ZLOČIN I MEDIJI: Da li je ratni reporter platio ubistvo muslimana?

tačno.net
Autor/ica 20.12.2015. u 10:26

ZLOČIN I MEDIJI: Da li je ratni reporter platio ubistvo muslimana?

Istina se ne kroji na osnovu jednog izvora. To je polazna mantra svakog odgovornog novinarstva. Lokalni portali nisu poštovali ovo pravilo, zbog čega smo dobili lošu, nedovoljno istraženu priču o ratnom reporteru koji je, kako se tvrdi, platio ubistvo civila samo da bi imao efektne snimke

Analiziraj.ba

Fotograf Bojan Stojanović, koji je u ratu snimio Gorana Jelisića zvanog ‘Adolf’ kako u Brčkom ubija civile i za tu fotografiju dobio prestižnu nagradu World Press Photo, platio je ubistvo 500 njemačkih maraka kako bi ga uslikao, tvrdi Srđan Ilić, jedan od iskusnijih i istaknutijih srpskih ratnih fotoreportera.

‘Priča je ružna i loša za našu profesiju. On je (Stojanović) platio Adolfu da ubije te muslimane da bi oni to slikali. Njih dvojica su dolazili kod mene u AP i tražili da im posudim auto, napišem neku akreditaciju, dam unaprijed pare i opremu za razvijanje i slanje slika, jer će oni donijeti ‘fenomenalne slike’ koje do tada nisu viđene. Naravno da im nisam dao ništa, jer je sve izgledalo jako neozbiljno’, priča Ilić.

Kaže da se poslije toga Bojan pojavio u restoranu Kluba književnika u Beogradu s gomilom printanih slika tog događaja i ‘pričao za stolom da su platili tom Adolfu 500 maraka da ubije tih nekoliko muslimana’.

To se događa kad su svi etički kriteriji, moralne norme napuštene’, kaže Ilić.”

Ratni reporteri

Dio prvi: Ovih 170 riječi, ili 1.017 znakova, objavljenih na portalu Nezavisnih 11. decembra, interesantne su iz dva razloga. Prvi je da je ovo sigurno jedna od najvažnijih priča o etici ratnih reportera s prostora bivše Jugoslavije koja je isplivala u javnost poslije rata, i to je neupitna činjenica. Drugi, pak, leži u činjenici da je ovaj članak idealan primjer loše obavljenog novinarskog posla.

Prije nego što se upustimo u analizu načina na koji je problematiziran navedeni slučaj, bitno je napomenuti da on definitivno zaslužuje pažnju medija i javnosti uopšte. Istraga svakog reporterskog uratka u kojem postoji mogućnost povrede etičkog kodeksa (i u ovom slučaju, mogućeg ratnog zločina, jer je plaćanje, tj. naručivanje ubistva civila u ratnim okolnostima apsolutna, krajnje teška povreda svih važećih pravnih normi), moralna je obaveza svakog novinara. Jasno je da mi novinari imamo tu obavezu prije svih, jednako kako nam je obaveza zaštititi kolege od povrede njihovih prava. To je ljepša, časnija strana pripadanja novinarskom “klanu”, i jasno je da, u slučaju da je navod iz teksta Nezavisnihistinit, ne bi bilo važnijeg zadatka od mogućnosti da se na ovom primjeru ukaže na bitnu činjenicu da su takve fotografije sve osim reporterskih, a takvi “reporteri” sve osim ljudi.

Međutim, i laiku je jasno da su Nezavisne u ovom slučaju višestruko prekršile osnove novinarskog zanata. U tekstu je naveden samo jedan izvor, Srđan Ilić, što je za ovako osjetljivu temu, ali ipak sa dovoljno mogućnosti daljeg istraživanja, izuzetno opasno. Čitaocu je trebalo omogućiti uvid u sve detalje slučaja, ukazati na špekulisanje i razne manipulacije koje idu na štetu svih uključenih u ovaj slučaj – ali najviše na štetu porodica samih žrtava, koje prije svega zaslužuju istinu. “Istina se ne kroji na osnovu jednog izvora” mora biti mantra upravo radi onih o kome i za koga pišemo.

