Drago Bojić: Treći put u obrazovanju

 Drago Bojić
Autor 11.5.2017. u 10:20

Drago Bojić: Treći put u obrazovanju

Prvi korak u rješavanju problema u vezi s odgojem i obrazovanjem (to se posebno odnosi na „dvije škole pod jednim krovom“), mora biti uvažavanje zahtjeva određene etničke skupine i nastojanje da se pojedinačni zahtjevi u stanovitoj mjeri ugrade u univerzalni obrazovni sistem

Pravo na razliku

Sadašnji obrazovni sistemi u Bosni i Hercegovini, protivno konvenciji o ljudskim pravima, međunarodnim obrazovnim standardima ali protivno i zakonima i sudskim presudama u BiH, bitno su označeni „politikom identiteta“ koja etničkim i vjerskim zajednicama daje mogućnost da preko obrazovnih institucija dogmatiziraju članove vlastitih kolektiva i diskriminiraju pripadnike manjina. Zato se, nažalost, rasprave o obrazovnim sistemima u Bosni i Hercegovini manje tiču obrazovanja (i odgoja) kao takvog, a više zahtjeva etničkih zajednica da pod svaku cijenu zaštite svoje etničke, jezične i vjerske identitete, odnosno kako se to često ponavlja – da zaštite „vitalne nacionalne interese“.

Tko zanemaruje tu činjenicu, neovisno o tome što u etničkoj ili vjerskoj pripadnosti ne vidi nikakvu vrijednost po sebi, zaobilazi temeljni problem ovog društva – postojanje razlika i pravo na razliku, bez obzira ili upravo zbog toga što se te razlike političkim manipulacijama forsiraju i što se proizvodnjom biološkog straha od drugoga predstavljaju kao najvažniji i najsvetiji dio identiteta. Zato prvi korak u rješavanju „problema“ u vezi s odgojem i obrazovanjem (to se posebno odnosi na „dvije škole pod jednim krovom“), mora biti uvažavanje zahtjeva određene etničke skupine i nastojanje da se pojedinačni zahtjevi u stanovitoj mjeri ugrade u univerzalni obrazovni sistem. Ignoriranje ili poništavanje razlika pojačava etničke uskogrudnosti i ksenofobiju i dugoročno onemogućuje zajednički obrazovni sistem koji bi se temeljio na univerzalnim humanističkim vrednotama.

Pitanje identiteta i rasprave koje se vode prije svega na odgojno-obrazovnom području, nije specifično bosansko-hercegovačko problem i ono je na različite načine prisutno posvuda u svijetu. Posvuda se u pluralnim i mješovitim društvima vodi žestoka borba između „zagovornika procesa disocijacije i dezintegracije na jednoj i zagovornika procesa asocijacije i integracije na drugoj strani“, kako je to još početkom devedesetih godina u kontekstu globalizacije i europeizacije ustvrdio francuski filozof i kulturolog Edgar Morin. Ova konstatacija pogađa posebno bosansko-hercegovačko društvo u kojem je broj zagovornika asocijativnih i integrativnih procesa svakodnevno sve manji i gotovo nemoćan u odnosu na privilegirana prava konstitutivnih naroda i njihovih isključujućih obrazovnih politika.

Rješenje, dakle, ne može biti dokidanje razlika, čak ako je to motivirano i dobrom voljom i ako nam se čini da su one prenapuhane, isforsirane pa čak i iracionalne i u određenom smislu relikt prošlosti kojeg se treba osloboditi. Naprotiv, dokidanje razlike može biti i često jest kontraproduktivno, a u nekim slučajevima i diskriminatorno. Uvažavanjem razlika relaksiraju se društveni odnosi i stvaraju se pretpostavke na kojima je moguć susret razlika i prelazak bilo stvarnih bilo iracionalnih ograda kojima se štite.

Razlike i inzistiranje da se te razlike poštuju nije nužno po sebi put u dezintegraciju, jer njihovo postojanje upućuje na mogućnost da one i iščeznu onog trenutka kad za njih više ne bude razloga. Uz to, međusobno priznanje i uvažavanje razlika može dovesti do uvida da je u multietničkim i multireligijskim društvima nemoguće maksimalizirati „vlastitu razliku“ a da se pritom ne povrijede prava drugih. Drugačije kazano, drugi i njegovo dostojanstvo i njegova prava jesu mjera i granica vlastite slobode i vlastitih prava. Poštivanje razlike drugoga i drugačijega istodobno je i najbolji način zaštite i čuvanje vlastite razlike. Uostalom to vrijedi i za sva druga čovjeka prava i slobode unutar pluralnih društava. Gdje god se jedno pravo podiže iznad drugih, bilo ono individualno ili kolektivno, nužno se vrši ideološko a i stvarno nasilje nad drugima.

