Zlostavljanje životinja – pokazatelj poremećaja ličnosti, ali i poremećaja cjelokupnog društva. Zašto nam treba policija za zaštitu dobrobiti životinja?

tačno.net
Autor 18.8.2013. u 08:32

Zlostavljanje životinja – pokazatelj poremećaja ličnosti, ali i poremećaja cjelokupnog društva. Zašto nam treba policija za zaštitu dobrobiti životinja?

U državama Jugoistočnog Balkana evidentan je porast broja slučajeva zlostavljanja životinja. Aktivisti za prava životinja tzv. zaštitari i udruženja za zaštitu životinja se svakodnevno susreću sa slučajevima najtežih oblika zlostavljanja životinja. Neki od tih slučajeva su bili i medijski popraćeni, kao što je bio slučaj odsjecanja svih šapa psu u Beogradu, koji je spašen zalaganjem aktivista, slučaj stavljanja petarde u usta psu u Sarajevu i Zagrebu, nažalost oba psa su morala da budu uspavana, zbog užasnih povreda koje su zadobili.

Piše: Dalida Kozlić dipl. iur.

Zlostavljanje životinja se može posmatrati, kao simptom poremećaja ličnosti, ali i poremećaja društva u cjelini.

Kada je u pitanju poremećaj ličnosti, sa stanovišta psihijatrije i forenzičke psihologije, sklonost ka zlostavljanju, mučenju i ubijanju životinja je jedan od najznačajnih simptoma psihopatije – sociopatije. Psihopate ili sociopate su osobe bez savjesti koje uživaju u zlostavljanju životinja i ljudi. Oni su na izgled vrlo normalne osobe, često natprosječno inteligentne. Zlostavljanje životinja obično prethodi zlostavljanu ljudi, na taj način psihopate – sociopate žele da pokažu svoju nadmoć nad drugim živim bićem i da zadovolje svoje sadističke fanatzije. Neki od najpoznatiji serijskih ubica: Ted Bundy, Jeffrey Dahmer, Richard Ramirez, i mnogi drugi bili su zlostavljaći životinja, koji su najčešće u mladosti zlostavljali životinje, a zatim su postali serijske ubice koji su počinile ubistva na naročito okrutan i podao način. S obzirom da zlostvaljanje životinja predstavlja simptom poremećaja ličnost, ali koji ne predstavlja psihičku bolest, jer su osobe sa poremećajima ličnosti u potpunosti svjesne svojih postupaka, u razvijenim društvima se pridaje velika pozornost i zaštiti životinja, ali i hapšenju i sankcionisanju zlostavljača. Obično se zlostavljači evidentiraju kao potencijalno psihički opasne osobe, a rigorozne sankcije služe suzbijanju poriva za zlostavljanjem, kao i psihički nadzor koji se nad tim osobama provodi.