Dalje, pri kopiranju sadržaja od izvora, hrvatskog portala Dnevno, koji je tekst s ovom informacijom objavio dan ranije, načinjeno je više uredničkih poteza kojim su uklonjene sve reference na ratne zločine u Brčkom. Zatim, zbog potpisa anonimnog autora (N.N.), a ne stvarnog autora članka, S. Vučkovića, te zbog spominjanja originalnog izvora tek na kraju članka, i to bez odgovarajućeg linka, koji bi prosječnom čitaocu ovog portala definitivno promakao, važno je postaviti pitanje kako je moguće pozivati na nečiju odgovornost a pritom se ni sam ne ponijeti odgovorno, pogotovo znajući da će ovako bitnu vijest dalje prenijeti i svi drugi portali u Bosni i Hercegovini? “Krečenje” istorije (“whitewashing”) kojemNezavisne pribjegavaju, pritom ne spomenuvši ni najosnovniju informaciju – da je Goran Jelisić osuđen na 40 godina zatvora radi ratnih zločina, uključujući i ubistvo na spornoj fotografiji – samo je nastavak produžene agonije selektivnog prepoznavanja žrtava, posebno civilnih, kojem se pribjegava iz političkih razloga, a na osnovu nacionalnog ključa od kojeg mediji u našoj državi pogotovo pate.

Kompleksna istina

Dio drugi: Istina koja će promaći svakom čitaocu koji se nije pretjerano zanimao da istraži priču iz Nezavisnih znatno je kompleksnija: naime, kraćom pretragom članaka regionalnih portala lako je ustanoviti da je citat Srđana Ilića ustvari dio knjige Sandre Vitaljić Rat slikama. Još je interesantnije ustanoviti da je knjiga izašla krajem 2013., što nas dovodi do zaključka da se naši novinari informišu iz raznih izvora, ali ponajmanje iz knjiga. Što je još tužnije, Rat slikama je više puta recenzirana knjiga, koja nikako nije prošla bez pažnje u regionalnim medijima. Dalje, o Ratu slikama, a posebno o poglavlju u kojem se problematizira Stojanovićev mogući zločin, pisala su brojna novinarska imena.

Prije svega, važno je spomenuti članak Ladislava Tomičića za riječki Novi list od 23. decembra 2013., u kojem Tomičić, prije citata iz uvoda, pravilno analizira jedan od glavnih problema sporne nagrađene fotografije, tj. njen potpis u kojem je na engleskom pisalo: “Nemilosrdno ubistvo na ulici u rano ljeto: muslimanskog snajperistu optuženog za pucanje na srpski izbjeglički konvoj uhapsio je uniformisani srpski policajac i pucao mu u glavu.” Ovdje je bitno skrenuti pažnju na sljedeće, što Tomičić nije artikulisao, ali jeste naznačio navođenjem ovog potpuno netačnog potpisa.

Problematični potpis, koji je valjda opravdan riječima “optuženog” (“accused”), World Press Photo nije doveo u pitanje niti nakon što je izrazito intimistička fotografija slikana iz takve blizine iz kakve ne postoji mogućnost da fotograf nije makar na neki način impliciran u sceni. Ovdje se vrijedi prisjetiti vrlo sličnih, ali u bitnim detaljima drugačijih fotografija Rona Haviva iz Bijeljine u približno isto vrijeme: Haviv je znatno udaljeniji, i iz fotografija je očito da ih je uslikao u zaklonu ili krijući se; Stojanović je toliko blizu da se čini nemogućim da subjekti nisu bili svjesni njegovog prisustva, što mijenja kontekst, a moguće i akcije koje se odvijaju pred objektivom. Ipak, za takvo nešto ne možemo mu legalno suditi, mada vrijedi dovesti u pitanje njegovu etičnost pri odabiru da nastavi škljocati.

