ZLOČIN S PREDUMIŠLJAJEM

Suzana Sekulović Kadirić
Autor/ica 5.8.2018. u 10:33

Izdvajamo

  • "Pozdravljam se i grlim se sa punicom, ona plače i tiho šapuće: "Čuvaj se, Nijaze, ti trebaš svome Elvedinu i Firdesi..." I njoj su oči pune suza. Grlim se s Muhamedom, on plače, ne može suze zadržati, još jednom ljubim Elvedina i uzimam bicikl... Okrećem se a Elvedin trči za mnom. Muhamed ga je stigao. Kroz glavu mi nekakvih hiljadu misli, upitao sam se hoćemo li se ikad više vidjeti, gdje i kad će to biti, hoće li biti..."

Povezani članci

ZLOČIN S PREDUMIŠLJAJEM

“Tu, u toj šumi, na putu koji vodi od kuće, ubijeni su moji najdraži. Ja nemam drugog puta i svaki dan, najmanje dva puta dnevno, kad odlazim i vraćam se sa posla, nagazim točkovima mojih kola na krv, na mjesto gdje su moj brat i otac likvidirani. Uf, ne pitaj kako je!” 

Kada su me Firdesa i Nijaz Mujkanović  pozvali prvi put u svoj dom na ručak i cjelodnevno druženje ni slutila nisam da ću toliko zavoljeti ove ljude.
Njihovi osmjesi, prirodno i blago odnošenje prema gostima učinili su da se već od prvog trenutka osjećam kao kod kuće.

Potkozarje je toga dana nanovo preživljavalo svoju neopisivu bol, ali ih to ni u jednom trenutku nije spriječilo da iskažu dobrodošlicu nama koji se nađosmo u dvorištu, ispred njihovih vrata.

Ne mogu, a da ne podvučem da me u tom istom Podkozarju uvijek dočekaju sa puno brižnosti i topline, nikad ne pitajući ni za naciju, ni za vjeru. Prosuđuju ljude po njihovim postupcima, ne okrivljuju ih za svoju bol i za preživljeno, već samo traže da se zločinci kojima se zna ime i prezime, kao i režim koji je doveo do strahovitih stradanja ovog naroda na tom području kazne, što bi svakako značilo pravdu za kojom se i danas bezuspješno traga.

Moj grad je Banja Luka. Tu sam rođena, tu sam odrasla, tu sam sanjala prve djevojačke snove. Jednostavno, volim taj grad. I Vrbas koji teče kroz njega.

Ali, u Prijedor i podkozarske krajeve sam potajno zaljubljena i jednostavno ne mogu bez njih. Neka tajna veza ispreplela se između nas i ne popušta sve ove godine.

Gledam Sanu koja tiho žubori i čuva tajne, dok se grane voćaka savijaju do zemlje nudeći svoje sočne plodove u ljetnim vrućinama.
Blagi brežuljci u daljini kao da Vas zovu da spustite glavu na njihove obronke. Ljepota i skoro nestvarno savršenstvo prirode ostavljaju me bez daha. Gledam zalazak sunca iznad Sane i hvatam pogledom zrake svjetlosti u raznim bojama.
Prelazim očima dalje po horizontu, a u neposrednoj blizini iznenada ugledam šumu koja me u mislima vrati na priču koja me svakodevno  posjećuje  i to kad joj se najmanje nadam.

Ostah odjedanput kao prikovana s jednim jedinim pitanjem u glavi:
“Ako je meni ovako, kako li je tek tim ljudima?”
Nikad u stvari neću to saznati.

38526582_1754855927954583_2955985596222275584_n

Mirsad Duratović i Nijaz Mujkanović

Tuga i ovakvi strahoviti gubitci se kriju u najskrivenijim uglovima ljudskih duša i njihovih misli. Oni koji su poubijani i kojih više fizički nema na ovim prostorima, ipak su prisutni u svakom trenutku življena svojih familija koji ostadoše iza njih da se sjećaju počinjenih zločina u ime zvančnog režima Republike Srpske. Pogledate li u zrake sunca zasigurno ćete ih vidjeti, kao što ćete ih naći i u dubini očiju ljudi koji su preživjeli golgotu prijedorskih logora.

I opet će Vas nakon kratkog trenutka odsutnosti i velike praznine koju nose sa sobom, susreti osmijeh. Onako topal, ljudski!

Nekoliko mjeseci, od kraja aprila, pa sve do početka avgusta su uvijek posebno teški mjeseci u Prijedoru kad se stare rane nanovo otvaraju, a sjećanja na nastradale žrtve i vlastite golgote oživljavaju jačinom neizdržive boli.

“Tu, u toj šumi, na putu koji vodi od kuće, ubijeni su moji najdraži. Ja nemam drugog puta i svaki dan, najmanje dva puta dnevno, kad odlazim i vraćam se sa posla, nagazim točkovima mojih kola na krv, na mjesto gdje su moj brat i otac likvidirani. Uf, ne pitaj kako je!”