Kada je u pitanju poremećaj društva, pasivnost koju društvo pokazuje kada je u pitanju zaštita životinja, ali i procesuiranje djela zlostavljanja životinja, ukazuje na to da društvo nije spremno da uđe u svoje „tamne sfere“.  Naime, i u zapadnim, razvijenim državama se također dešavaju slučajevi teškog zlostavljanja životinja, međutim, svaki takav slučaj bude medijski popraćen i cjelokupna javnost je uključena u pronalaženje počinitelja, a imena zlostavljača i ubica životinja se javno objavljuju. Također, kazne za počinitelje su rigorozne i ostvaruju i preventivnu i represivnu funkciju. Ono što je najvažnije, organi vlasti su dosljedni u hvatanju i procesuiranju počinitelja. Zapadno društvo shvata da je zlostavljanje životinja ozbiljna anomalija u ponašanju i psihi čovjeka i zbog toga se mnogo napora ulaže u prevenciju i sankcionisanje zlostvljača i ubica životinja. Ono što je problem u državama Balkana je da se zaštita životinja najčešće poistovjećuje sa finansijskim stanjem u državi. To je potpuni apsurd. Finansiranje službi za zaštitu životinja, kao i samo sankcionisanje zlostavljača nije skup proces, koji mogu da finansiraju, samo ekonomski razvijene države. Naprotiv, izgradnja i finansiranje skloništa za životinje i službi za zaštitu životinja je najjeftinija varijanta kada je u pitanju odnos društva prema životinjama. Na prostoru bivše Jugoslavije je problem u svijesti prema životinjama, a ne u nedostatku finansijskih sredstava. Na ovim prostorima je društvo kao cjelina jako poremećeno, naime na svaki slučaj zlostavljanja životinja, najčešće se komentariše kako to nije strašno i bitno, a aktivsti za prava životinja se predstavljaju kao „budale“ i osobe koje „nemaju pametnijeg posla“. Time društvo pokazuje da nema razumijevnja za one koji se ne mogu sami boriti za sebe i svoja prava, kao i potpuni nedostatak empatije prema onima koji pate. To pokazuje da društvo kao cjelina ima patološka obilježja. Ono što pojedinci i društvo ne žele da shvate je da su zlostavljači životinja osobe sa ozbiljnjim patološkim osobinama ličnosti, koji imaju tendenciju da postanu zlostavljači i ubice ljudi (ako to već nisu). Procesuiranjem i sankcionisanjem zlostavljača životinja se ostvaruje osnovna funkcija zaštite životinja: spašavanje životinje i specijalna i generalna prevencija. Specijalnom prevencijom se osuđenom zlostavljaču šalje poruka da će u slučaju ponavljanja djela opet biti i uhapšen i kažnjen, a generalnom prevencijom se šalje poruka društvu, da država i pravosuđe ne tolerišu zlostavljanje životinja, da prepoznaju taj problem kao duboku društvenu anomaliju i da će svaki zlostavljač biti kažnjen.

U državama bivše Jugoslavije mučenje i ubijanje životinja je krivično djelo. Međutim, do hapšenja i procesuiranja počinitelja tog krivičnog djela vrlo rijetko dolazi. Evidentno je da nije izvršena potrebna edukacija pripadnika policije, ali i tužitelja i sudija. Kada je u pitanju reakcija policijskih službenika, ona najčešće ide u smjeru da su to nebitna djela, policajci i inspektori na ovom produčju nisu upućeni u sve posljedice, ali i simptome na koje zlostavljanje životinja upućuje. Problem pravosudnih institucija je sličan, generalno je gledište da su slučajevi zlostavljanja životinja nebitni i za pravosudne institucije irelevantni slučajevi kojima je „mjesto u ladici“. Privođenje i procesuiranje počinitelja krivičnih djela je posao policije i pravosudnih institucija i oni su se obavezali na obavljanje svojih dužnosti bez obzira o kakvom se djelu radi, koje je krivičnim zakonom predviđeno, kao krivično djelo. Država je dužna da obezbijedi potrebnu edukaciju svim svojim službenicima kojom će iste uputiti u važnost rješavanja zlostavljanja životinja. Jedno od najboljih rješenja koje se pokazalo kada je u pitanju prevencija i represija prema zlostvljačima životinja je formiranje tzv. policije za životinje, kao i određivanje posebnih tužilaca i sudija koji će vršiti pravosudnu funkciju samo u tim slučajevima. Policija za životinje ima funkciju pronalaženja počinitelja i dokaza u slučajevima krivičnog djela mučenja i ubijanja životinja i njihove predaje postupajućem tužitelju. Obično se u policiji za životinje nalaze pravnici i kriminalisti koji su svjesni svoje uloge u zaštititi životinja kroz preventivnu i represivnu funkciju policije, kao i veterinari koji daju stručni doprinos rješavanju slučaja. Posebna policija za životinje bi puno bolje i efikasnije rješavala slučajeve zlostavljanja životinja. Novčane kazne koje bi se izrekle za lakše slučajeve kršenja Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja bi se usmjeravale za finansiranje skloništa za životinje, ali i rada policije za životinje, dok bi se za krivično djelo mučenja i ubijanja životinja  određivala kazna zatvora, kao što je već predviđeno u Krivičnim zakonom u većini država Jugoistočnog Balkana. Sredstva za finansiranje svih vidova institucionalne zaštite životinja se mogu obezbijediti dosljednom provdbom Zakona o zastiti i dobrobiti zivotinja, uvođenjem obaveznog čipovanja i registra kučnih ljubimaca, a zatim novčanim kažnjavanjem onih koji napuste, ostave ili zlostavljaju zivotinje, korištenjem sredstava stranih organizacija.

