Hitlerjugend u Sarajevu

Povezani članci

• NAŠ SVIJET KRHKE NADE
• ČIJA JE BOGGIE STREET?
• Transformator
• Samir Šestan: POZIV NA POBUNU
• Zajedno ili nikako
• ‘Strašna majka’ najbolji film Sarajevo Film Festivala

Bilo kako bilo, u svitanje nacionalsocijalizma u Njemačkoj, Hitler je njemačku povijest upregao da bude tegleći konj njegovog ideološkog projekta. Nebeskost balkanskih naroda smo svi osjetili na svojoj koži u prethodnom ratu. I kralja Tvrtka nastoje upregnuti da dokažu kako smo mi Bošnjaci (a to je kod njih sinonim za Bosanci) arijevska super rasa, ili barem podskup skupa europskih arijevaca. Zbog svega ovoga, intelektualcima koji osijediše od brige budući da ih socijalni bunt građana podsjeća na 1992. godinu treba biti jasno da im se pred očima događaju stvari koje podsjećaju na rane tridesete u Njemačkoj. Zlokobno zvuči: BIH, A.D. 2014. Prvo su došli po Tvrtka Kotromanića. Ostalo je povijest.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

“Nije čudo, naprotiv, da čovjek živi u stalnom strahu od toga šta mu naredni dan donosi. Nažalost, ovaj strah i beznadežnost su najrašireniji u arijskom dijelu svijeta, gdje su dekadencija i propadanje morala najnapredniji. Ovdje su ljudi potpuno otuđeni od zvukova i prirodnih vrijednosti i pretvoreni u bezumne zombije, čije tjeskobe ublažava materijalno bogatstvo – u stalnoj utrci protiv ekonomskog haosa. Uprkos svim tim materijalnim dobrima savremenog svijeta, ovi ljudi niti su sretni niti zadovoljni. Njima potpuno nedostaju ideali i entuzijazam, oni su izgubili vjeru u budućnost. Arijac je jednostavno uplašen da donosi djecu u ovakav svijet. Kada ne vidi budućnost, on preferira raskoš u momentu očuvanja njegove rase i kulture. On pokušava osigurati ugodan život sebi koliko god može u ovoj septičkoj jami, a njegova jedina nada je da se neizbježna katastrofa neće dogoditi u toku njegovog života. Shodno tome, on pasivno posmatra kako zemlja njegovih predaka, polahko ali sigurno, pada u ruke stranaca, koji još uvijek ne shvataju da kraj bijelog čovjeka znači kraj svake civilizacije… Kao nacionalsocijalisti, mi predočavamo potpuno novi svjetski poredak, zasnovan na nepresušnoj mudrosti po kojoj Priroda živi i stvara. Samo unutar takvog novog svjetskog poretka život na ovoj planeti može opstati na duže staze. Međutim, da bi uspostavio novi svjetski poredak, čovjek mora shvatiti da nije uzdignut iznad Prirode. Čovjek nije gospodar stvaranja, nego integrisani dio  Prirode, on je podložan potpuno istim zakonima kao i sva druga živa bića. Također, mora prihvatiti znanstveno dokazanu činjenicu da su ljudske rase različite – ne samo po svom spoljašnjem izgledu, nego i po svojim mentalnim i intelektualnim karakteristikama, i konačno, da sva ljudska bića su pojedinci stvoreni različiti, i da su njihovi životi uglavnom određeni faktorima nasljedstva, a ne njihovim okruženjem.”

Ovaj prijeteći rasistički ispad je odlomak iz knjige “Nacionalsocijalizam: biološki pogled na svijet”. Ako vam se doima kao apokaliptički intonirano podsjećanje na vrijeme fašističkih i nacističkih režima u Europi, pričekajte malo.

Krajem januara je u prostorijama GV Sarajeva, nakon brojnih javnih rasprava, održana konferencija o izgradnji spomenika Tvrtku Kotromaniću, bosanskom kralju. Inače, javnost voli tog kralja romantizirati pričama da je nudio gotovo apstraktnu jednakost svim ljudima pa se čovjeku učini da Tvrtko nije bio suveren jedne srednjovjekovne zemlje nego hibrid Isusa i kralja Huberta iz “Trnoružice”, u Oprah Winfrey stilu. Bilo kako bilo, jasno je da svaki nacionalni, da ne kažem nacionalistički, pokret gaji jednu vrstu potrebe za romantiziranjem prošlosti vlastite zemlje ili naroda. Jasno je isto tako da se ta potreba za romantiziranjem kod običnog puka javlja kao san o nekoj utopiji koja će jednoga dana uskrsnuti, a kod elita kao vreteno kojim ti čarobnjaci savremenosti nastoje bogati zamak osigurati samo za sebe.

