“Zmajevi” u Nikoziji: manje od igre

Povezani članci

• Snežana Čongradin:Početak kraja medenog meseca Beograda i Banjaluke
• Bandić je politički mrtav, to znaju svi osim – njega samog
• Frontalna blokada hrvatske pameti, ostavki ni za lijek
• Ždrali i tići
• Revolucija i Reformacija
• Esad Bajtal: Logika teritorijalne ekspanzije i radikalizam klero-etničke zatvorenosti

Već sedmicama, još od Neimarovog prelaska u PSG, spremam se da napišem tekst o fudbalu, i propasti svijeta. Odvratno razbacivanje novcem od strane onih koji, kao nekad Baja Patak u čuvenom Diznijevom stripu, plivaju u njemu stvarno nema nikakve veze sa sportom. Tačnije rečeno: fudbalom. Pogotovo ako znamo u kakvom svijetu živimo. Sve manja, i bogatija manjina ima sve, a ogromna većina običnih smrtnika jedva sastavlja kraj s krajem. Velik, i bogat “kolač”, a sasvim nepravedno podijeljen, bez nade da se, u bliskoj budućnosti, tu išta bitnije popravi.

Kad znate, na primjer, da ogroman broj ljudi u Africi živi od samo 1,25 eura dnevno – mnogi ni toliko! – postane vam jasno zašto toliki ljudi iz tog dijela svijeta stavljaju sve na kocku, samo ne bi li se dočepali “stare, dobre, Evrope”. Koja, uzgred, već odavno to uopšte nije.

Da se vratimo fudbalu. Kad onda tamo neki balavac u takvom svijetu napravi transfer “težak” pola milijarde eura samo zato što zna dobro “pikati” lopte – suludo, zar ne? To onda nije više od igre, barem ne ako ovu sintagmu povežemo sa sjajnom starom tv-serijom.

Ili možda jeste, ali na skroz drugi način. Štaviše, to sad, možda više nego ikad, jeste mnogo više od igre, ali u smislu sasvim suprotnom od onog našeg, ranijeg. Jer, ako se onaj stari naziv, uz prikriveni otpor pošasti fašizma, odnosio na ljepotu igre i nadigravanja, druženja i sportskog nadmetanja, sad je to, sa ovim suludim transferima, prvenstveno pokazivanje moći i statusa najbogatijih ljudi svijeta, u stilu: “Neka svak’ vidi da mi je kuća (bogatstvo), ma i za pedalj, viša od komšijske!”  

O svemu tome sam razmišljao u četvrtak naveče, u povodu surovog, ali sasvim zasluženog poraza reprezentacije BiH od Kipra.

Već na samom početku utakmice se vidjelo da stvari neće izaći na dobro. Naši igrači su odmah, od prvog sudijinog zvižduka krenuli mlako i nezainteresirano, u stilu: “Hajde da odradimo i ovu “štihtu”.

A kad stvari tako krenu…

Da su moje strepnje opravdane, vidjelo se, paradoksalno, kad su naši poveli sa 2:0.

Pritom treba reći da je Šunjić prvi gol “zabio” koljenom, manje-više slučajno. Samo drugi gol je rezultat lijepe, brze i osmišljene akcije. To je ujedno bio i jedini svijetli trenutak naše reprezentacije na utakmici protiv kiparskih amatera.

A o drugom poluvremenu, barem što se naših tiče, ne vrijedi trošiti riječi. Njega je najbolje sažeo voditelj u studiju BH Televizije nakon susreta: “Sramota”. Toj se moćnoj riječi ovdje doista nema šta dodati. Možda još samo to da su Kiprani našim baletanima u kopačkama  pokazali kako se bori za nacionalni tim.

Ishod je mogao biti još i gori da su “pekari” realizovali veliku šansu pri samom kraju utakmice.

Sramota.

Kako je, recimo, moguće da Miralem Pjanić, jedna od zvijezda torinskog Juventusa, u reprezentativnom dresu redovno prikazuje tako malo od svog raskošnog talenta? Malo, ili kao sinoć protiv kiparskih amatera – ništa? Njente. Nula bodova.

Ili Edin Džeko, čija je tržišna vrijednost zacijelo veća nego ona od kompletnog kiparskog tima, sve sa trenerom, stručnim štabom, maserom, fizioterapeutom… Majstor koji u kalču, defanzivno “najtvrđoj” ligi svijeta, zabija kao na tekućoj traci: da “dijamant” za čitavih 90 minuta utakmice u Nikoziji ne bljesne ama baš nijednom?!

Šta reći o Kolašincu, momku koji je ovog ljeta napravio fantastičan transfer u Arsenal? Poslovično radišan, Kolašinac se jeste trudio, sjajno je asistirao Višći kod drugog gola, da bi se kasnije i on utopio u jad i sivilo krezubih zmajeva – mučenika u kopačkama.

Na koncu, trener. Mehmed Baždarević. Bivši veliki igrač. Ali, da dobar igrač i dobar trener nisu ista stvar, to znaju već i ptice na grani. Eno vam Maradone. To, uostalom, dokazuje i Mešina “mršava” trenerska karijera. Sve su prilike da ni u slučaju reprezentacije Bosne i Hercegovine neće biti drugačije.

A stvar u ovom slučaju izgleda dosta jednostavno. Jasno je da većinu naših igrača ne treba učiti kako se igra lopte. Sav je kumst – barem se tako čini nama, laicima – posložiti prave igrače na prava mjesta i  motivisati ih da “grizu” na terenu. Pobjeda protiv “pekara” sa Kipra – to barem ne bi trebala biti neka “kvadratura kruga”.

No, taktika, motivisanost igrača, “čitanje” razvoja događaja na terenu, zamjene u pravim trenucima – sve je to (i) u prošli četvrtak bilo na katastrofalnom nivou. I zato mi se sad, kad naš brod za EP još nije sasvim potonuo, krucijalnim čini pitanje: promjena na kormilu “zmajeva”, ili ne? (Naravno, nakon sutrašnjeg sraza protiv Gibraltara, jer od dolazi prebrzo za radikalnu promjenu.)

Mnogi su protiv, a meni se čini – zašto da ne? Šok-efekat je u sportu poznata stvar. S autoritarnim, iskusnim trenerom tipa Ćire B. možda bismo stvarno još i mogli otići na najveću evropsku fudbalsku pijacu. Gdje će se Šeici & Co. opet razbacivati stotinama miliona eura. Što mrzim iz dna duše i što, barem u toj mjeri, nema nikakve veze sa sportom.

Ali šta ću kad igru na dva velika prokleto mnogo volim? Ona mi je i dalje, u starinskom smislu, više od igre. Uvijek, pa čak i onda kad se Edin i drugovi šetkaju po terenu, kao u prošli četvrtak naveče.

Neke su “bolesti” doista neizlječive.