Ćuti. Nestaje u mislima. Ne pitam više dok gledam zjenice njegovih očiju koje se šire od bola koji bi htjeo, a ne može, da izađe iz duše. Ovu priču ne mogu da zaboravim, niti mogu zaboraviti tešku tugu koja se nikako ne da obujmiti i uhvatiti u izgovorenoj ili napisanoj riječi.
Gledala sam u Mirsada Duratovića dok mi je ovo pričao. Izgubio je 47 članova svoje obitelji na najgnusniji mogući način koji ljudski mozak može i zamisliti. I sam je kao maloljetnik korišten kao živi štit, a prošao je sva vrata pakla prijedorskih logora.
I ja ćutim. Ne znam šta bih rekla. Nema tu ni jedne jedine mjerodavne ljudske riječi utjehe.
Ta tuga je gost svake kuće u prijedorskom kraju na obroncima podkozarja.

38448219_1067202530071668_3427802554145177600_n

Nusreta Sivac

Okrenem glavu i vidim da pored mene stoji Nusreta Sivac. Žena koja je zajedno sa Jadrankom Cigelj zaslužna što je Međunarodna zajednica priznala silovanje i druga seksualnih zlostavljanja kao zločin protiv čovječanstva. I sama je bila zatičenik Omarske i živi je svjedok proživljenih strahota.
Dobitnica je nagrade za ljudska prava Hawar koja joj je uručena u njemačkom Bundestagu iz ruku kacelarke Angele Markel.
Iz Sarajeva nije nikad dobila ni najmanju pohvalu za svoj predani rad i da nije predizborna godina sigurno je da Kamičku džamiju ne bi posjetili ni političari koji su tog dana bili tu i koji su pozvani na ručak nakon ispraćaja ostataka ubijenih i pronađenih tijela. Narod je otišao svojim kućama ili na sljedeću dženazu u obližnjoj mahali. Sami u svom bolu.
Ako se bolje zagledate u Nusretine oči, možete u njima prepoznati najljepše dubine svjetskih okeana i poželjeti se okupati u njima. Takve su to oči – iskrene, tople i beskrajno tirkizno zeleno-plave.

U tim mislima pronašao me je i Nijaz Mujkanović, dok sam stajala ispod krošnje jednog drveta u Kamičanima, gdje su ukopana još tri tijela pronađena nakon tolikih godina, dok za mnogima se još uvijek traga. Ljudi su odvođeni u nepoznatim pravcima, a njihova sudbina se ne zna još ni dan danas. U ovom kraju još uvijek tragaju za bliskim članovima svoje porodice.

Nijaz mi je prišao osmjehujući se, pružajući ruku i jednostavno rekavši:

“Ja sam Nijaz. Čuo sam o Vama sve najljepše. Idemo kod mene na kafu.”

U tom trenutku osjetila sam da se godinama poznajemo. Njegova supruga Firdesa ima isti blagi osmjeh na licu, kao i on. Najljepši na svijetu!

Danas žive u Švedskoj, ali Prijedor je uvijek sa njima, bilo da aktivno rade u Udruženju logoraša u toj Skandinavskoj zemlji, bilo da su i fizički prisutni u svom gradu boreći se za istinu i pravdu.

38412012_1147829768708894_916462810270007296_n

Ove godine prilikom njihovog boravka u Prijedoru održali su i promociju knjige pod nazivom  “Zločin s predumišljajem”  za koju sam Nijaz kaže da je jednostavno osjećao da je mora napisati kako bi povratio bar djelić mira koji mu je nekada davno oduzet  u logorima Omarska i Manjača, a u kojima je u najtežim okolnostima proveo 197 dana, torturisan i zlostavljan od strane vojnika, paravojnih grupa i pojedinaca režimske srpske politike.

Čitam danas potresnu Nijazovu knjigu i stalno se pitam – Hoće li biti…?

“Pozdravljam se i grlim se sa punicom, ona plače i tiho šapuće: “Čuvaj se, Nijaze, ti trebaš svome Elvedinu i Firdesi…”
I njoj su oči pune suza. Grlim se s Muhamedom, on plače, ne može suze zadržati, još jednom ljubim Elvedina i uzimam bicikl…
Okrećem se a Elvedin trči za mnom. Muhamed ga je stigao. Kroz glavu mi nekakvih hiljadu misli, upitao sam se hoćemo li se ikad više vidjeti, gdje i kad će to biti, hoće li biti…”

Nijaz je ponovo tu, u svom Prijedoru, svom Kozarcu, na svojoj Sani i vraća se u logor Omarska. Ovaj put ne kao zarobljenik i žrtva, već kao pobjednik koji će održati još jednu promociju svoje knjige “Zločin sa predumišljajem”  u ponedjeljak, 6. augusta 2018.

A ja i danas mislim na sve njih. Opet sam odlutala u mislima gledajući vodu koja se prostirala ispred mene. Nisam više bila u Bosni. Bila sam hiljadama kilometara udaljena od nje.
Posmatrala sam igru boja na horizintu i vidjela zrake sunca koje su se ocrtavale ispred mene. U tom trenutku opet mi u mislima Podkozarje, a slike Sane zamjeniše sliku vode u ovoj dalekoj zemlji.

Šta li je to što me tako vezalo za Prijedor?

Možda je ta ljubav između Podkozarja i mene ipak zasluga ljudi poput Firdese, Nijaza, Nusrete, Mirsada, Emine, Arifa, Senada, Elvedina i mnogih drugih koji u svojoj boli goste dočekuju sa iskrenim osmjehom na licu. Nije li to zapravo prava, neunuštiva veličina čovjeka?

Suzana Sekulović Kadirić
Autor/ica 5.8.2018. u 10:33