Pravo na vlastito

Ne može se i ne smije nikome zanijekati njegova kolektivna prava i svakome se mora priznati identitet na koji se poziva ili za koji smatra da je njegov, upravo zato što je to najosjetljivije pitanje suvremene Bosne i Hercegovine. Ali čovjeka se ne može samo i isključivo promatrati kao tipičnog pripadnika ili zastupnika određenog kolektiva jer se time pojedinca depersonalizira i desubjektivizira i upravo unutar kolektiva dokidaju individualne specifičnosti i nezamjenjivost pojedinca. Pravo na „vlastito“ ne odnosi se samo na kolektivne pripadnosti nego prije svega i ponajviše na individualne posebnosti pojedinca.

Prenaglašavanjem vlastitih kolektivnih pripadnosti nužno se zapada u kolektivistički egoizam i samodopadnost koja iznutra osiromašuje vlastiti identitet, a relativizira identitete drugih, želeći nad njima dominirati i u konačnici ih i asimilirati i dokinuti. Paradoks politike identiteta, kao najprisutnijeg društvenopolitičkog problema suvremenog svijeta, sastoji se u tome da nam identitet treba kako bismo se osjetili slobodnima da ga se otarasimo. Poput svih radikalnih politika, politika je identiteta samorazarajuća: slobodni smo kad si više ne moramo razbijati glavu oko toga tko smo (T. Eagleton). Čovjek je, dakle, slobodan samo onda kad više ne mora strahovati da će ga drugi ugroziti, da će povrijediti njegov prostor slobode i kad nije rob postojećih često političkih nametnutih identiteta.

Najveći problem bosansko-hercegovačkog društva i jest upravo u tome što se kroz cijelu noviju povijest vodi beskompromisna i agresivna borba oko identiteta, praćena različitim ideologijama i mitomanijama, od kojih profitiraju etničke i vjerske politike. Uvažavanje tih identiteta u onoj mjeri u kojoj oni nisu okrenuti protiv drugih tim se ideologijama izbija najvažniji adut – konstantna proizvodnja egzistencijalnog straha od drugih i drugačijih. Što se više dovode u pitanje određena prava kolektiva, primjerice pravo na jezik, to još više pojačava kolektivnu isključivost i dugoročno onemogućuje da se razotkriju i razobliče političke ideologije koje inzistiraju na tom pravu.

Bosansko-hercegovačko društvo je zahvaćeno glupošću malih naroda i njihovih razlika, bijedom „njihovih teritorijalnih sporova“ (I. Bibo), „njihovim jezičnim prepirkama, šovinizmima i megalomanijom identiteta“ (P. Bruckner), separatističkim virusima, nacionalnim isključivostima i zahtjevom za etničkom, kulturnom i vjerskom homogenošću. Logično je da takav mentalni sklop želi prije svega imati kontrolu nad odgojem i obrazovanjem novih generacija kako bi se spriječilo miješanje s drugima i zaštitilo identitetsko čistunstvo. Zato se i škole žele pretvoriti u laboratorije za pokuse nad mladim umovima, u centre za uvježbavanje navika i stavova koje traži društvo (J. T. Gatto), odnosno u ovom slučaju etničke zajednice. Takav obrazovni sustav vrši emocionalno, psihičko i mentalno nasilje nad mladim ljudima, želi spriječiti razvijanje njihove kritičke svijesti i kritičkog mišljenja, zarobiti ih i zatvoriti u etnička geta i dugoročno učiniti taocima kolektivne skučenosti.

Pravo na zajedničko i univerzalno

Zahtjev da se očuvaju vitalni nacionalni interesi, vjerska prava ili pravo na vlastiti jezik, ne mora nužno voditi u ksenofobiju i kolektivnu isključivost, ali dugoročno hoće ako se isključivo inzistira na vlastitim kolektivnim interesima i monoetničkim obrazovnim programima. Etničkim i vjerskim ideologijama koje etničko i vjersko pretvaraju u kolektivne idole a čovjeka žele podrediti kolektivu i njegovim interesima, treba se suprotstaviti širim razumijevanjem identiteta. Etničke i vjerske zajednice promoviraju uske identitete, nedijaloške, nedinamične, nekomunitarne, jednodimenzionalne identitete koji se temelje na „ideologiji istosti“, na uniformiranju i standardizaciji kolektiva.

