Građanska hrabrost kao serum za Poskokov fašizam

Povezani članci

• Uzaludnosti usprkos
• Objavljen 16. broj časopisa SIC: „Između angažirane i degažirane književnosti“
• Obnavljanje neuspjeha
• Milanoviću, čuješ li Izetbegovića?
• Haško sevdisanje
• Postali smo tek dio nečije tuđe igre

Piše: Amer Tikveša

Portal Poskok.info 25. 1. objavio je tekst pod nazivom „Brozova odustaje od trećeg filma? Ne možemo među Bošnjacima pronaći ni Srđana niti Neđe“.

Taj tekst je još jedan u nizu njihovih fašističkih  pamfleta koji se pojavljuju od jula prošle godine, a sve u cilju diskreditacije Svetlane Broz i NVO GARIWO, organizacije kojoj je na čelu. Ništa od toga ne bi bilo vrijedno osvrta, jer svaki osvrt podrazumijeva bar minimalnu mogućnost dijaloga,  koji  podrazumijeva mogućnost promjene stava učesnika. To je s Poskokom nemoguće, jer njemu je posao da laže, huška, vrijeđa, insinuira…

Zašto, ipak, osvrt?

Gadljivo je ovih dana bilo gledati silan političko-medijski kupleraj koji se odvijao povodom godišnjice smrti Srđana Aleksića. Također kao bogohuljenje zvučalo je to časno ime izgovoreno iz usta nekih od najvećih probisvijeta naše svakodnevice. (Čast izuzecima koji su imenu Srđana Aleksića pristupili kako i dolikuje). Međutim, najmorbidniji kontekst tom imenu dao je tekst na Poskoku o kojem je ovdje riječ, a koji je potpisan sa Poskok.info, kako oni najčešće i rade psine potpisujući ih kao redakcija. Ujedinjeni u beščašću. Niko, ali baš niko, Srđana Aleksića nije koristio da bi bilo koga optužio kako se njegovim imenom žele prikriti zločini – osim Poskoka. Zato osvrt, što je njihova demagogija našla put i do onoga što je inače nespojivo s njom i ideologijom koju Poskok propagira. Počela je uvlačiti oaze normalnosti i moralnosti u BiH u sebe i koristiti ih za svoje fašistoidne ciljeve. Počela je kontaminirati ono što je djelovalo kao nedodirljivo za nju, kao češnjak za vampire. E da bi to zaista bilo nedodirljivo, treba se osvrtati, i to do kraja, dok se iz Poskoka sav otrov ne iscijedi.

Krenimo od naslova. U njemu se kaže da Svetlana Broz ima dva filma, da je od trećeg odustala. Prostim guglanjem lako je ustanoviti da su tri filma u autorstvu Svetlane Broz premijerno prikazana, dakle tri filma postoje. Možda Poskok nije znao za treći, pa da vidimo za koja dva zna. To su, kako nam dio naslova sugerira, film o Srđanu Aleksiću i film o Nedjeljku Neđi Galiću. E pa filma o Srđanu Aleksiću u autorstvu Svetlane Broz nema! Što ne znači da ga neće biti, jer je cilj NVO GARIWO da o svim laureatima Nagrade Duško Kondor za građansku hrabrost i afirmaciju građanske hrabrosti bude snimljen film. Ali još filma o Srđanu nema.

Tekst je već razrušen jer  u samom naslovu sadrži dvije laži na kojima je utemeljen a na koje je ukazano. No, razrušeno valja i pomesti!

Zašto je Poskoku potrebno takve stvari lagati? Kao što sam već spomenuo, od jula 2012. Poskok vodi intenzivnu hajku na Svetlanu Broz zbog filma „Neđo od Ljubuškog“ koji govori o Nedjeljku Neđi Galiću koji je u Ljubuškom spašavao svoje sugrađane Bošnjake od smrti i logora. Poskoku se ta Neđina usamljenost u činu spašavanja nije svidjela pa je uslijedila optužba da je namjera Svetlane Broz bila prikazati Hrvate kao fašiste i samo jednog, Galića, kao savjesnog, građanski hrabrog i odgovornog čovjeka. Raspon ljudi koje je Broz željela prikazati fašistima u tekstovima na Poskoku kreće se u sljedećim omjerima: ljubuški Hrvati, Ljubušaci, hercegovački Hrvati, bosanskohercegovački Hrvati, Hrvati. Od nekoliko hiljada do nekoliko miliona ljudi. Osim te optužbe, uslijedilo ih je još niz, i ne samo optužbi, nego i uvreda, pa i huškanja. Napadi Poskoka su bili stali neko vrijeme, ali se približila godišnjica smrti Srđana Aleksića. To je bio povod da se reaktiviraju napadi na Svetlanu Broz i NVO GARIWO, a zbog Galića Poskok uvlači u cijelu priču i Srđana Aleksića navodeći i nepostojeći film o njemu. Međutim, Aleksića u Poskokovom tekstu ne treba posmatrati kao kolateralnu štetu u pokušaju njihovog obračuna sa Svetlanom Broz i NVO GARIWO. Njega i Nedjeljka Galića spaja Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost, i jednom i drugom ta je nagrada posthumno dodijeljena. Srđan je ubijen u ratu, a Neđo je umro poslije rata, na način kako inače rat ubija one koji misle da su ga preživjeli, da parafraziram rečenicu Amira Brke.