Do kraja je funkcionaliziran i besmisao balkanske wannabe neo-klasicističke arhitekture koja postoji kako bi posvetila prostor vladajućih elita i da bi nas podsjetila da smo mi s Balkana starija kultura i od Homo Erectusa ili Adama, zavisno od uvjerenja. Njen je smisao i u tome da nam neprestano pred očima sakralizira svaki pedalj zemlje kako bismo bili spremni poginuti za nju kada vođe kažu da treba. Ovako uprostorena, povijest se otkriva kao prava berza ljudskih života.

Eufemizam je reći da bi spomenik Tvrtku Kotromaniću, postavljen na Marijin Dvoru, pored replike Zgošćanskog stećka bio kič. Bolje je reći da bi bio stepenica u gradaciji (čak i fizički, po visini): Zgošćanski stećak, kralj Tvrtko, zgrada Zajedničkih institucija, stakleno čudovište koje pokazuje da i mi na neoliberalnom nebu imamo svoju zvijezdu. Plavu zgradu koju je, dovraga više i sa simbolikom, finansirala potonula Grčka. Doduše, spomenik Tvrtku ne bi finansirao niko izvana. Mirsad Priganica je rekao da bi za ovu investiciju bilo potrebno “simboličnih” malo više od pola miliona KM. To je inače godišnji budžet institucija kulture koje se zatvaraju ili višegodišnji budžet javnih kuhinja. Ali, pola miliona je za jednoga kralja prava sitnica.

Ne čudi stoga da su ovaj projekat podržali neki mainstream intelektualci i nevladine humanitarne organizacije. Doduše, ovdje je potrebno malo pojašnjenje. Nevladine organizacije se u BiH dijele na režimske i – režimske. Ako nisu desničarske režimske jesu kvazieuropske MMF-ovske režimske. Čast izuzecima. Desničarske su, režimske, organizacije podržale podizanje spomenika povijesnoj ličnosti Tvrtka Kotromanića kojoj prijeti opasnost krivotvorenja kakvo nije viđeno od holivudskoga Odiseja iznad kojeg je na bojnom polju, prije par hiljada godina, proletio avion što je prepoznato kao najpoznatija filmska greška u svijetu.

Ideju o gradnji spomenika su podržali eminentni intelektualci desnice, ljevice, lijeve desnice, desne ljevice, lijevo-desnog i desno-lijevog centra, dakle, sveopšti zagovarači svega i svačega. U gradskom vijeću su se konkretnog datuma našli Ismet Dizdarević, Mirsad Priganica i još mnogo likova iz gradske intelektualne i javne galerije, kao i brojni profesionalni podizači svijesti.

Konferenciju je organizirala, pogađate, nevladina organizacija Dječiji pokret za ljubav, mir i prijateljstvo izvjesne Ivane Mostarac koja je u stanju da ljubav prema djeci naplati više nego li onomad Branko Kockica ili danas Kike Budalike. U svakom slučaju, dešavanje u prostorijama Gradskog vijeća je bila konferencija (dakle, ne javna rasprava na koju može doći svaki građanin). Jedan od učesnika je bio i mladić koji je pripadnik BPNP-a, ili Bosanskog pokreta nacionalnog ponosa, organizacije koja zagovara nacionalsocijalizam i rasnu čistoću. Zastrašujući citat s početka teksta je navod iz njihove programske knjige. Nikome nije smetalo prisustvo hitlerjungovaca na konferenciji. Naprotiv, skupa su stajali i slavili Bosnu, zemlju koju je fašizam unazadio i skoro uništio. Intelektulaci i NVO-i rame uz rame sa neonacistima. I, teško je reći šta je gore. Da li mogućnost da su intelektualci svjesno stajali s mladim neonacistima ili mogućnost da uopće nisu znali ko su ti ljudi koji s njima stoje?

Bilo kako bilo, u svitanje nacionalsocijalizma u Njemačkoj, Hitler je njemačku povijest upregao da bude tegleći konj njegovog ideološkog projekta. Nebeskost balkanskih naroda smo svi osjetili na svojoj koži u prethodnom ratu. I kralja Tvrtka nastoje upregnuti da dokažu kako smo mi Bošnjaci (a to je kod njih sinonim za Bosanci) arijevska super rasa, ili barem podskup skupa europskih arijevaca. Zbog svega ovoga, intelektualcima koji osijediše od brige budući da ih socijalni bunt građana podsjeća na 1992. godinu treba biti jasno da im se pred očima događaju stvari koje podsjećaju na rane tridesete u Njemačkoj.

Zlokobno zvuči: BIH, A.D. 2014. Prvo su došli po Tvrtka Kotromanića. Ostalo je povijest.