Ipak, vratimo se Tomičićevom tekstu: pored Ilićevog citata, Tomičić jasno navodi još jedan citat koji u potpunosti mijenja kontekst prethodnog – citat drugog fotoreportera, Imrea Szaba, koji “također kaže da je ubojstvo ‘udešeno’ radi snimanja, ali ne vjeruje da je Stojanović ‘naručio’ ubojstvo”. Dakle, iako je recenzija žanrovski drugačija od novinskog članka i samim tim za nju važe djelimično drugačija pravila, Tomičić je naveo drugi izvor koji pruža malo drugačiju, iako još uvijek izrazito mračnu sliku događaja oko ove fotografije. Ne zaboravimo, insistiranje na različitosti dvaju grozota je itekako bitno ukoliko uzmemo u obzir posljedice osude ratnog zločina, i striktno moralnog suda. U tome Tomičić djeluje apsolutno profesionalno, dok Nezavisne, a i Dnevno odbijaju da konkretizuju priču zarad skandala i špekulacije.

Za Slobodnu Dalmaciju, o istoj knjizi, o istom slučaju i u isto vrijeme pisao je i Emir Imamović Pirke. Imamović također jasno navodi problematičnost potpisa fotografije u kontekstu nagrade World Press Photo, kao i Tomičić. O ovom slučaju, za E-novine Vladimir Arsenić piše 22. marta 2014. u članku “Na nišanu fotoaparata”. U tekstu, pored navedenog primjera, Arsenić pravilno postavlja pitanje “šire slike”. Gdje se nalazi etička granica ratnih fotoreportera? Arsenić preispituje ulogu čitavog sistema unutar kojeg su ovakve fotografije ne samo dopuštene već i često nagrađene, te se kratko dotiče rata kao “televizijskog spektakla”.

Ubjedljivo najefektniji jeste članak Katarine Luketić za T-portal od 27. februara 2014. pod imenom “Fotografi kao naručitelji ubojstva”. Pored toga što Luketićka nudi fantastičan sažetak poglavlja o fotografiji iz Brčkog, objašnjavajući pritom da ju je autorica knjige Vitaljić “reafirmirala i možda prvi put učinila vidljivom u javnoj sferi”, ona jasno naznačava da o fotografiji postoje razni dokumenti, uključujući haške izvještaje i svjedočanstva drugih fotografa. Time ukazuje na pravac istraživanja za svakog novinara koji bi se pozabavio ovim slučajem (što Nezavisne i Dnevno sada već očito definitivno nisu ni pomislili da urade). Na kraju, Luketićka također problematizira i impliciranost čitave struke, logički zaključujući da je “sramotna, snuff fotografija” i objavljena u brojnim medijima (što nijedan urednik koji je morao posumnjati u umiješanost fotografa na osnovu ranije navedene intimističke forme ove fotografije nije učinio), a zatim i nagrađena nagradom World Press Photo, koja nije povučena niti dovedena u pitanje.

Ukoliko vam je kojim slučajem promaklo, svi primjeri pravilne analize koji su do ovog trenutka navedeni djelo su kolumnista i književnih kritičara. Novinara u ovoj priči – nema.

Šokantni skandal

Dio treći: “Priča je ružna i loša za našu profesiju. […] To se događa kad su svi etički kriteriji, moralne norme napuštene.” Nakon svega predočenog, bitno je zapitati se da li se ova implikacija Srđana Ilića odnosi samo na etičku i moralnu korumpiranost i moguću umiješanost u ratne zločine fotografa iz Brčkog… Ili i na urednike Nezavisnih i u jedva blažoj mjeri Dnevnog, koji su ovakvu priču, vrijednu Pulitzera – kada već govorimo o nagradama – banalizovali na nivo clickbait naslova i manje od 500 virtuelnih likeova? Šokantni skandal na koji upućuju naslovi ova dva portala treba se odnositi, nažalost, prije svega na one koji su iste likeove i shareove skupljali zarad, i za struku i za javnost, daleko bitnijih stvari. Šokantni skandal, kada već nije – zločin.

tačno.net
Autor/ica 20.12.2015. u 10:26