Tu dolazimo do mjesta gdje treba biti pažljiv. Dakle, oni su dobili nagradu za građansku hrabrost, ne za srpsku i hrvatsku hrabrost! Na kraju krajeva, otac Srđana Aleksića je rekao da je Srđan poginuo vršeći svoju ljudsku dužnost, ne srpsku! Srpska dužnost je tada ubila Srđana, kao što je htjela i Alena Glavovića kojeg je Srđan spasio. Neđo je vršio ljudsku dužnost također, ne hrvatsku. Spašavao je svoje sugrađane koje su drugi po hrvatskoj dužnosti protjerivali!

A poskok-teza je sljedeća: Svetlana Broz snimivši filmove o Srđanu Aleksiću (film kojeg nema) i Nedjeljku Galiću želi izdvojiti pojedince iz reda srpskog i hrvatskog naroda, a cijele te narode proglasiti fašistoidnim. Pošto nema filma o Bošnjaku koji je spašavao Srbe i Hrvate, onda, zaključuju na Poskoku, Svetlana Broz je bošnjački lobist koji Bošnjake amnestira od zločina. Poskok, dakle, polazi od Nedjeljka Galića kao Hrvata i od Srđana Aleksića kao Srbina. Ne znam jesu li se Neđo i Srđan izjašnjavali i osjećali kao takvi, što zaista nije ni bitno, ali sigurno svoja djela nisu činili kao takvi, a to jest bitno! A zbog njihovih djela i zbog ljudskosti u čije ime su ta djela činjena i jedan i drugi su dobili nagradu, a o Nedjeljku je snimljen i film. Poskok, ustvari, radi ono što pripisuje Svetlani Broz i NVO GARIWO. Govoreći o Srđanu i Neđi kao Srbinu i Hrvatu, on ljudskost unutar te dvije nacije individualizira, pravi monade dobra unutar navodno zlih kolektiva.

Zašto to radi? Razlog je prost. Poskok kao zaštitnik i promotor one ideologije koja je po BiH sijala zlo od 1992. do 1995. i koja je na kraju uspjela Hrvate uz pomoć etničkih čišćenja teritorijalno zaokružiti, ne može pristati na kolektivnu odgovornost. Pristajanjem na nju desila bi se katarza i to za šta se bore i od čega žive palo bi u vodu. Ovdje treba biti pažljiv i ponoviti ono bezbroj puta rečeno: Kolektivna odgovornost nije isto što i kolektivna krivica. Kolektivna odgovonost postoji na osnovu toga jer su zločini koje je radio hrvatski nacionalizam činjeni u ime Hrvata. Zločini koje je činio srpski nacionalizam činjeni su u ime Srba. Srđan Aleksić i Nedjeljko Galić rekli su: U moje ime, NE! Time su se ustvari ispisali iz modela nacije koji su kreirale SDS za Srbe a HDZ za Hrvate, a tu se radi o fašiziranju nacije. Istupali su iz univerzalne ljudske, a ne nacionalne perspektive koja je ljudskosti bila suprotstavljena.

Šta ostaje Poskoku i njemu sličnima? Prije svega, pitanje kolektivne odgovornosti ostaviti nedotaknutim. Zato smeta Svetlana Broz, NVO GARIWO i priča o građanskoj hrabrosti. Da bi to ostalo nedotaknuto, potrebno je tu priču proskribirati kao nacionalnu pristranu na način najglupljeg mogućeg argumenta: Nema filma o Bošnjaku koji je u ratu spašavao Srbe i Hrvate!

Ali, hajde da vidimo šta je s tim Bošnjacima.

Poskoku, sudeći po njegovim tekstovima, Svetlana Broz i NVO GARIWO ne bi smetali kad bi postojao neki Bošnjak koji je spašavao Srbe i/ili Hrvate koje je Armija RBiH, onako na pravdi Boga, pošla da ubije ili da protjera, pa onda da se takvom da nagrada i da se o njemu snimi film. Postavlja se pitanje: kad bi takav postojao, na koji način bi to umanjilo zlo počinjeno u ime hrvatstva? Odgovor je jasan, ne bi ni na koji. O etici i zločinima uopće, a pogotovo masovnim, ne možemo govoriti u kategoriji proporcija, i uopće u matematičkim kategorijama, i ne znam ko ih je tome naučio.

I postoji još jedna stvar, mnogo bitnija od prethodne, a to je da kada bi takav čovjek postojao, on ne bi mogao biti Bošnjak. Porediti nečiji čin sa Srđanovim i Neđinim, to znači da je i taj čovjek djelovao ne u ime, nego kontra nacije, kontra sistema koji naciju utemeljuje. U bošnjačkom slučaju, to bi značilo da su u ime bošnjaštva činjeni masovni zločini, što povlači da je bošnjačka nacija konstituirana na zločinu. Reći ne takvom bošnjaštvu, značilo bi odustati od njega. Dakle, i taj čovjek bi upravo kao Nedjeljko Galić i Srđan Aleksić, nastupao iz univerzalne ljudske, a ne iz nacionalne perspektive.