Ovakav pristup rješavanju problema je nužan s obzirom na opšti nedostatak svijesti koji postoji na ovom području. U javnosti se stvara izokrenuta slika kada su u pitanju životinje. Životinje nisu predmet, nego živa bića sa inteligencijom i svijesti o vanjskom svijetu kakvu ima i čovjek. Društvo je zaboravilo da je čovjek, kao vrsta pripadnik životinjskog carstva, tj. životinja. Ostale životinjske vrste nisu ništa manje vrijedne, inteligentne ili osjećajne od čovjeka, samo ne posjeduju moć govora pa se samim tim ne mogu boriti za svoja prava. Primjer napuštenih pasa na području Balkana vrlo jasno pokazuje u kakvom izopačenom društvu živimo. Stvara se pogrešna slika da napušteni psi napadaju ljude, što apsolutno nije tačno. Kada se uzme broj pasa na ulicama i broj stanovnika, dobije se podatak da je broj ugriza i napada na građane na ovim prostorima jako malo, neznatan. Naime, u Srbiji se ugriz psa mora dokazati vještačenjem, jer je masovna pojava da se psi ubiju, zatim im se odsjeće glava, i osoba sama sebi nanese povrede. Što je sasvim sigurno i slučaj u drugim državama bivše Jugoslavije, jer su pronalaženi leševi obezglavljenih pasa. Građani su zabrinuti zbog prisustva napuštenih pasa na ulicama, a nisu zabrinuti zbog narkomana, pedofila, pijanica i ostali problematičnih kategorija koje se okupljaju oko škola, zgrada, obdaništa. To je najbolji primjer koliko je zapravo balkansko društvo poremećeno i primitivno.

Ukoliko država bude ustrajna na provedbi odredbi Krivičnog zakona koje se odnose na mučenje i ubijanje životinja, kao i Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja, građani će shvatiti da je zaštita životinja sastavni dio života i da moraju poštovati zakonske odredbe koje se odnose na zaštitu životinja. Sakrivanje i neprijavljivanje počinilaca krivičnog djela mučenja i ubijanja životinja je i samo krivično djelo, ali omogućava počinitelju da nesmetano čini nova krivična djela. Pored sankcionisanja počinilaca ovih krivičnih djela nephodan je i njihov psihijatrijski tretman s obzirom da su osobe koje muće i ubijaju životinje opasne po društvo u cjelini. Zbog svih ovih razloga, bitno je da građani znaju da je mučenje i ubijanje životinja krivično djelo, da ne prijavljivanje počinitelja tog krivičnog djela, također predstavlja krivično djelo i da osoba koja zlostavlja životinje uvijek dolazi do tačke kada počinje da zlostavlja ljude.

 

Fotografija 1: Pas kojeg je autorica ovog teksta spasila. Prednja sapa mu je odsjećena sjekirom i danima je bio na ulici, a da mu niko nije pomogao. Nazalost, kompletna sapa mu je morala biti amputirana, ali danas je pas koji se zove Lilly normalan i zdrav.

tačno.net
Autor 18.8.2013. u 08:32