Cura iz centra Sarajeva

Jelena Paunović
Autor/ica 8.2.2015. u 14:47

Cura iz centra Sarajeva

foto: thewanderlustorg, flickr

Kažu da prave Sarajlije sa Jezera idu na Bare. (Jezero je naselje u kojem se nalazi porodilište, a Bare su susjedno naselje na kome se nalazi groblje). Rodila sam se na Jezeru. Još uvijek trčkram okolo po Sarajevu između te dvije lokacije, na tom, valjda-predodređenom putu za Bare. Sarajka sam!

Kad sam se rodila, prvi put sam zaplakala na Jezeru, drugi moj plač i pozdrav svijetu je bio u Jadranskoj ulici, u tek renoviranom trosobnom stanu u centru grada. Stan je od MUP-a dobio moj pokojni deda Ilija, a te davne hiljadudevstopedesetineke. U njemu smo živjeli baka Petra, deda Ilija, mama, tata i ja. Svaki dan su nam dolazili Beca i Sale, djeca od mamine sestre. Oni su živjeli iznad Velikog parka, u ulici Čekaluša (nekadašnjoj Nemanjinoj). Baka Petra je svakog dana zorom išla na pijacu Markale, a mene je tata vodio na Baščaršiju ili u Pionirsku dolinu (ja sam je zvala Ponkodinom). Preko puta mene, u Radićevoj ulici je živjela Maja, a na uglu obale Kulina bana i Radićeve moja drugarica Merima. Tamo gdje su vlasnici sadašnjeg restorana „Pravda“ napravili klupu, nas tri smo kopale tri rupice, svaka svoju, čvrsto vjerujući da će neka od nas iskopati skriveno blago. A i pravile smo torte od zemlje koje smo ukrašavale bijelim radama iz Velikog parka u rano proljeće.

Došao je rat. Pričalo se po mom haustoru da su neki od stanara sahranjeni u parku ispred moje zgrade. Kad god izvedem cuke u taj park, sjetim se toga. A strah me pitati da li je istina.

Ispred moje sagrađena je jedna nova zgrada prije par godina. Možda i deset godina. Ne znam. Prije rata su tu bile garaže. Saša se tamo osamdesetih verao po njima pa slomio nogu. Čika Sejo ga je svojim novim fićom odvezao u Vojnu bolnicu. Maja i ja smo ispred crtale školicu i preskakale lastiš. Al’ je ipak glavna u raji bila jedna druga Maja kojoj je mama kupila kengurka. Uh, kako smo svi bili ljubomorni i željeli kengurka. Meni ga roditelji, jer sam bila vazda smotana,nikad nisu htjeli kupiti. Bojali su se da ću vrat slomiti što, realno, nije bilo daleko od istine.

Baka je svako jutro pila kafu sa teta Đulsom, čika Sejom i Šazom iz devetog ulaza. Dok su oni pričale kako „Markale nisu što su nekad bile“ i da je „sve skupo“, okretao se točak stare teta Đulsine Singerice dok mi je šila suknju od ostataka materijala, a čika Sejo je svojim foto aparatom bilježio momente mog djetinjstva. Teta Šaza je za to vrijeme vješto pravila krompirušu. Za cijeli komšiluk! I za podstanarke Silvu i Merimu s prvog sprata. S početkom ljeta je haustor mirisao na zrele trešnje koje je, sa svoje vikendice u Počitelju, donosila teta Jasna. A nije bilo bolje i glamuroznije ljulje od one koju je tamo početom devedesetih na svoj balkon u Čekaluši postavila moja tetka Ljilja.

Onda se raspao cijeli svijet… Rekoše da dolaze investitori. I došli su. I rekli su da kupuju nekretnine u centru. Kažu da im to vrijedi. Ono- renoviraju, pa prodaju, izdaju, zavale se u strašne hipoteke i kredite, pa misle kako su moćni i uspješni.

Raspali su se moji trošni prozori. Mrsko mi ih i prat jer mi se svaki put u prste zabiju one male iglice istrošenog drveta. I prodat je moj stan. Aha- stan! Investicija. Kapitalizam. Vrijeme dođoša. Onih koji „investiraju“, dok si ti tako mali.

Zamolila sam za stanku dok se čitao ugovor o kupoprodaji. Plakala sam. Od srca. Jako. Suza suzu sustizala. „Jelena ideš u novo. Zašto plačeš? Biće ti bolje?“, reče agent iz agencije. „Jeco bona, čovjeka ne određuje mjesto na kojem živi“, reče mi drug te večeri.

Ne znam… Ne kontam „investitore“. Na tom čitanju ugovora „strašni“ investitor ustuknu kad notar pročita klauzulu u kojoj piše da mogu odustat’. Rekoh samo: „Vama je ovo investicija, a meni cijeli život protkan uspomana u par ulica. Mogla sam se rodit na Marsu, al’ sam, znate gospodine, rođena u centu“. I, napraviše stanku, dok moje suze više niko nije mogao kontrolisat’. Nastavili smo tek kad sam se smirila.

„Suprug vlasnice stana je dakle, umro 2008.?“, upita investotor? O, zaboga- PA TO JE MOJ TATA! Danijel i Duca su ga polumrtvog nosili sa petog sprata bez lifta do hitne kad je umirao jer je požarni prilaz bio blokiran zbog lokalne bitange koja je napravila ostavu za svoju kafanu u Radićevoj! Oooooj!

Trajalo je beskrajno dugo. Ugovor je potpisan.

A blebetala sam ja svašta. Činile su mi se idealnima visoke zgrade Nju Jorka, prelijepe plaže karipske, hladne kanadske zime. A tek sad, više nego ikad, kontam kako sam samo cura iz centra. Sarajeva. Onog koje je skupa sa mnom raslo zadnjih haman, 30 godina. I to većinom u onom dijelu oko bivše Sarajke. Jbg pa ne pikam BBI.

A mamin je pogled bio tako ukočen. Obećala sam joj da će sve biti uredu kad, napokon, počnem živjet u stanu koje ima grijanje. Najgore što se ona sjećala kako je sve vjerovatno bilo bolje tamo pedesetih… A mene još jednom zabolješe „kapitalne investicije“ i dio mog grada na koje tako blesavo – još polažem pravo.

Jelena Paunović
Autor/ica 8.2.2015. u 14:47