Esad Bajtal: Za pravo na razliku

Izdvajamo

• Treba konačno prekinuti praksu koja toleriše da oni “koji ne znaju”, proganjaju one “koji znaju”. I po kojoj je sva krivica znalaca u njihovom znanju, pred koje svako neznanje može (bez argumenata i namjenski smišljenim besmislicama), nekažnjeno i nadmeno da se isprsi.

Povezani članci

• ASIM MUJKIĆ: Čas historije prije izbora
• Naša stranka: BHANSA ponižava građane sramotnim trošenjem njihovog novca
• Preminula je Berina Hamidović, beba bez matičnog broja
• Predsjedništvo Naše stranke: Prisustvo stranih sudija potrebno do ulaska BiH u EU i NATO
• Ustaški uzrok i partizanska posljedica
• DVOSTRUKI ARŠINI MIROSLAVA LAZANSKOG

 Foto: šg

Tolerancija u netolerantnom okruženju postaje samopogubna za tolerantnu stranu. Kao što prihvatanje netolerancije netolerantnih postaje pogubno za sve strane.

Piše: Esad BAJTAL

Tolerancija istog – nije tolerancija.

Prava tolerancija je – tolerancija različitog, i tek ona je srž demokratije shvaćene kao “pravo na različito mišljenje” i/li činjenje.

Pravo na razliku. 

Stoga je, imajući na umu minulo krvavo iskustvo BiH, i važeći civilizacijski kodeks praktično-etički dokazanih vrijednosti, urgentno pristupiti izgradnji jedne afirmativne filosofije razlike. To od nas traži povijest ove zemlje, koja nije tako kratka, ni etički nepoučna, da bi, jednostavno, bila izbrisana.

Ne može se izbrisati hiljadu godina historije Bosne!

Ni događanja posljednih pedeset.

Još manje užasi proteklih ratnih zbivanja. 

Jer, ne da se sakriti da su nas napadali, i da smo se branili!

Ne da se sakriti da neki vole, a neki ne vole Ovu Zemlju!

Ne da se sakriti da pripadamo različitim vjerama, i različitim nacijama!

Jer je to tako!

Baš kao što se ne mogu sakriti ni druge naše razlike. 

Ali, ni istina da smo, uprkos njima, ili baš zato, još uvijek tu…

Zajedno…

Kad je već tako, a jest, sve što nam prestaje to je poziv:  

Kultivišimo naše razlike!

U njima  je  jedina  istina  i  budućnost  Bosne  i Hercegovine. 

Ali, to je, u interesu svih, nužno činiti na sve strane.

Činiti samo na jednoj neproduktivno je.

Porazno!

Tolerancija u netolerantnom okruženju postaje samopogubna za tolerantnu stranu. Kao što prihvatanje netolerancije netolerantnih postaje pogubno za sve strane.

Dakle:

Ako se već moramo nadmudrivati, činimo to dobrim, a ne zlim (riječima, djelima…). Promijenimo, konačno, predznak. Tačnije: vratimo (već) promijenjeni! Isto važi i za “unutargrupni” odnos u kome “nova” praksa oživljava  staro pitanje odnosa “podobnih” i “sposobnih”. To je principijelno  pitanje  koje  se rješava na vrhu piramide vlasti, i spušta u bazu kao rješenje koje, snagom vlastitog primjera, obavezuje.

Treba  konačno prekinuti  praksu  koja  toleriše  da oni “koji ne znaju”, proganjaju one “koji znaju”. I po kojoj je sva krivica znalaca u njihovom znanju, pred  koje  svako  neznanje  može (bez argumenata i namjenski smišljenim besmislicama),  nekažnjeno  i nadmeno da se isprsi.

Tolerancija te netolerancije logički se  protivi  ideji  demokratizacije  društva. Samo  u demokratskom društvu ima mjesta za sve.

I svako ima svoje mjesto.

I oni “koji znaju”, i oni – “koji ne znaju”.

U nedemokratskom društvu dominiraju samo jedni (neobrazovani, a moćni). Sposobnost i znanje bivaju žrtvovani sili, licemjerju i mimikriji. A društvo bez znalaca i znanja, osuđeno je na propast. Za nju mu više nisu potrebni drugi neprijatelji. Ono svoju otrovnu guju nosi u sopstvenim njedrima.

Upropastiće ga  “mangupi iz vlastitih redova”.

Smijemo li biti tolerantni prema netolerantnima?

Razboriti prema nerazboritima??

Nije li, upravo to, ono čega se bojao Moore:

Situacija u kojoj razboritost postaje – posljednje utočište za hulje.

___________________________________

Odlomak iz knjige (u pripremi):

Esad Bajtal, Teror historije – logika zla