako sad Zlatko ne odstupi, onda će to sigurno učiniti na sljedećem Kongresu. Rekao je da ne zna hoće li on biti novi lider SDP-a.

Umjesto komentara, Bakir Hadžiomerović je, kratko prekinuvši Lidiju, uzeo gitaru i zapjevao čuveni hit Daleke obale: „Sa’ mi je ža, ća te volin jaaaaaaaaaa.“

Odlučili smo da o Zlatku i sjećanju na njega pitamo njegove kolege sa političke scene BiH.

Žal za Zlatkom najviše osjećaju oni koji su ga za njegovog političkog života poredili sa Red Bullom i govorili: „Zlatko Lagumdžija, daje ti krila.“

Dragan Čović tako kaže: „Da on nije Komšića kandidirao za člana Predsjedništva, Hrvati nikad ne bi bili ugroženi, a ko bi se onda za njih borio? Ja ne bih sigurno! Bez borbe i rata u Hrvata nema mene, i obrnuto, vjerojatno bih bio u egzilu ili u zatvoru, jer u to vrijeme, a vi biste se toga morali sjećati, meni je svašta bilo pakirano, intenzivno od 2003., da bi kulminiralo mojom smjenom sa mjesta hrvatskog člana Predsjedništva kada me zamijenio Ivo Miro Čović, pardon Jović. I onda dolazi Željko. Svima je postalo jasno da je to dio jedne šire antihrvatske zavjere čija sam glavna žrtva ja. O 2010. da ne govorimo. Tada već iz pepela hrvatske samouprave, koja se meni zbog imena nije sviđala, samoupravljanje previše socijalistički zvuči, dakle, nakon listopada 2010., iz pepela pomenute samouprave poput Feniksa niče treći entitet. Nema mene na čelu s HDZ-om, i obrnuto, u federalnoj vlasti. Svakom je bilo jasno da Hrvati moraju imati svoju jebenicu, pardon jedinicu, u BiH, što u perspektivi znači samostalnu državu. Po prvi put međunarodne potpore za takvo što nije nedostajalo a stiglo se i do stoljećima čekanog srpsko-hrvatskog pomirenja, jer davljenik se, znate, i za četničku kamu hvata.“

Bakir Izetbegović, također, pun je riječi sućuti: „’Nate, moj babo, rahmet mu duši, da mu Allah podari lijepi Džennet, imao je problem s jednim dijelom Bošnjaka kojima se Bog dao dopola ućerat u glavu, a Tito iz te pole išćerat, iz druge nikako, već se unutra potiru… potiru, ‘nate. Sve im se to nekako neugodno pomiješalo. Mozak im više nije onako k’o u enciklopedijskim prikazima, lijepo naboran, već ko pita, ‘nate, ko pita, ko burek, vas se u se usuko i presavio, usuko… ‘nate. Da ih ne rezili previše, jer su sami od sebe, tako, na svoju ruku, on je rekao: ‘Pa neka njih Zlatku’, ‘nate, zato je Zlatko nama valj’o. Šarena je Božija bašča i nek se nastavi šareniti.“

Miloradu Dodiku je, po svemu sudeći, najteže. Predugo su na istoj tankoj crvenoj liniji, a kao starom ljubitelju košarke posebno će mu nedostajati basket sa Hrvatima: „Kad mi ih je dodao, pa kad sam zakucao, to ne mogu da zaboravim. Znate, donositi slobodu narodu, velika je stvar, a ja imam priliku da je donosim dvojici naroda. Na kraju ću je donijeti i Bošnjacima, da sve bude u znaku broja tri. To mi je Zlatko omogućio. Dosad je bilo da su Srbi separatisti, sad se vidi da preko 60 posto populacije BiH, tzv. agresora, kako nas u Teheranu tituliraju, hoće van. Međunarodna zajednica neće ostati gluha. Ja sam njega i javno tapšao zbog toga. Međutim, zamjerio sam mu na kandidaturi Bakira za bošnjačkog člana Predsjedništva, ne zato što se ja i Bakir ne volimo, već sam mu ja htio prepisati u SDP Emila Vlajkija, da njega kandiduje za hrvatskog, ali nije htio.“

Fahrudin Radončić, lider SBB-a, rekao je u stilu jednog bivšeg SDP-ovca: „Živio sam, živim i živjet ću sa Zlatkom. Ma koliko on mene možda ne voli, on je meni pomog’o, pomoću i ja njemu. Bilo je svašta, nestašno je bilo s moje strane da mu na Amini crtam snajperski nišan na naslovnici Avaza, ali je u Avazu bio i ličnost godine. Kad me uveo u vlast, osjeć’o sam se ko mlada kad se uda u vladikinu porodicu. A kad je pomog’o da više ne budem ministar sigurnosti… (suze). Ja tad nisam im’o ništa, plata mi je išla sindikatu policije, ženi dao Avaz i okoavaznicu, im’o sam samo titulu ministra… Kad mi je i to uzeto, postao sam k’o narod, bez ičega. Otad narod mene najviše voli, a ostalo su sve krađe glasova.“

Od političkih analitičara uspjeli smo kontaktirati samo Envera Kazaza koji kaže: „Zlatko će otići, ali za njim ostaju njegova nedjela.“