Ti „što-identiteti“ (H. Arendt) koji na prvo mjesto stavljaju čovjekove kolektivne pripadnosti (etničku, vjersku, kulturnu, jezičnu) zapostavljaju i odbacuju čovjekov „tko-identitet“ – njegovo razvijanje i određenje kao osobe, kao autentičnog autora svoje životne povijesti. Čovjek – i tome nas uči povijest čovječanstva i mnoga ljudska iskustva – nije samo ono što sad jest, on je i ono što može postati, ali također i ono što želi postati. Tome na putu stoji kulturni šovinizam i on može ozbiljno ugroziti razvoj čovjekove i neslućene mogućnosti obogaćivanja vlastitog identiteta. I dok je do određene mjere opasno poricati jedinstvenost svake kulture, moguće je tvrditi da postoji više međusobnih veza i utjecaja raznih kultura nego što to priznaju oni uznemireni mogućnošću kulturne subverzije (A. Sen). Upravo činjenica mnogostrukih povijesnih i sadašnjih međusobnih veza među bosansko-hercegovačkim građanima, upućuje na mogućnost zajedništva i ponovne izgradnje u međuvremenu razlomljenog i rascjepkanog društvenog mozaika.

Politika identiteta i na njoj utemeljeni jednonacionalno koncipirani obrazovni sistemi nužno čovjeka svode na „što-identitet“ i dugoročno ga onemogućavaju da se razvija u slobodi i u susretu s drugima i drugačijima. Nisu sva čovjekova prava i mogućnosti iscrpljene u etničkoj, vjerskoj ili jezičnoj pripadnosti, štoviše, one ponekad mogu biti najveća prepreka čovjekovoj slobodi. Postoje i individualna prava čovjeka s onu stranu njegovih kolektivnih pripadnosti, ona individualna prava koja su često upravo tom istom pripadnošću ugrožena. Napetosti između individualnog i kolektivnog, partikularnoga i univerzalnoga, ne moraju nužno završiti u isključivosti. Postoji i treći, humaniji i čovjeka dostojniji put s onu stranu kolektivnih i individualnih egoizama i dogmatizama, put koji ni kolektivu ni pojedincu ne dopušta da se povuče u sebe, u svoju uzoholjenu samodostatnost već ga izvodi na šire horizonte i prostore duha. Promatrati sebe prvenstveno i isključivo kao pripadnika određenog kolektiva jednako je bijedno i jadno kao i stav da nam dosadašnje kulturno i civilizacijsko naslijeđe unutar različitih kolektiva ne predstavlja ništa.

Na ideji trećeg puta – u kreativnoj otvorenosti mnogostrukim individualnim i kolektivnim identitetima – može se graditi i zajednički obrazovni model koji će se temeljiti na univerzalnim vrijednostima i istodobno uvažiti i razlike. Pritom treba imati na umu i to da nijedan odgojno-obrazovni model nije niti ga se smije smatrati savršenim i završenim, jer ga se na taj način nužno dogmatizira a čovjeka desubjektivizira. Puno toga što se pod obrazovanjem propagira ili proklamira „manje ima veze s idejom obrazovanja a više s političkim i ekonomskim interesima“ (K. P. Liessman) i zato svaki obrazovni sistem mora biti podvrgnut stalnoj i sustavnoj kritici kako se odgojne institucije ne bi pretvorile u nehumana i čovjeka nedostojna „sjemeništa“.

Etnički model obrazovnih sustava depersonalizira i dehumanizira pojedinca a dugoročno osiromašuje i kolektivni identitet. Zato se, prema principima sekularne države, treba zauzimati za građanski model obrazovanja koji etničko neće poništavati, ali će ga kritički propitivati, demitologizirati i demistificirati, i kvalitativno obogaćivati i nadograđivati. Svako uzdizanje jednog identiteta iznad drugih nužno vodi u različite vrste fanatizama i fundamentalizama i zato treba graditi najotvoreniji (obrazovni) sustav, onaj koji svim načinima ljudske samoidentifikacije najbolje omogućava da se razvijaju jedan pored drugoga (V. Havel). To jedino može osigurati sekularno građansko društvo u kojem je upravo obrazovanje njegov najvažniji i istodobno najkrhkiji, najosjetljiviji i najkompleksniji dio.

Tekst je objavljen u časopisu Školegijum, br. 19

 Drago Bojić
Autor 11.5.2017. u 10:20