Fadil Jahić, a ne Mustafa Busuladžić

Izdvajamo

• U istoriji će ostati upisano da je SDA sa političkim nalogodavcima vojske koja je Sarajevo držala u opsadi bila u koaliciji sve do dana početka opsade. Dan nakon kraja opsade, ponovo je stupila u koaliciju s njima. Sa političkim rukovodstvom vojske koja je u Sarajevo ušla 6. aprila 1945. nisu mogli biti u koaliciji. Bili su, naime, saveznici onih od kojih su partizani oslobodili Sarajevo.

Povezani članci

• Čovićev novi Audi je korak ka rješenju hrvatskog pitanja u BiH
• Na godišnjicu opsade: Kako “Sarajevo više nije isti grad”!?
• Protesti ispred Agencije za bankarstvo BiH: Građani pokušali ući u zgradu
• Promocija knjige “Propovednik”, autora Bratislava Stamenkovića – Batiste
• Hrvatski intelektualci poručuju: Vratite Veležu stadion, Mostar bez Rođenih pod Bijelim Brijegom nije Mostar
• PROBLEMIMA LGBT ZAJEDNICE MORAMO SE TEMELJITO POSVETITI

Deklarisana politika SDA, relativizacija antifašizma i revizija Drugog svjetskog rata, kamen je oko vrata narodu kojeg tobože tvrde da predstavljaju. Stavljati narodu kojeg njegov neprijatelji optužuju za terorizam, izmišljaju veze sa Al Qaidom i ISIL-om, na leđa i hipoteku kolaboracije sa nacizmom, nije samo kontraproduktivno, nego i suicidno. To mogu samo oni koji mrze taj narod i njihovu domovinu. Upravo to SDA intezivno radi kroz medije koje kontroliše – naročito se u tom smislu ističe Kantonalna Televizija Sarajevo – i zvaničnu politiku izvršne i zakonodavne vlasti.

Poistovjećivati vojsku koja je oslobodila Sarajevo 6. aprila 1945. godine sa vojskom koja je Sarajevo držala pod opsadom od 1992. do 1995. godine, moguće je samo u stvarnosti u kojoj žive Bakir Izetbegović i njegovi megafoni. Samo je u svijetu u kojem oni žive Vladimir Perić Valter isto što i Ratko Mladić, a Šesnaesta muslimanska brigade Narodno-oslobodilačke Vojske Jugoslavije – Vojska Republike Srpske.

Ne znam mnogo o svojoj porodici u Drugom svjetskom ratu. Znam da je moj djed kao dječak preživio četničko zarobljeništvo. O tome mi je malo pričao. Znam da je kraj rata dočekao u KNOJ-u i da se dvije godine nakon kraja rata po Kosovu i zapadnoj Makedoniji ganjao sa ostacima balističkih grupa. I o tome mi je pričao. Pričao mi je o Šesnaestoj muslimanskoj, premda ili ne mogu da se sjetim ili nisam tada razumio gdje i kada se njegov put sreo s njihovim.

Moj djed se poslije vojske – u kojoj je izučio i pekarski zanat – vratio u Voljavicu kod Bratunca, oženio i sa mojom nenom Munirom izrodio potomstvo. Imao je jednog, mlađeg brata. Radio je kao pekar i obrađivao zemlju. Klanjao je beš vakat. Moj otac i tetka završili su srednju školu; moj amidža bio je prvi Suljagić sa fakultetskom diplomom. Između 1992. i 1995. godine pokopao ih je sve troje. U martu 2011. godine pustio je svoju izmučenu i veliku dušu.

Negdje u vrijeme kada je moj djed bježao pred četnicima, kada je njegov otac umirao od tifusa, u Sarajevu je grupa muslimanskih kripto-vjernika pronalazila modus vivendi sa nacizmom i Nezavisnom Državom Hrvatskom. Bili su poznati pod imenom Mladi muslimani. Šutili su dok su ustaše deportovale Srbe i Jevreje iz Sarajeva. Barem jedan od njih, Mustafa Busuladžić, je to pozdravljao. Šutili su dok su Srbe iz Bosne i Hercegovine ubijali u Jasenovcu. Šutili su dok su četnici hrpimice klali muslimansku sirotinju u Višegradu, Foči i Pljevljima. Ali su pričali o svemu drugom i vodili vrlo intenzivan javni život.

Nisam nikad uspio pronaći dokaz niti o jednoj antifašističkoj akciji Mladih muslimana. Ono što znam, međutim, je da odsustvo stava obično implicira odobravanje.

Nema nikakve moralne razlike između ravnodušnosti prema ustaškom genocidu nad Srbima, Jevrejim i Romima i zločinima protiv čovječnosti počinjenih protiv komunista 1941. godine i ravnodušnosti prema genocidu nad Bošnjacima između 1992. i 1995. godine. I smatram da se 1941., kao i 1992. godine stav izražavao puškom, a ne raspravama priučenjaka o stanju ummeta. Tu dolazimo do jedne od ključnih tačaka moderne političke istorije naše zemlje –  SDA je, naime, zastavu sa ustašama vezala 1941., a ne 1990. godine. I danas napaja na političkom i filozofskom vrelu Mladih muslimana i Mustafe Busuladžića.

U istoriji će ostati upisano da je SDA sa političkim nalogodavcima vojske koja je Sarajevo držala u opsadi bila u koaliciji sve do dana početka opsade. Dan nakon kraja opsade, ponovo je stupila u koaliciju s njima. Sa političkim rukovodstvom vojske koja je u Sarajevo ušla 6. aprila 1945. nisu mogli biti u koaliciji. Bili su, naime, saveznici onih od kojih su partizani oslobodili Sarajevo.

Stoga je danas, više nego ikad, za istoriju Bošnjaka kao naroda, ali i za istoriju Bosne i Hercegovine, mnogo važniji Fadil Jahić, nego Busuladžić i kripto-vjernici iz Morića hana.

Foto: Kurs za milraljesce u Torsilju 1937. godine. Među ostalima Fadil Jahić, Zvonko Cerić, Ćiro Buble, Sava Šakić, Franjo Boner i drugi.
Izvor fotografije: Naši Španci: zbornik fotografija i dokumenata o učešću jugoslovenskih dobrovoljaca u španskom ratu 1936-1939, Ljubljana, 1961.